X. postaja: Isusa svlače
Šutnja koja je izazvala čuđenje mučitelja
Kad im nije bilo dovoljno trnjem ga okruniti, bičevati, natovariti mu preteški križ, ono zlo u njima potiče ih da Isusa svuku i potom među sobom razdijele njegove halje. Razmišljam o tom trenutku povrijeđene intimnosti, ljudskoga srama i patnje. Bezbrojne rane na tijelu prikrivaju golotinju. Oh, da sam barem bila ondje, na toj Golgoti, i uzmogla zaogrnuti ga, utrnuti poglede pune bezosjećajnosti i znatiželje. To tijelo, sveto Tijelo ogolilo se pred nama, razdalo je svoju skrovitost, pokazujući se pred svima, podnoseći muku i poniženje kako bi nam dalo misliti o vrijednosti vlastitoga tijela, ne bismo li ga sačuvali od opačina. Razularena rulja htjede oduzeti mu dostojanstvo, poniziti ga do krajnjih granica. Ali ne, on i dalje strpljivo podnosi svoju muku, ostaje miran, u šutnji, na čuđenje onih koji su ga svlačili. Stoga, premda su ga vojnici željeli poniziti, on je predan svojemu Ocu, u njemu nalazi svoj mir i u najtežim trenutcima. Mir koji samo Bog daje i koji prikriva golotinju našega tijela.
Upitajmo se danas kako mi raspolažemo svojim tijelom: poštujemo li ga, dijelimo li ga, je li ono krilo novoga života, rasprodajemo li ga za tuđe želje i požude? Jesmo li svjesni da je naše tijelo od Boga dano, da u njemu počiva naše dostojanstvo? Bože, darovao si nam tijelo kako bismo bili bliski jedni drugima, kako bi naše ruke doticale tuđe ruke, kako bi osmijeh s našega lica bez riječi kazao tisuću riječi. Darovao si nam tijelo da tebe slavimo i prepoznamo divno djelo tvoje ljubavi. Naša golotinja najmanji je kutić naše intimnosti, našega vlastitoga života i zaslužuje poštovanje kako nas samih tako i drugih. Ne dopustimo da nas drugi ogoljuju za svoje koristi svodeći nas na objekte. Svući čovjeka znači otkinuti mu posljednji komadić privatnosti i njegovu intimu otvoriti drugima da po njoj kopaju, da joj se rugaju i stavljaju na stup srama. Nasuprot tomu naše odjenuto tijelo skriva našu nevinost. Ali ne možemo uvijek ostati zaogrnuti svojim haljama. Ponekad naše slabosti postaju deseta postaja, ogolimo se u svojoj slabosti, Bogu predajemo svoj pad da bi nas on odjenuo u novu haljinu. Haljinu za život vječni.
Dr. Dubravka Hrabar (Trogir, 1956.) redovita je profesorica na Katedri za obiteljsko pravo Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te voditeljica sveučilišnoga interdisciplinarnoga poslijediplomskoga studija Prava djece. Kao članica Komisije Hrvatske biskupske konferencije »Iustitia et pax« javnosti je prošli mjesec predstavila izjavu Komisije »Zamjensko (surogatno) majčinstvo ozbiljno narušava neotuđivo dostojanstvo djeteta i majke«, a kao pravna stručnjakinja o surogat-majčinstvu govorila je i na nedavnom okruglom stolu u Hrvatskom saboru.
XI. postaja: Isusa pribijaju na križ
Čin koji podsjeća na tamnu stranu čovjeka
Pribijanje Isusa na križ za mene je jedan od najpotresnijih prizora u povijesti čovječanstva. Iako je taj događaj duboko ukorijenjen u kršćanskoj tradiciji, možemo ga promatrati i na ljudskoj razini, kao čin koji otkriva i tamnu i uzvišenu stranu ljudske prirode. Sama pomisao da je čovjek pribijen čavlima za drvo, izložen boli, poniženju i sporoj smrti pred očima mnoštva kod mene izaziva duboko suosjećanje, ali i snažan osjećaj izrazite nelagode, zabrinutosti što smo sposobni učiniti jedni drugima.
Kada pokušam zamisliti taj prizor, ne vidim samo religijski simbol, nego prije svega čovjeka koji prolazi kroz krajnju patnju. Razapinjanje je bilo jedno od najokrutnijih ondašnjih pogubljenja, namijenjeno ne samo kažnjavanju, nego i zastrašivanju drugih. Upravo zato čin pribijanja govori mnogo o zabrinjavajućoj sposobnosti čovjeka da nanese neizrecivu bol drugomu i podsjeća nas na tamnu stranu društva koje ponekad dopušta da se nepravda dogodi pred očima mnogih.
