Češnjača (Alliaria petiolata, lat.), češnjarka, lukavac, samonikla je biljka koja je naziv dobila zbog mirisa na bijeli luk, češnjak, iako s njim nije botanički srodna. Biljka se upotrebljava u kulinarstvu, a od zreloga sjemena može se raditi senf. Ljekovita je cijela nadzemna stabljika, a aktivne tvari češnjače su glikozidi gorušičina ulja te vitamin A i C te oko 30 posto masnoga ulja, kao i minerali, klorofil i enzimi. U pučkoj je medicini češnjača široko primjenjivana za poticanje mokrenja i liječenje bubrežnih kamenaca, bronhitisa i astme. Mladi listovi u proljeće upotrebljavaju se svježi (u salatama ili iscijeđenom soku) za jačanje imuniteta, kod reumatskih tegoba, za izbacivanje sluzi te kod uklanjanja nametnika poput dječjih glista. Nadalje, osušeni listovi češnjače upotrebljavaju se u obliku čaja za poticanje apetita, za poticanje znojenja i mokrenja te protiv proljeva. Biljka ima i antiseptično djelovanje pa se u narodnoj medicini rabi kao pomoć pri zacjeljivanju rana, opeklina, uboda insekata, osipa i crvenila kože te za zacjeljivanje modrica.
- Osobama s upalom desni i sličnim tegobama preporučuje se žvakanje svježe biljke češnjače jer jača desni i djeluje protuupalno
- U ljudi s osjetljivim želudcem unos većih količina češnjaka može uzrokovati žgaravicu i mučninu
- Istraživanja su pokazala antibakterijsko djelovanje češnjače, među ostalim i na uništavanje tvrdokorne bakterije Pseudomonas aeruginosa (bacillus pyocyaneus)
- Iako ima miris na češnjak, prilikom konzumacije češnjača ne zadržava neugodan zadah
- Češnjača potiče cirkulaciju krvi i na taj način djeluje na regeneracije tkiva i učinkovitu eliminaciju otpadnih tvari
