Župa sv. Stjepana prvomučenika u zagrebačkoj periferijskoj četvrti Botincu ima raspjevanu i rasviranu mladost koja svojim talentima već dugo pridonosi ljepoti liturgije. Godinama im je uz pjesmu zaštitni znak sviranje tambura s kojima je današnja generacija i započela svoj botinečki župni glazbeni hod. Voditeljica im je 34-godišnja Martina Marinčić, ekonomistica i bankarica, botinečka pastoralna vijećnica, koja u župi, uz potporu svoje obitelji, svira i pjeva od svoje devete godine. Ispunjava je to i veseli, kaže da joj je glazba u župi stil života i da ne zna kako bi bilo bez toga. Jer u župi pjeva i svira otkad zna za sebe.
Martina je rođena 23. svibnja 1983. u Zagrebu od majke Barice, rođene Belčić, i otca Stijepe Marinčića. Barica je bila rodom iz Rakitovca u Turopolju, po struci je bila farmaceutska tehničarka, umrla je prije deset godina od posljedica dijabetesa. Stijepo je podrijetlom iz Novoga Travnika u Bosni, sada je u mirovini, a radio je kao monter u poduzeću koje se bavilo bojlerima. Kao mladić Stijepo je živio i radio u Njemačkoj, lijepo je zarađivao. Jednom je prilikom ušao u Namu na zagrebačkom Trgu bana Jelačića i susreo Baricu koja je također nešto kupovala. Susret je završio vjenčanjem u Vukovini, u Baričinoj župi posvećenoj Majci Božjoj. Skrasili su se u kući u Botincu, koju je Stijepo već prije izgradio. Barica je samo izabrala namještaj. Stijepo je tada imao 40, a Barica 30 godina. Cijelo su vrijeme živjeli u Botincu u obiteljskoj kući u kojoj je tata Marinčić sa svojim dvjema kćerima i danas. Najprije su 1981. dobili Hrvojku. Ona je završila studij kroatistike i komparativne književnosti i zaposlena je u Osnovnoj školi Novo Čiče. Udana je, imaju dvoje djece, žive na katu obiteljske kuće, a otac Stijepo s Martinom je na donjoj etaži.
»Mama Barica bila nam je glasna, vesela, jako poduzetna osoba«, pripovijeda Martina. »Voljela je pomagati drugima, peći kolače. Jako je bila ponosna na sestru i na mene, baš je voljela tatu. Nosila se kao prava gospa, kao elegantna dama koja nam je doma redovito kuhala i spremala. Uz nju smo svi imali sve. Sestra i ja smo uz nju bile zaštićene, sve je radila za nas, sve nam je servirala, mi ništa nismo trebale. Makar smo znale kuhati i pospremati. U Turopolju su bili mamini roditelji, a kako je mama bila jedinica pa nisu imali nikoga drugoga, bili smo im centar svijeta, živjeli su za nas.
