NADBISKUP HENRYK HOSER, APOSTOLSKI VIZITATOR ZA MEĐUGORJE »Marija ovdje privodi ljude k Isusu«

Snimio: D. Grden | Nadbiskup Henryk Hoser, apostolski vizitator za Međugorje

Najprije je postao liječnik, potom redovnik palotinac (Društvo katoličkoga apostolata), svećenik, misionar, od 1975. godine, u Ruandi. Po povratku u Europu 1996. godine uslijedile su službe u vlastitoj družbi u Francuskoj te u sjedištu EU-a u Bruxellesu. S preuzimanjem službe dodanoga tajnika Kongregacije za evangelizaciju naroda te predsjednika Papinskih misijskih djela 2005. godine imenovan je naslovnim nadbiskupom i zaređen za biskupa, a 2008. godine vraća se u svoju domovinu Poljsku kao biskup Varšave – Prage, biskupije novijega datuma čiju okosnicu čini novi dio poljske metropole s desne strane Visle. Već su i ti podatci dovoljni da mons. Henryk Hoser bude dobrodošao sugovornik svakomu mediju. No hrvatskoj je javnosti nadbiskup Hoser posebno zanimljiv kao apostolski vizitator za Međugorje. Zamoljen za intervju za svečani velikogospojinski dvobroj Glasa Koncila, mons. Hoser se spremno odazvao, premda su i on i franjevačka zajednica u Međugorju u trenutku kad je vođen razgovor bili u jeku priprema za ovogodišnji, po mnogočemu poseban, »Mladifest«. 

Pobožnost Mariji – dio duše poljskoga čovjeka 
Otče nadbiskupe, sin ste poljskoga naroda, koji je općenito prepoznat kao marijanski narod, ili čak Marijin narod. Je li to samo slogan?

MONS. HOSER: Nipošto nije samo slogan, nego je odanost Mariji važan element identiteta Poljaka. Rekao bih da je Marijina ikona, posebno ona u Čenstohovi, prepoznatljiv simbol nacije kao takve. Naša najstarija marijanska pjesma na poljskom jeziku »Bogurodzica, Dziewica« dolazi s kraja 13. ili početka 14. stoljeća, otprilike iz istoga razdoblja kad se počela štovati i čenstohovska ikona, čija se preslika nalazi u gotovo svim poljskim domovima. Ta je ikona pratila kroz povijest kako Crkvu u Poljskoj tako i poljsku državu, pa i u teškim uvjetima kad je Poljska, u razdoblju koje je trajalo više od jednoga stoljeća (1795. – 1918.), izgubila neovisnost. Crkva je u tom razdoblju bila jamac nacionalnoga identiteta – slično kao što je bivalo i u hrvatskoj povijesti – a svetište u Čenstohovi kao najveće i najposjećenije imalo je posebnu ulogu. Marijanska je pobožnost, dakle, uvijek bila dio duše poljskoga čovjeka. Ta pobožnost ima i snažan javni značaj. Svibanjske marijanske pobožnosti održavaju se, primjerice, na ulicama, trgovima i raskršćima poljskih gradova i sela, pokraj brojnih kapelica s Gospinim kipovima i slikama. Molitva krunice također je vrlo raširena te je i danas vjernici otkrivaju u novom svjetlu. Može se, dakle, govoriti o dubokoj povezanosti između Poljaka i Blažene Djevice Marije, koja se očituje i na izvanjskoj, javnoj razini, ali i na unutarnjoj razini, u dubokoj marijanskoj prožetosti vjere milijuna sinova i kćeri poljskoga naroda.

Gdje je duša i srce poljskoga identiteta prepoznavali su i prepoznaju, uostalom, i oni koji bi ga željeli slomiti, preodgojiti. Danas je, primjerice, gotovo redovitom pojavom postala profanacija lika Gospe Čenstohovske, iza koje u pravilu stoje promicatelji takozvane LGBT kulture. Za mene je riječ o nevjerojatnoj duhovnoj bestijalnosti. Nastoji se napasti središte onoga što jesmo.

Kontinuitet zemaljskoga i nebeskoga života
Poznato je da ste, prije nego što ste postali svećenik, bili liječnik. Je li u toj »promjeni profesije« pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji imala neku ulogu?

