Katarina Škrabo, rodom iz Ivankova pokraj Vinkovaca, živi i radi u Zagrebu kao stručna suradnica knjižničarka u XVI. gimnaziji u Zagrebu. Rođena je 8. travnja 1991. u Vinkovcima, uoči početka Domovinskoga rata. Njezini su se u Slavoniju doselili iz Bosne i Hercegovine, za koju je vezana, u kojoj je, ističe, smješteno njezino srce i koju i danas rado posjećuje. Budući da je rođena uoči rata kao treće od sedmero djece, to je obilježilo njezin svijet i pogled na život.
»Bog je bio glavna okosnica mojega života«
Majka Jelka, djevojački Tomić, i otac Žarko Škrabo, oboje su se kao djeca doselili u Ivankovo iz Livna i Mostara, u Ivankovu su se i upoznali i vjenčali. Jelka je građevinska tehničarka, a Žarko električar, oboje rade u struci. Blagoslovljeni su Antom, Pavlom, Katarinom, Mihaelom, Božom, Gabrijelom i Blažem. Tu su svoju djecu dobili od 1987. do 2002. Dio ih živi u Njemačkoj, dio u Slavoniji, jedino je Katarina u Zagrebu. Dvoje je oženjeno. Najviše se susreću kod roditelja.
Katarinino je selo u ratu ostalo očuvano, ali osjećaj nesigurnosti, svjedoči, upio se u nju. »Iako sam bila sasvim mala, sjećam se boravka u podrumu i straha da će moj život brzo doći kraju. Osim velikoga straha koji je bio u meni, istodobno sam osjećala i veliku slobodu i ljubav prema Bogu. Bog je bio glavna okosnica mojega života. Sjećam se kako mi je mama uvijek isticala da me Bog stvorio i htio na ovom svijetu i da je najbitnije da je on na prvom mjestu. Učila me je da Boga trebam voljeti više nego ikoga, pa čak i njih roditelje, i kako je najbitnije što Bog misli o mojem životu i kamo ga vodi«, pripovijeda Katarina i nastavlja: »Upravo ta sloboda i pogled na Boga pratio me cijeli život. Koliko god mi je neka situacija bila velika i teška, a nekad i nepremostiva, znala sam da imam Boga na svojoj strani i iz te sam slobode donosila odluke.«
»Inače sam jako druželjubiva osoba i puno vremena volim provoditi s obitelju i prijateljima, što se vidi u cijelom mojem životu. Moja obitelj naučila me mnogim vještinama koje su mi kasnije puno pomogle u životu. Kao braća i sestre koliko smo slični toliko smo i različiti – što karakterima, što talentima i sposobnostima. U takvoj kući nikada nam nije bilo dosadno. Uvijek sam imala s kim igrati se i nešto raditi, a puno vremena provodila sam i na ulici. Moja je ulica sporedna i često smo provodili vrijeme baš na njoj igrajući graničara, vozeći koturaljke, role, skejt… Što god se tada pojavilo. Tako da sam unatoč velikoj nesigurnosti i strahu imala i bezbrižan i radostan dio djetinjstva. Roditelji su nas odgajali u vjeri. Nisu nam bili strogi, ali reda je bilo.«
Anđeo čuvar očuvao je od većih lutanja
Dok je odrastala, rado je pjevala u dječjem crkvenom zboru u župi Rođenja sv. Ivana Krstitelja u Ivankovu sve do kraja osnovne škole. Kao dijete često je odlazila u crkvu i ondje provodila vrijeme. »U jednu ruku to nije ni čudno jer mi je teta vjeroučiteljica i puno sam vremena provodila s njom slažući note, pomažući u spremanju i što god je već trebalo raditi. U crkvi sam osjećala poseban mir i prihvaćenost, tako da i dandanas rado obilazim crkve u koju god zemlju otišla. Čim uđem u crkvu, imam osjećaj da sam na ‘svojem teritoriju’. Crkva mi briše granicu tuđine.