Tata nije nikada vikao, dovoljan je bio njegov pogled. Bio nam je dobroćudni autoritet. Kod njega sve mora biti prema dogovoru, na vrijeme, poštenjačina je, principijelan čovjek. Potječe iz obitelji s devetero djece. I baki i djedu u Bosni bili smo središte svijeta jer bi nas viđali tek dvaput godišnje. Kod njih nam je također bilo prekrasno. Imali smo lijepo, neopterećeno djetinjstvo. Mama i tata imali su lijep brak, voljeli su se, poštovali, jako su se dobro slagali. U mirovini su uživali, baš im je bilo lijepo. Nažalost, nije dugo trajalo. Mama je brzo umrla, uistinu premlada. Tada sam imala 24 godine. Sestra se udala godinu dana prije, taman je bila rodila. Teško nam je bilo, ali nismo imali izbora. Trebalo je prihvatiti i krenuti dalje. Vjera nam je bila ključ u prihvaćanju te realnosti, uz vjeru smo mamin odlazak lakše prihvatili.«
»Nakon toga je sestra ostala sa svojom familijom živjeti na katu, a ja s tatom bez mame. Sestra je tada povukla ključne poteze, koje vuče i danas. Svima nam je počela kuhati, to čini i danas, ja dođem doma na gotovo. Zahvaljujući njoj svi dolazimo doma na skuhano i pospremljeno. Zet nam je, njezin muž Josip Pribanić, odličan. On je po struci inženjer građevine, radi u struci, svirao je i još uvijek svira bas u zboru u župi, gdje su se on i sestra i upoznali. Njih su dvoje i danas u zboru, a ja im komandiram, tj. vodim zbor i orkestar. Sestra i ja smo se kao klinke dobro slagale. Najprije je imala svaka svoju ekipu iz škole, u srednjoj smo se zbližile, a u crkvenom nam je zboru društvo postalo isto. Što smo starije, to smo si bliže. Veoma volim njezinu djecu, svoje nećake Lovru i Luciju, oni su mi jako bitni, volim ih, sretna sam što živimo zajedno. U Botincu nam je lijepo, mirno, uređeno, sve nam je blizu, udaljeni smo od grada, a opet smo brzo do grada, naselje je ugodno za život, susjedi su nam dobri.«
»Polazila sam Osnovnu školu braće Radića u kvartu, profesori su bili dobri, društvo domaće, odlično sam učila. S devet godina počela sam svirati tamburicu u župi. Učio nas je Nikola Posavec koji već više od 35 godina svira u župi, učio je svirati generacije i generacije župljana. Tako sam ušla u župni tamburaški sastav u kojem sviram već 25 godina. Prvih smo godina samo svirali, a narod je pjevao, i to na dječjoj misi u 9.30. Godine 2000. osnovan je zbor. I odmah su me izabrali za voditeljicu zbora, što sam i danas, već sedamnaestu godinu. Ekipa nas koja je započela, u zboru je i sada. S tim da su nam se neki pridružili.
Moja je cijela obitelj išla u crkvu otkad pamtim, posebno mama. Roditelji su nas na puno načina odgajali u vjeri, poticali nas, ponajprije svojim primjerom. Još smo od dječje dobi pjevali s časnom sestrom Marijom Mamuzić, probe smo u crkvi imali subotom u tri popodne. I tako je to bilo do moje devete godine kada je na red došla tamburica. Na probe nas je redovito vozio tata. Petkom smo popodne, naime, redovito išli u Turopolje, a subotom smo već u 14 sjedali u auto kako bismo do 15 bili u Botincu na probi. Na probu se moralo stići. Prvi župnik bio mi je Franjo Biškup, koji me i krstio. Bio je to divan, blag svećenik, redovito je na misi pred nama djecom bio s mikrofonom u ruci. Sjećam se da je na blagdan sv. Barbare k nama u župu dolazio kardinal Franjo Kuharić. On mi je bio vrlo dojmljiv, blag i drag, i uvijek se smijao. Župnik nam je bio i vlč. Ferdinand koji je brzo umro, tek koji mjesec nakon što je došao k nama u Botinec. Onda nam je župnik postao Stjepan Slaviček, svećenik staroga kova. Pričao nam je viceve, dobro se zafrkavao, ali je bio i strog. Pa je i on umro. Godine 2000. za župnika nam je poslan Mladen Kožina. Nama je glazbenicima bio dobar, zbor je zapravo nastao na njegovu inicijativu. On je vjenčao moju sestru, pokopao moju mamu. Prije nekoliko godina došao nam je današnji naš župnik Ivica Berdik. Prekrasan nam je, svećenik od glave do pete, svećenik je kakvoga smo trebali, duhovan je, ali je i veseljak, s njim se može razgovarati, za nas uvijek ima vremena, baš je dobar čovjek, i strog i zabavan istodobno. Obogaćuje nam živote, uz njega nam je župa uistinu jako živnula.«