MONS. HOSER: Potrebno je razlikovati: medicina je profesija, pa i društveni poziv, a svećeništvo i redovništvo način je postojanja. Marijina prisutnost u mojem je životu trajna, još od djetinjstva kad sam kao ministrant posluživao kod marijanskih pobožnosti. Ta se prisutnost nastavila u životu i razvoju moje vjere i oblikovanju moje savjesti, u mladosti, u svećeničkom i redovničkom životu, u biskupskoj službi. Sada pak, s ovom službom u Međugorju, mogu reći da je marijanska dimenzija mojega služenja dosegnula vrhunac. Sada je, naime, ona najizravnije povezana sa štovanjem Blažene Djevice Marije.

U vašim se biografijama ističe da ste se, kao liječnik i biskup, kao član poljskoga episkopata isticali kao gorljivi zaštitnik ljudskoga života od začeća do naravne smrti. Tema je široka, no u povodu svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije pitanje neka glasi: Kakav je odnos između ovoga našega ljudskoga »zemaljskoga« života u čiju ste zaštitu stajali i »uznesenoga« života koji nam se u liku Marije stavlja pred oči?

MONS. HOSER: Mogu reći da je ljubav prema životu uistinu nit koja me je vodila kroz sve moje svećeničko i biskupsko služenje. Mnogo sam se, u pastoralnom smislu, bavio obiteljima koje su most života. Za vrijeme mojega biskupskoga služenja u Poljskoj bio sam predsjednik Bioetičkoga odbora Poljske biskupske konferencije. Za vrijeme moje službe borili smo se posebno protiv umjetne oplodnje, poglavito zato što je ona, uz ostale etičke probleme, povezana sa smrću mnogih začetih života.

»Zemaljski i nebeski život, ne samo Marijin, nego svih nas, događa se u kontinuitetu. Kod Marije je taj kontinuitet bio savršen: već je u zemaljskom životu bila ‘blažena’, ‘milosti puna’, ‘bezgrješna’. Uznesenjem na nebo dogodilo se samo svojevrsno proširenje, univerzalizacija toga stanja, zahvaljujući kojoj ona može biti prisutna u životu svih nas, za sva vremena. No svi smo mi pozvani živjeti zemaljski život u perspektivi vječnoga života…«

Zemaljski i nebeski život, ne samo Marijin, nego svih nas, događa se u kontinuitetu. Kod Marije je taj kontinuitet bio savršen: već je u zemaljskom životu bila »blažena«, »milosti puna«, »bezgrješna«. Uznesenjem na nebo dogodilo se samo svojevrsno proširenje, univerzalizacija toga stanja, zahvaljujući kojoj ona može biti prisutna u životu svih nas, za sva vremena. No svi smo mi pozvani živjeti zemaljski život u perspektivi vječnoga života, koji nam se na Veliku Gospu, kroz lik Marije uznesene, posebno stavlja pred oči. To je vrlo važno, jer ako čovjek nema te perspektive, može se reći da samo polovično živi, da je izložen svojevrsnoj devijaciji, dezorijentaciji, ne zna kamo ide pa stoga ne može dobro odrediti prioritete i posložiti pojedine elemente sadašnjega života. U toj se izgubljenosti krije jedan od najvećih problema današnjega, dobrim dijelom sekulariziranoga svijeta: ne zna kamo ide pa se hvata sad ovoga, sad onoga.

Pitanje se, s druge strane, odnosi na srž štovanja Marije u Crkvi. Uznesena na nebo, ona nam je dana da nas kao Majka prati na životnom putu kako ne bismo promašili presudni cilj. A čini to tako da nas, kao prva i najvjernija Isusova učenica, neprestano upućuje na Isusa, koji je »put, istina i život« i kruh za život vječni.

