MOSTARSKI POLITOLOG DR. DRAŽEN BARBARIĆ Hrvate u BiH želi se svesti na kulturni artefakt

Doc. dr. Dražen Barbarić, politolog sa Sveučilišta u Mostaru
Izlazak iz Daytonskoga sporazuma na stanje koje mu je prethodilo zbog njegove povrede i zloupotrebe dogovorenih načela ostaje kao trajna mogućnost. Time bi se Hrvati postavili kao državotvorni subjekt i na ravnopravnim temeljima ušli u proces rekompozicije Daytona ili stvaranja potpuno novoga ustavnoga okvira

Osim katoličkih medija, ispod radara šire hrvatske javnosti u svibnju prošla je promemorija Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine o potrebi uspostave pravde i društvene sloge u susjednoj BiH. Među brojnim boljkama Hrvata u BiH, koje poprimaju dramatične razmjere, pastiri katolika u BiH navode i podjelu države na dva entiteta, neriješeno nacionalno pitanje i nepravedan izborni sustav zbog kojega se »brojni Hrvati osjećaju poniženo«. Ne samo da se od njihova proljetnoga apela ni jedan od spomenutih prijepora nije počeo rješavati, nego su određeni politički krugovi javno prijetili i vojnim arsenalima. Koje su perspektive Hrvata u BiH, koja je pozadina umanjivanja načela konstitutivnosti triju naroda i hoće li međunarodna zajednica mirno promatrati urušavanje daytonskoga sustava na štetu Hrvata u BiH, pitanja su koja su Glas Koncila dovela do politologa sa Sveučilišta u Mostaru doc. dr. Dražena Barbarića.

Bliže se jesenski izbori u Bosni i Hercegovini, no, čini se, u političku se utakmicu ide bez jasnih pravila igre. Iz hrvatske je perspektive goruće pitanje nepravednoga izbornoga zakona. Koji su krajnji ciljevi manipuliranja izbornim zakonom i znači li to da bošnjačka strana takvom politikom zapravo suspendira duh Daytonskoga sporazuma?

Ne postoji ni jedna ozbiljna demokratska država na svijetu koja na redovite izbore izlazi bez potpuno jasnih pravila popunjavanja zakonodavnih tijela. Dio izbornoga zakona izbrisan je odlukom Ustavnoga suda te ne postoji zakonski definiran okvir za popunjavanje delegata u Domu naroda na razini Federacije BiH. Takva neustavna i u duhu Daytona nepravedna pozicija omogućava puku dominaciju demografske većine. Dakle, u županijama u kojima Hrvati čine zanemarivu manjinu većinsko će stanovništvo izbornim manipulacijama omogućiti izbor delegata koji će popunjavati Dom naroda, ali bez izborne volje Hrvata iz županija iz kojih su delegirani. Drugim riječima, dogodit će se »neadekvatno političko predstavljanje« kako ga Ustavni sud definira.

EU se ponaša kao autistični subjekt, ne prepoznaje stvarni geopolitički potencijal koji joj BiH donosi jer se geopolitički status EU-a ne će dokazivati ni u Kijivu ni u Kišinjevu, nego u Banjoj Luci, Sarajevu i Mostaru. Ukoliko EU nastavi s licemjernom politikom, utoliko postoji realna opasnost da se BiH, preko svojih političkih satelita, vezuje za dva autokratska imperijalna režima – za Rusiju preko srpskih i za Tursku preko bošnjačkih političara

U kombinaciji s nametanjem Željka Komšića za hrvatskoga člana Predsjedništva BiH dovoljna je brojka od šest nelegitimnih predstavnika Hrvata u Domu naroda da se hrvatska nacionalna zajednica u BiH u potpunosti izvlasti i svede na položaj kulturnoga artefakta, bez ikakva političkoga subjektiviteta. Krajnji je rezultat u tom slučaju jasan, pretvaranje BiH u labavu, simetričnu, konfederalnu državu u kojoj Srbi imaju apsolutnu hegemoniju u Republici Srpskoj, a Bošnjaci u Federaciji BiH.

Nedavno su se u javnosti pojavili i neki konkretniji glasovi koji se zauzimaju za izlazak Republike Hrvatske iz Daytonskoga sporazuma ako se i na listopadskim izborima ponovi scenarij manipulacije izbornim zakonom. Koliko je realan takav izlazak s obzirom na činjenicu da on zahtijeva i određenu suradnju Hrvatske i Srbije? Što nakon suspenzije Daytona – znači li to otvaranje »Pandorinih kutija« iz devedesetih?