»Za srednju sam školu izabrala Žensku opću gimnaziju sestara milosrdnica u Gundulićevoj (ŽOG) u središtu Zagreba. Mislila sam da će mi tamo biti grozno. Kako mi je oduvijek dobro išla matematika, mislila sam upisati matematičku gimnaziju, ali je ispao ŽOG. A i nisam si mogla zamisliti da će u razredu biti same cure. Svejedno mi je bilo super. Puno se učilo, kao razred smo bile jako kompaktne, bile smo si dobre, opuštene, pravo društvo. I u gimnaziji sam pjevala u zboru. Dosta smo nastupale, putovale, pjevale na natjecanjima. Vodila nas je s. Elizabeta Peršić, profesionalka koja nas je vodila s puno ljubavi. To mi je bilo odlično iskustvo. Maturirala sam 2000. i upisala matematiku na PMF-u. Usput sam se zaposlila. Radila sam u jednoj firmi kao financijska savjetnica pa sam prekinula studij. Prije četiri godine dobila sam stipendiju i upisala ekonomiju poduzetništva na veleučilištu Vern. Upravo pišem završni rad. Odlično mi je bilo. Grupe su bile male, po 20 studenata u skupini, profesori su bili stručnjaci, jako sam zadovoljna sadržajem koji smo učili i znanjem koje sada imam. Slušala sam nastavu, redovito sam polagala, nisam imala nikakvih problema. Kao studentica sam se prije tri godine zaposlila u jednoj banci, a od ove Nove godine prijavljena sam za stalno. Radim u odjelu naplate i poslovanja s građanstvom, bavim se dugovanjima fizičkih i pravnih osoba. Trudim se, nastojim ljudima izići u susret. Kolektiv mi je odličan, svi smo mladi ljudi, ugodno mi je na poslu. Radno mi je vrijeme od 9 do 17 sati. Vozim se autom. Na trećoj godini studija već sam radila u banci, ali sam uspjela kombinirati posao i studij. Ranije sam davala instrukcije iz matematike, fizike i kemije. Sada više toliko ne stižem, tek tu i tamo nekomu pokažem matematiku. Rado ispečem pokoju tortu za svoje bližnje, izazov mi je ukrašavanje torta, što sam podigla baš na visoku razinu. Inače sam i pet godina plesala folklor u Svetoj Klari, ali sam nakon mamine smrti odustala.«
»Uz sve mi je to konstanta župni zbor s kojim sam se u 17 godina napjevala do mile volje. Naša je misa ona u 11 sati. Probe su nam ponedjeljkom s curama koje pjevaju, a srijedom s dečkima koji sviraju. Spajaju se na misi. Ako imamo neki zahtjevniji nastup, probe imamo zajedno, i intenzivne su nam. Nedavno je bilo tako uz 20 godina svećeništva našega župnika ili kad idemo na gostovanje u neku drugu župu. Pjevamo i tradicionalne liturgijske pjesme i šansone. Aranžmane kreiramo zajedno. Ja zamislim, a dečki odsviraju. Tamburaša je šest, imamo jednoga klavijaturista, a pjevačica je do petnaest. Mali smo, ali smo dobro povezani. Svirka nam puno znači, izostaje se minimalno, cure su već i rodile pa sa sobom dovode djecu, što znači da je djelovanje familijarno. Svi dobro funkcioniramo.
Kao voditeljica zbora ujedno sam i pastoralna vijećnica u župi. Sastajemo se kvartalno. Tada dogovorimo proslave blagdana i ostale župne svečanosti, podijelimo zaduženja i družimo se. Pastoralno vijeće kod nas itekako ima smisla, župnik nas uvažava, prihvaća naše prijedloge, uz nas je. I mi smo uz njega. Jako je dobar, s čvrstim i dobrim stavovima.«