Nositeljica Života »prati me već 40 godina«
Pada na pamet jedna misao: kad je riječ o zaštiti života, jedva da je moguće susresti nekoga tko bi bio istinski Marijin štovatelj a da ne bi imao osjetljivosti za vrijednost života, da bi, primjerice, zagovarao pobačaj ili tomu slično…

MONS. HOSER: Da, ovdje mi pada na pamet jedna slika iz Hrvatske, Majka Nositeljica Života (riječ je o slici Josipa Biffela koja prikazuje trudnu Mariju i Josipa u župnoj crkvi Presvetoga Trojstva u zagrebačkom Prečku, blagoslovljenoj 1971. godine, nap. Da. G.). Ta me slika prati već četrdeset godina. Kad sam bio misionar u Africi, bavio sam se pitanjima vezanima uz planiranje obitelji i tako sam se susreo s tom slikom i tim vidom pobožnosti Mariji kao zaštitnici života i obitelji.

Mariju, Isusovu majku, Crkva je u svojoj vjeri prepoznala kao zaštitnicu svih Božjih darova, pa tako i života kao temeljnoga dara, posebno kad je taj život u posljednjem stoljeću ugrožen zlom pobačaja. Kršćanska je tradicija prepoznaje kao Kraljicu zemlje i neba, štoviše kao Kraljicu anđela, premda je čovjek. Marija je, zapravo, ako izuzmemo Isusa koji je nositelj božanske naravi, najsavršenije i najljepše djelo koje je izišlo iz Stvoriteljeve ruke. Svetkovina Uznesenja Marijina zato nam stavlja pred oči svu dubinu i svu ljepotu ljudskoga života i ljudskoga poziva. I mi smo pozvani dijeliti njezino uzvišenje, ali i njezin ljudski put Kristove učenice, ovdje na zemlji.

U Guadalupeu Indijanka, u Kibehu tamnoputa…
Bili ste misionar u Ruandi, u vrijeme kad su se u toj zemlji dogodila Marijina ukazanja…

MONS. HOSER: Ukazanja u Kibehu započela su 1981. godine i trajala su oko tri godine. Gospa se ukazala trima vidjelicama. Sljedeća je etapa bila priznanje Marijina štovanja u Kibehu, a potom je došlo i priznanje ukazanja. Čini mi se da je to jedini slučaj priznatih Gospinih ukazanja na afričkom kontinentu; u Ruandi, zemlji koja se nalazi u srcu afričkoga kontinenta i koja je, nažalost, kasnije postala svojevrsnim simbolom za nasilje na tom kontinentu.

Zanimljivo je pratiti kroz povijest: gdje god se makar začne prisutnost vjernika, pojavi se neko prepoznatljivo marijansko svetište, ili se ukaže sama Gospa. Što to govori?

MONS. HOSER: Možemo reći da Marijina ukazanja prate inkulturaciju vjere, kao što je Marija pratila zajednicu prvih Kristovih učenika u njihovoj konkretnoj situaciji. U Guadalupeu Gospa ima izgled Indijanke, u Kibehu je bila tamnoputa, obučena u afričku odjeću, u La Saletteu (1846. godine) kao seljanka s francuskih Alpa.

Pobožnost u Međugorju je zdrava i sveta
Dosad ste u različitim prigodama – medijskim nastupima, predavanjima, propovijedima – rekli mnogo toga o Međugorju. Posebno su, međutim, zanimljive Vaše riječi na molitvi za mir prošle godine u Beču. Rekli ste, naime, da je marijanska pobožnost u Međugorju »zdrava i sveta«. Što to znači?

MONS. HOSER: Zdrava znači da je ispravna, uravnotežena, u skladu sa smjernicama Crkve, konkretno s Drugim vatikanskim koncilom i naukom nadasve pape Pavla VI. koji je nakon Koncila (1974. godine) objavio vrlo važan dokument, apostolsku pobudnicu »Marialis cultus«, u kojem upućuje na ispravnu i zdravu pobožnost Mariji. Čini mi se da su ti kriteriji primijenjeni ovdje u Međugorju. Mariji se pristupa u njezinoj dvostrukoj perspektivi, u životu Spasitelja, a potom u životu Crkve. Ne zaboravimo da je prepoznajemo kao Majku Crkve; ne zaboravimo da je pratila rođenje Crkve, od trenutka kad je iz Kristova boka izišla krv i voda – znak sakramentalnosti Crkve – pa preko dvorane posljednje večere, sve do uznesenja Kristova i silaska Duha Svetoga. Ukupno su četiri kriterija za zdravu marijansku duhovnost: njezina kristološka, ekleziološka, ekumenska i antropološka dimenzija. Eto, smatram da se one ispunjavaju ovdje u Međugorju.