Ipak u toj slici vidim i drugu dimenziju. Scena pribijanja tijekom stoljeća je postala simbol žrtve, ustrajnosti i oprosta. Zato me priča o Isusovu raspeću potiče na razmišljanje o vlastitim lošim postupcima, o nemarnu ponašanju prema drugima i općenito, o granicama ljudske odgovornosti. U tom smislu prizor pribijanja na križ smatram ne samo povijesnim događajem, nego i snažnom moralnom porukom koja nas i danas potiče na razmišljanje o patnji i dostojanstvu čovjeka, ali i o tome što je dobrota, pomaganje, opraštanje.
Naposljetku, i iz čina pribijanja, križ (p)ostaje jedan od najsnažnijih simbola u ljudskoj kulturi. On podsjeća da su bol i nepravda uvijek dio povijesti, ali i da se iz najtežih trenutaka mogu roditi jasne poruke koje unose optimizam te nadilaze prostor i vrijeme.
Dr. Damir Lazarević (Dubrovnik, 1967.) redoviti je profesor na Zavodu za tehničku mehaniku Građevinskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Kao stručnjak za potresno inženjerstvo i procjenu otpornosti povijesnih građevina bio je autorom koncepta obnove konstrukcije zagrebačke katedrale Uznesenja Blažene Djevice Marije, a projekt proračuna obnove konstrukcije katedrale koji je izradio tim stručnjaka pod njegovim vodstvom 2025. proglašen je najboljim na međunarodnom natječaju za napredne proračune građevinskih konstrukcija u organizaciji američke tvrtke ITASCA.
XII. postaja: Isus umire na križu
Mjesto na kojem suosjećanje nadilazi smrt
Na drvu križa visi Isus. Na oštrom drvu križa njegovo tijelo nema oslonca, a s ovim ga svijetom spajaju tek duboke, ogoljene i krvave rane. Svaki udah i izdah postaju mučenje. Da bi udahnuo, mora se mučenički podići na rane; da bi izdahnuo, mora se ponovno spustiti u strahotu boli.
Nad Golgotom hladan, nemiran i nepredvidiv vjetar. Vrtlozi pijeska i prašine ulaze u svaku njegovu ranu. Čini se kao da cijeli svijet uzdiše u njegovoj boli, a ipak ga ostavlja sama; napuštena, neshvaćena, među glasovima koji ga ne prepoznaju.
Uz križ stoje Isusova majka i žene koje ga ljube. On, gledajući njihovu bol i tugu, predaje majku učeniku kojega je ljubio. Čak i na vrhuncu agonije nesebično se skrbi za druge, pokazujući kako ljubav pobjeđuje patnju, a suosjećanje i snaga nadilaze bol i smrt.
Svaka sekunda na križu teža je od prethodne. Tijelo bi najradije potonulo u tišinu i tamu, ali volja, duboka i mirna, progovara: »Ostani!« Smrt nije samo kraj boli, nego skori prolazak kroz vrata koja se polako otvaraju, donoseći trag beskonačne svjetlosti. U beznadnoj agoniji čovjek se usmjerava k toj svjetlosti, čezne za rukom koja će izliječiti rane, za riječju koja će ohrabriti, ali nema nikoga.
Na križu vrijeme teče sporo, gotovo nepomično. Između neba i zemlje visi Tijelo, potvrđujući misterij vertikale i tihu, nepokolebljivu odluku da se izdrži do kraja.
Isuse moj, u tvojem umiranju ne vidimo samo tijelo koje se gasi. Gledamo i svoje male, svakodnevne smrti: trenutke kada se povjerenje raspada, nada iščezava, a riječi drugih ranjavaju. Kad nas pritisnu neuspjesi, a gubitci ruše naše unutarnje svjetove, ostajemo licem u lice s prazninom, baš kao i ti.
Koliko se puta i mi, u tišini srca, pitamo: »Zašto? Zašto bol, zašto gubitak, zašto tama?« Gledajući u tebe, zastaje nam dah, a ti nas ohrabruješ istinom: »Križ nije kraj, nego znak ljubavi koja spašava!«
Tvoj krvavi znoj izranja snagu naših nada, a tvoj križ postaje mjesto na kojem su patnja i ljubav razapeti zajedno.
Isuse, kad nas pritisne težina vlastitoga križa, nauči nas gledati tvojim pogledom. Ondje gdje ti umireš, ostaje naš pogled i vjera u tvoje obećanje.
Dr. Zora Zakanj (Sinj, 1970.) izvanredna je profesorica na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu te doktorica primarija djelatna na Odjelu neonatologije Kliničke bolnice Sveti Duh u Zagrebu. Kao specijalistica pedijatrije sa subspecijalizacijama iz neonatologije i pedijatrijske intenzivne medicine na nedavnom je zagrebačkom simpoziju posvećenu iskustvu spontanoga pobačaja i suočavanju s teškim prenatalnim dijagnozama naslovljenu »Put kroz neizvjesnost« govorila o temi »Kada se život susretne s tišinom: neonatološka perspektiva«.
