Postoje ljudi koji smatraju da se nekih navika nikako ne mogu riješiti. Takvima Isus upućuje u evanđelju drastičnu odluku: »Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao.« Možda postoji nada da još ne treba do toga doći…
Čim uđe u godine, čovjek smatra da su neke navike postale dio njega. Ne može si više pomoći. Otupi u ponavljajuće grijehe. Potpuno iz vida izgubi što bi od sebe mogao učiniti. Pomiri se da život teče istim koritom koje više ne krivuda. Takvi su bili i ljudi koji su Isusa slušali. Brzo su na njegove riječi koje su ponavljale riječi predaka odmahnuli rukom. Kaže Isus: »Čuli ste da je rečeno… a ja vam kažem…« U sebi su mrmljali: »Ma što ti imaš dodati na predaju starih?« Njihove navike nisu dopuštale nikakve preinake. Umrtvili su se u istim izrazima. I kako da im Isus donese novost u život? Nije bilo druge nego da uzburka ono što posjeduju. Kaže: »Odbaci! Iskopaj oko, otkini ruku!« Bez takva dramatična rezanja ljudi ga uopće ne bi slušali. Izrekao im je ono što ih najviše boli. Ne bi im život više bio isti da se odvoje od starih navika, od onih čeznutljivih pogleda prema nečemu što ne posjeduju, od krađe koja ne će biti sankcionirana, od uživanja stvari koje nisu njihove. Ne, tada bi im život postao sasvim ravan, bez ikakvih stranputica na kojima bi iživljavali svoje strasti. »Baci od sebe«, to je jaka riječ kojom se ono što je bačeno više ne može imati. Tko baca, taj žali.
Isusovo je mjerilo drugačije. On odbacuje ono što zarobljava jer što zarobljava, to sablažnjava. Isto kao i alkohol. Dok se u njemu uživa umjereno, dobro je, a ako je u čovjeku uzrokovao verige, već ga je zarobio, bacio u trans nad kojim čovjek nema kontrole – brzo se taj isti bezazleni alkohol pretvorio u sablazan. Nije li isto i s očima? Kad se jednom naviknu na vrludanje prema kompjutorskomu ekranu ili brzim promjenama slika ili činima koje više otkrivaju negoli skrivaju, kako će zadržati pozornost na onom što izgrađuje biće, nad nadahnućem koje obogaćuje život? Sve postaje dosadno, a takav čovjek jest sablazan, o kojem se kaže: »Taj se više ni na što ne može usredotočiti!« Je li zaista potrebno ugasiti svjetlo te ući u potpuni mrak da bi se zadržalo na bitnim stvarima? Hoće li djecu biti potrebno odgajati da zatvorenih očiju hodaju po svijetu kako bi napokon počela osluškivati srcem, a ne nervoznim pogledom? Zasigurno ne će biti potrebno amputirati dio sebe. A možda je i sablazan koju je loša navika uzrokovala već postala neka nevidljiva amputacija koje čovjek nije ni svjestan. Možda je upravo po lošoj navici čovjek sam sebe lišio pogleda u ono što će mu život ispuniti mirom.
Ivan Zlatousti tumači iste retke iz evanđelja povezujući ih s golotinjom u antičkim teatrima: »Ovo govorim, ne oslobađam ih od prijekora, nego želim neka naučite da ste vi oni koji daju korijen bezakonju. Vi koji trošite cijeli svoj dan na takve stvari, nepristojno promatrate svete stvari braka i otvoreno se rugate velikoj tajni. Vi koji teatar financirate, uživate, hvalite ono što je učinjeno. Recite mi onda, kakvim ćete očima poslije gledati svoju ženu kod kuće kada ste je tamo vidjeli povrijeđenu? I nemojte mi reći da je to u teatru samo gluma! Ta je gluma uzrokovala mnoge preljubnike i potkopala mnoštvo obitelji. Kako će tvoja žena od tada gledati na tebe kada se vratiš s takvog mjesta? Kako će s tobom razgovarati nakon što si javno posramio narav žene koja je tim prizorom postala robinjom?«
Iz Isusove se poruke mnogo može iščitati. Ne će kršćanin trebati odsijecati svoje udove, nego ne će dopustiti da se dovede u tu poziciju. Na vrijeme će poslušati Isusove riječi. Dok još nije kasno, uklanjat će loše navike. Odmah na početku, čim osjeti da ga zarobljavaju, potražit će pomoć, reći će drugima za svoju slabost, ponizit će se u želji da se oslobodi onoga što ga vuče prema dnu. To je put sprječavanja, to je način kako da se izbjegne drastična mjera amputacije. Samo da je više iskrenosti među kršćanima. Malo manje govora o lošim navikama, a više djela koja se čine da se loše navike izbjegnu. Manje potencijalnih ovisnika, a više onih što znaju vladati sobom. Manje očiju koje traže zamamne stvari, a više očiju koje će posegnuti za znanjem. Manje nametanja svojih pravila drugima, a više osluškivanja poruke koju nam Krist donosi.
Gospodine, da bismo iščitali svijet, neka naše oči budu zagledane
u Tebe koji živiš u vijeke vjekova. Amen.