Dolaskom u srednju školu u vinkovačku gimnaziju prošla sam kroz malu vjersku krizu. I dalje sam vjerovala u Boga, ali sam smatrala da mu dajem previše vremena i da je dovoljno da jednom tjedno odem na misu i da se prekrižim prije jela. Molitva mi se sasvim prorijedila, ali u svemu tome nikad nisam zaboravila svojega anđela čuvara, kojemu sam se nastavila moliti svaku večer. To je bila jedina svakodnevna neizostavna molitva koju sam tada rado molila. Kasnijim pogledom na to razdoblje shvatila sam koliko me moj anđeo čuvar očuvao od nekih većih lutanja u tom vremenu. Gledajući zrelijim duhovnim očima, uočila sam da mi je problem nastao jer nisam vjerovala u Božje milosrđe, nego samo u njegovu pravdu, a takav Bog, koji samo gleda gdje ću pogriješiti i ‘vreba’ nada mnom, nije mi bio privlačan, nego odbojan i zahtjevan«, kaže naša sugovornica, koja je pri završetku gimnazije najviše željela studirati filozofiju jer joj se, kako svjedoči, svidio način na koji ona promatra čovjeka i koliko je sveobuhvatna. Razmišljala je i o učiteljskom studiju jer je od desete godine sve do trećega razreda srednje željela biti učiteljica, dok nije dobila predmete sociologije i psihologije…
Prepoznala mjesto služenja
»Kada smo počeli učiti filozofiju, to je bilo to. Ljubav prema njoj prevladala je i na kraju sam spletom okolnosti došla u Zagreb na današnji studij Fakulteta filozofije i religijskih znanosti. Do tada sam mislila da ću studirati u Osijeku, ali mi se svidjela ta kombinacija s religijskim znanostima. Nakon tri godine studija i bakalarske diplome kod isusovaca diplomski sam studij, bibliotekarstvo i arhivistiku, polazila na Filozofskom fakultetu. Diplomirala sam 2017. Otada uglavnom radim u struci. Zanimljivo je da sam do vremena studija slabo poznavala isusovačku duhovnost, iako sam cijeli život u vjeri. Sve do Zagreba najviše sam kontakata imala s biskupijskim svećenicima. Nakon prve godine fakulteta spletom okolnosti otišla sam na Modrave, gdje sam shvatila koliko sam se udaljila od Boga pa sam mu se ponovno vratila u naručje. Shvatila sam da lutam, htjela sam mu se vratiti i dublje ga upoznati pa sam odlučila ići na vjeronauke ponedjeljkom u SKAC koje je tada vodio o. Ike Mandurić. U njemu sam prepoznala ljubav i žar prema Bogu. Htjela sam ga što više slušati i upijati takvoga Boga. Više se i ne sjećam što nam je tada govorio, ali znam da je govorio iz dubine srca i to je u meni rasplamsalo stari plamen i ljubav prema Bogu kakvu sam imala u djetinjstvu. U SKAC-u sam prepoznala svoje mjesto služenja, a i drugi su to vidjeli u meni. Radila sam što god je trebalo i što je donekle bilo u skladu s mojim talentima. Najviše sam voljela raditi s ljudima kroz formacijske programe. Vrhunac bi mi bilo ljeto koje sam s nestrpljenjem iščekivala i stavljala se na raspolaganje voditeljima da me šalju gdje god sam potrebna. Tako sam nekoliko godina bila animatorica i kuharica na ljetnim kampovima na Modravama, Mljetu i Golom otoku. U pomalo robinzonskim uvjetima bez svakodnevne komocije, kreveta, tuša, elektronike… već spavanja u šatoru u vreći na paletama, provodeći cijeli dan u raznim aktivnostima koje su nam pomagale dovesti nas bliže Bogu, drugima, ali i sebi, odmarala sam svoju dušu i pripremala se za svakodnevni život«, kaže Katarina Škrabo.
Druge dovoditi bliže Bogu
Kao najveći plod svojega devetogodišnjega boravka u SKAC-u vidi duhovne vježbe sv. Ignacija koje je nebrojeno puta prošla. »Kroz njih sam otkrivala i liječila svoje rane, a u jednom sam razdoblju bila i pratitelj drugima koji su prolazili kroz duhovne vježbe. To mi je bila posebna čast i zahvalnost kada sam mogla druge dovoditi bliže Bogu, a usputno i kroz njihova iskustva produbljivati svoju sliku Boga i vidjeti koliko je naš Bog Bog iznenađenja i kako svakoj duši progovara na njoj svojstven način. Logičan nastavak SKAC-a bilo je moje volontiranje u Centru ‘Ignacije’ u kojem sam većinom vodila Egzamen uživo koji je pokrenuo o. Tvrtko Barun za vrijeme koronakrize. Želja je bila da ljudi znaju da nisu ostavljeni sami i da Bog i dalje ima plan za njihov život te se brine za njih. Kasnije sam vodila i neke druge programe centra i radila u njemu. Put me doveo i do Marijanskoga zavjeta za domovinu. Rado sam išla na hodočašća tijekom ljeta, a kasnije sam jedno razdoblje i radila u njemu. To je bila moja zahvala Bogu i braniteljima na našoj domovini. Trenutačno znam pomagati oko sitnijih stvari u Marijanskom zavjetu za domovinu, a rado odlazim i na Sljeme te povremeno pomažem u župi Majke Božje Sljemenske kada se organiziraju razne radne akcije.«
Stanuje u župi sv. Leopolda Mandića u Dubravi, ode često kapucinima na misu, ali i dalje surađuje kod isusovaca. »Ispada da je cijela moja zrela životna faza obilježena isusovcima u kojima sam pronašla sve što mi je srce tražilo. Njihovu duhovnost smatram izrazito praktičnom jer mi pokazuje kako tražiti i nalaziti Boga u svemu. Posebno su mi je približili isusovci o. Tomislav Rukavina i o. Tomislav Špiranec. Kod Ignacija mi se posebno svidjelo to što je bio odvažan i odlučan u činjenju stvari za Gospodina i kako ga ništa nije moglo pokolebati u tom naumu, a istodobno je bio poučan i poslušan Crkvi i crkvenim autoritetima. Mislim da i naš život treba biti takav. Da sami promišljamo što bi trebalo mijenjati oko nas, ali i da se damo voditi jer Duh Sveti progovara i kroz druge oko nas i daje nam potvrdu kroz njih. U budućnosti bih se željela obiteljski ostvariti i biti majka. Na putu sam prema tomu. A želim i da mi Bog do kraja života bude na prvom mjestu.«
Laici se trebaju dati voditi od svojih pastira