Hrvati u BiH danas su jedini istinski zagovaratelji Daytonskoga mirovnoga sporazuma, ali i ustavnoga uređenja. Za Srbe on je tek zalog budućnosti i opstanka Republike Srpske, a za Bošnjake je politička »luđačka košulja«, okvir koji su morali prihvatiti u ratnim okolnostima, ali koji nikada iskreno nisu prigrlili. Dayton je bošnjačkoj političkoj eliti tek privremena administrativna smetnja uspostavi nacionalne države. To što se ta namjera pakira u celofan »građanske države« apsolutno ne umanjuje nacionalni sadržaj koji bi tako oblikovana država posjedovala.

Koliko god zvuči paradoksalno, kada sve zahtjeve hrvatskih političkih aktera ujedinimo, oni su manje ili više usmjereni prema resetiranju daytonskih postavaka. Dakle, stranke pod okriljem Hrvatskoga narodnoga sabora žele povratak na vrijednosti, načela i mehanizme koji su dogovoreni u Washingtonu i Daytonu, a koji su institucionalizirali politički subjektivitet svih triju nacionalnih zajednica i omogućavali njihovu efektivnu artikulaciju i zaštitu. Čim postoji mogućnost preglasavanja, nametanja ili ignoriranja nečije političke volje (u ovom slučaju hrvatskoga naroda u BiH), definitivno je riječ o hegemonijskim namjerama koje u potpunosti žele pervertirati izvorno načelo konstitutivnosti i ravnopravnosti naroda ugrađeno u Daytonski ustav. Ako pak hegemonijske tendencije budu toliko osione i nastave s procesom degradiranja daytonske državnosti i svođenja Hrvata na kulturološki privjesak »građanskoj državi«, kao realna se opcija nameće pozivanje na status quo ante. Izlazak iz Daytonskoga sporazuma na stanje koje mu je prethodilo zbog njegove povrjede i zloporabe dogovorenih načela ostaje kao trajna mogućnost u situaciji kada cijeli proces uđe u slijepu ulicu. Time bi se Hrvati postavili kao državotvoran subjekt i na ravnopravnim temeljima ušli u proces rekompozicije Daytona ili stvaranja potpuno novoga ustavnoga okvira.

Koje su stvarne posljedice »građanske BiH«?
»Građanska BiH« pokopana je nekoliko puta: u svibnju 2020. kada je kardinal Puljić predvodio misu za bleiburške žrtve pod zaštitom specijalaca zbog prosvjeda; u prosincu 2021. kada gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić građanima »čestita kalendar« umjesto Božić, a za to se vrijeme hrvatskoj obitelji iscrtava kalašnjikov na vratima stana, i nitko od nadležnih institucija nakon toga nije ih posjetio; u srpnju 2022. kada nahuškana masa prosvjeduje ispred OHR-a (Ureda visokoga predstavnika) zbog najavljenih izmjena izbornoga zakona, gdje se eksplicitno sipa žuč prema Hrvatima otvoreno ih nazivajući fašistima, genocidašima, sljednicima udruženoga zločinačkoga pothvata i sl. te im se poručuje da »mogu stati u dva željeznička vagona«. Svi navedeni primjeri manifestacije su »građanske države« i pod aurom te fantazmagorije su organizirani. Pametnomu dosta!

 

Pozivajući na mirno rješavanje prijepora i dijalog, u svibnju su se promemorijom oglasili i katolički biskupi BiH. Zastrašujuće su brojke koje biskupi spominju u dokumentu – danas je u BiH 350 000 katolika, za razliku od 1991. kada ih je bilo 760 000. Dakle, u tri desetljeća nestalo je više od pola Hrvata. Teško je i složeno pitanje, ali ono mora biti postavljeno: Kako zaustaviti tako negativne trendove depopulacije Hrvata u BiH?

To je višeslojan problem na koji utječe mnoštvo činitelja. Ratna zbivanja učinila su svoje te se na prostore koje nakon rata nije kontrolirao HVO vratio zanemarivo malen broj Hrvata. Prijeratna demografska struktura nepovratno je narušena. Najviše bole ignoriranja i selektivna kultura sjećanja koja masovna stratišta Hrvata, njihova etnička čišćenja i ratne strahote obezvrjeđuje ili smatra opravdanima. Jako je teško iz perspektive Hrvata u BiH promatrati prošlogodišnju obljetnicu vukovarske tragedije na kojoj se kao gost pojavljuje bošnjački član Predsjedništva Šefik Džaferović koji je samo dan prije obljetnice javno negirao zločine koje je Armija BiH počinila nad pripadnicima hrvatskoga naroda.

Problem je i ekonomska situacija i bolno primamljiva blizina Europske unije u kojoj mnoštvo ljudi iz BiH traži vlastiti kruh i bolji život. Zatim, prisutan je i osjećaj socijalne deprivacije te povrjede dostojanstva, posebno u mladih ljudi. Ne treba zaboraviti da je unatoč svim našim međunacionalnim problemima korupcija u različitim formama zajednički nazivnik cijeloga bosanskohercegovačkoga društva. Korupcija utječe na to da ljudi osjete beznađe, apsolutnu nemogućnost promjene stanja i linijom manjega otpora svoj put traže izvan granica BiH. Nažalost, loša socioekonomska situacija itekako je vezana uz političku sferu. Tek potpuni remont političkih načela prema kojima potonja situacija postoji može proizvesti posljedice u smjeru smanjenja iseljavanja. Ostaje gotovo eshatološko pitanje imaju li Hrvati u BiH vremena za duge procese kojima se pozitivne promjene imaju izvršiti. Jer ne zaboravimo da se na političkim skupovima najveće bošnjačke stranke SDA često spominju brojke iseljavanja Hrvata i nad njima likuje. Bojim se da im se ne ostvari ona iz Andrićeve »Proklete avlije«: »Nisu to lepi pobednici. Sva im je zasluga u tom što su nadživeli pokojnika.«

Kako ocjenjujete blizinu Republike Hrvatske i njezinih institucija Hrvatima u BiH?

Prvi put u modernoj hrvatskoj povijesti postoji apsolutno suglasje ključnih institucija i aktera na političkoj sceni o BiH i nezadovoljavajućoj poziciji Hrvata u njoj. Hrvatska je ispunjenjem svojih vanjskopolitičkih ciljeva i stjecanjem određene reputacije, koja nadmašuje veličinu države, uvidjela da njezino vanjskopolitičko djelovanje i profiliranje mora ići preko potpore BiH u nadvladavanju problema. Ne tako davno iz Zagreba se poručivalo Hrvatima da se »okrenu Sarajevu« dok su se u rasističkoj maniri vrtjeli promidžbeni spotovi stranaka koje su etiketirale Hrvate iz BiH kao plemensko-remetilački i koruptivni faktor u Hrvatskoj. Danas postoji i medijska zainteresiranost za situaciju u BiH te probleme s kojima se Hrvati suočavaju, što je kopernikanski obrat u odnosu na situaciju od prije desetak godina. Kada su posrijedi razmimoilaženja i verbalni okršaji između Banskih dvora i Pantovčaka, jasno je da se hrvatski narod u BiH nužno mora odvojiti od unutarnjopolitičkih trvenja u Zagrebu. Svako takvo uvlačenje Hrvata iz BiH neozbiljno je i pogubno iz perspektive njihova nacionalnoga interesa, pa i političkoga opstanka.

Koliko je realno da će u BiH zaživjeti europske i NATO integracije? Nadalje, prilično je izvjesno da srpska strana, koju podupire Rusija, ne će samo tako biti sklona ulasku u takve međunarodne aranžmane…

Problematična je unutarnja potkapacitiranost BiH i nedostatak političke volje. Istodobno prisutna je i neiskrenost međunarodnih faktora. Ukratko, kada je postojalo apsolutno suglasje o ulasku u NATO, podupirao ga je čak i Dodikov SNSD, a zatim je iz začudnih političkih kuhinja došao nevjerojatan zahtjev za knjiženje besperspektivne vojne imovine, koji ni jedna potencijalna država članica nije morala primjenjivati. U međuvremenu je došlo do zaokreta srpske strane i odjednom je cijeli proces blokiran. Koliko god čudno zvučalo, takvom se kratkovidnom politikom NATO doveo u poziciju da će se o članstvu BiH u NATO-u odlučivati u Beogradu.

Što se tiče Europske unije situacija je još zamršenija. U Bruxellesu ne postoji iskrena volja za integracijom BiH u vlastitu strukturu, što je potvrdilo bianco dodjeljivanje kandidatskoga statusa Ukrajini i Moldaviji uz izostavljanje BiH. S druge strane taj zamor proširenja dolazi jako dobro unutarnjim političkim akterima koji nisu spremni za proces pregovaranja, a veliko je pitanje žele li ga svi uopće? EU se ponaša kao autistični subjekt, ne prepoznaje stvarni geopolitički potencijal koji joj BiH donosi jer se geopolitički status EU-a ne će dokazivati ni u Kijivu ni u Kišinjevu, nego u Banjoj Luci, Sarajevu i Mostaru. Ukoliko EU nastavi s licemjernom politikom, utoliko postoji realna opasnost da se BiH, preko svoji političkih satelita, vezuje za dva autokratska imperijalna režima – za Rusiju preko srpskih i za Tursku preko bošnjačkih političara.

Ratna retorika služi kao politički dekor kojim se prikriva sva turobnost socioekonomske situacije i iskrena odsutnost volje kod bošnjačke političke elite da pristupi dogovoru o izbornom zakonu. Kada god se približe pozicije hrvatskih i bošnjačkih predstavnika oko izbornoga zakona, automatizmom idu ratne prijetnje: prebrojavanje haubica, krstarećih raketa, vojne industrije i ljudstva

Da zaista želi vidjeti BiH u vlastitom institucionalnom okrilju, Europska bi joj unija odmah dodijelila status kandidatkinje i time razobličila mnoge aktere u BiH. Tada bi se pokazalo tko zaista vidi Bruxelles kao budućnost, a ne Moskvu ili Ankaru.

Povremeno se stječe dojam da Zapad očekuje da se tri »etnije« u BiH veledržavnim projektom poput plastelina oblikuje u jednu naciju. Nadalje, koliko je »građanska BiH« primamljiva zapadnim ušima, kao što je ratnih devedesetih to bila, primjerice, Miloševićeva teza o »teritorijalnom integritetu Jugoslavije«?

Međunarodna zajednica i mnogi diplomati ponašaju se kao benevolentni despoti, vole vrlo reducirane opise stvarnosti i pojednostavnjene scenarije za izlazak iz dugotrajne krize. Posebno iritira kada se u BiH moraju dokazivati i braniti načela poput ustavnoga patriotizma, federalizma, predstavničke demokracije, supsidijarnosti, autonomije i sl. Kada ih zagovaraju bosanskohercegovački Hrvati, odjednom načela konstitutivnosti, federalizma i konsocijacije postaju »sovjetska i nacistička načela«, »rasizam«, »izborni aparthejd ili gerimandering (vrsta izbornoga inženjeringa, op. M. E.) genocidnoga ludila« itd. Paradoksalno je da bi se mnoge države unutar EU-a mnogo prije BiH raspale da se neka od tih načela izuzmu iz njihovih ustavnih struktura. I ne samo to. Zar sama Europska unija nije izgrađena na načelu nacionalnoga subjektiviteta i institucionalnih mehanizama za njihovo legitimno predstavljanje i zaštitu onoga što u pojedinoj državi članici smatraju vitalnim nacionalnim interesom? Kako to da, kad ih pošalju u BiH, dužnosnici EU-a zaborave političke osnove zemalja iz kojih dolaze?

Nije tajna da je Daytonski sporazum proizvod američkih geopolitičkih pogleda iz devedesetih. Kako ocjenjujete američku poziciju u BiH? Očekujete li konkretniji američki angažman u presijecanju bosanskohercegovačkoga gordijskoga čvora u sljedećim mjesecima?

Jedini akter koji cijelu problematiku može razriješiti upravo je američka administracija kao ustavotvorac Daytona. Međutim, postoje znatne oscilacije među američkim diplomatima koji su djelovali u BiH. Neki od njih neskriveno su iskazivali pristranost ili pak nesnošljivost prema nekim konstitutivnim narodima u BiH. Unutarnja mitomanija stalno nam stvara privid važnosti BiH u međunarodnim okvirima, što je uvelike pogrješno. Bosna i Hercegovina stoji relativno nisko na razini svjetskih (ili bolje reći američkih) geopolitičkih prioriteta. Zbog toga mnoge države u BiH vode »autopilot-politiku«, vode se utabanim stazama, bez velikih zaokreta i šalju neinformirane, a ponekad i nesposobne diplomate. Sva problematika izbornoga zakonodavstva oko koje se danas lome koplja nastala je siledžijskim intervencijama OHR-a i OSCE-a (Organizacija za europsku sigurnost), tako da je međunarodna zajednica sebe postavila kao »četvrti konstitutivni subjekt« i bez njihove pomoći nema rješenja. Od međunarodne se zajednice očekuje da prestane biti supstitutivni suveren ove države, da prestane kompenzirati nemogućnost ostvarivanja bošnjačkih nacionalnih interesa, što smo imali sve ove godine. Tomu najbolje svjedoči haranga protiv Christiana Schmidta zbog najave da će nadopuniti izborni zakon. Dakle, kada se svira prema »sarajevskim notama«, svi su prijatelji Bosne. Međutim, kada nešto ne ide u prilog stvaranju nacionalne hegemonije, visoki predstavnik odjednom postaje »nositelj odlikovanja Republike Hrvatske«, »islamofob«, »simpatizer nacista«, »podmukli gad«…

Prije nekoliko je tjedana hrvatska strana u BiH dobila pomalo neočekivana saveznika. Naime, izraelska je diplomacija nedvosmisleno poduprla načelo konstitutivnosti triju naroda u BiH. Strahuje li Izrael od islamizacije BiH?

To je samo znak političkoga djelovanja diplomacije i pojašnjavanja situacije u BiH. Reakcije na tu potporu su indikativne. Uzmimo bošnjačku perspektivu: diplomacija strane države podupire natkrovljujuće načelo vašega domaćega ustava, a vi reagirate na način da diskreditirate veleposlanika koji je to izrekao, a u tome vas jedino podupre iransko veleposlanstvo. To dovoljno govori o kakvoj se vrsti »građanskoga patriotizma« radi. Usput rečeno, Hrvate se u tim diskvalifikacijama etiketira kao »nastavljače ideologije NDH« i one koji Židovima i Romima uskraćuju biračka prava. Razina i sadržaj difamacija postaju zastrašujući.

Od početka ruske agresije na Ukrajinu mogu se čuti strahovi da je moguće prelijevanje krize na prostor tzv. zapadnoga Balkana, prije svega u BiH. Preko ljeta smo slušali i bošnjačka »upozorenja« o puškama i dronovima. Opravdano se nameće pitanje može li doći do kaosa i oružanih sukoba u BiH.

Zaista je nevjerojatno da predstavnici naroda koji je toliko propatio u traumatičnom ratu, koji u svojoj nacionalnoj topografiji ima Srebrenicu, koji u svom demografskom habitusu ima toliko udovica, siročadi i ucviljenih majki ikada ikomu zaprijete ratom. Međutim, upravo to se događa na političkoj sceni u BiH. Ratom uglavnom prijete oni koji prethodni rat nisu iskusili pa imaju određenu osobnu frustraciju ili oni čija su djeca i unuci na sigurnoj distanci europskih velegradova. Kako to praktično formulira nametnuti nelegitimni član Predsjedništva Željko Komšić, »dušmanima nije dosta«, očito znajući tko su dušmani i čega im nije dosta. Ratna retorika služi kao politički dekor kojim se prikriva sva turobnost socioekonomske situacije i odsutnost volje kod bošnjačke političke elite da pristupi dogovoru o izbornom zakonu. Samo kada pogledamo vrijeme plasiranja ratnih narativa, sve postaje jasno. Kada god se približe pozicije hrvatskih i bošnjačkih predstavnika oko izbornoga zakona, automatizmom idu ratne prijetnje: prebrojavanje haubica, krstarećih raketa, vojne industrije i ljudstva. Cijelomu tomu infantilnomu diskursu dodatnu auru dodaje i najviši službenik Islamske zajednice Husein Kavazović poentirajući: »Jašta nego ćemo se prebrojavati.«

Biografija: Doc. dr. Dražen Barbarić rođen je 1987. godine u Mostaru. Diplomirao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a doktorirao na istoimenom fakultetu sarajevskoga Sveučilišta 2017. godine. Od 2012. predaje na Studiju politologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Kao znanstvenik bavi se političkom teorijom i filozofijom, geopolitičkim temama, teorijama nacije i nacionalizma, političkim ideologijama, kulturom pamćenja i politikama povijesti. Objavio je više izvornih znanstvenih radova, a sudjelovao je i na konferencijama međunarodnoga značaja.