»Marija ovdje čini ono što inače čini: privodi ljude k Isusu kako bi po njemu pronašli put k Otčevoj ljubavi. Drugim riječima, ona upućuje na put obraćenja. Rekao bih da je poziv na obraćenje vrlo prepoznatljiva međugorska crta. Mi u Crkvi imamo poseban sakrament obraćenja, ispovijed, sakrament pomirenja; pomirenja s Bogom i ljudima. A pomireni čovjek ponovno pronalazi mir. I pronalazi još nešto važno što su mnogi danas izgubili: pronalazi nadu.«

Kad govorim o svetom štovanju, time želim reći da nije riječ samo o folkloru, nego da je ovo mjesto sa svojim događajima rezervirano za sakralno, za susret sa Svetim po Mariji. Veliko poštovanje, velika ljubav prema Mariji ovdje se vidi na svakom koraku. Ona u očima ljudi koji ovamo dolaze nije neki idol, nego naša Kraljica, Kraljica Mira, kao što se ovdje običava reći, Kraljica našega srca i našega života.

U nastavku svojega nastupa u Beču, opisujući međugorsku duhovnost, zapravo ste naveli elemente koji pripadaju redovitomu vjerničkomu životu…

MONS. HOSER: Da, Marija ovdje čini ono što inače čini: privodi ljude k Isusu kako bi po njemu pronašli put k Otčevoj ljubavi. Drugim riječima, ona upućuje na put obraćenja. Rekao bih da je poziv na obraćenje vrlo prepoznatljiva međugorska crta. Mi u Crkvi imamo poseban sakrament obraćenja, ispovijed, sakrament pomirenja; pomirenja s Bogom i ljudima. A pomireni čovjek ponovno pronalazi mir. I pronalazi još nešto važno što su mnogi danas izgubili: pronalazi nadu. Nada je krjepost po kojoj osoba umije nastaviti svoj život s pouzdanjem, jer znade da ga prati Božja providnost.

Marijina prisutnost stvara nostalgiju za Međugorjem
U jeku ste priprema za »Mladifest«. Nezahvalno je razgovarati o nekom događaju u intervjuu koji će biti objavljen nakon toga događaja. Stoga tek jedno pitanje. Činjenica je, naime, da su za sudjelovanje u tom događaju najavljeni visoki predstavnici Svete Stolice, Papin vikar za Rimsku biskupiju kardinal Angelo De Donatis te predsjednik Papinskoga vijeća za promicanje nove evangelizacije nadbiskup Rino Fisichella. Ne može li se to tumačiti kao svojevrsni poticaj vjernicima da dođu u Međugorje, nakon što je papa Franjo dopustio organiziranje službenih hodočašća?

MONS. HOSER: Svakako, taj je put sada otvoren. Hodočašća mogu organizirati ne samo svećenici, nego i biskupi i kardinali ovdje mogu slaviti misu na svečan, javan način.

Kad se sve što ste rekli stavi u kontekst (nove) evangelizacije i mladih (i ne samo mladih), nameću se misli koje papa Franjo iznosi u apostolskoj pobudnici »Christus vivit – Krist živi«. Nakon što je predstavio Mariju kao mladu djevojku koja je i sama, ne bez poteškoća, nasljedovala Božji poziv, Papa kaže da je »ta djevojka sada Majka koja bdije nad djecom« te da »iznova prosvjetljuje našu mladost«. Ne bi li se, s obzirom na sve što ste rekli, i tako moglo opisati ono što se događa u Međugorju?

MONS. HOSER: Da, mogu reći da se to ovdje ostvaruje. Tomu u prilog govori i svojevrsna nostalgija za Međugorjem. Naime, mnogi, kad jednom dođu u Međugorje, osjećaju potrebu i želju vratiti se, doći još jednom, dvaput, više puta. Mislim da tu nostalgiju, tu potrebu za povratkom stvara Marijina prisutnost koja pak, kao što smo rekli, privodi ljude k Bogu, izvoru svega dobroga i lijepoga. Padaju mi na pamet dva Marijina naslova. Prvi je »Stella matutina«, »Zvijezda jutarnja«, zvijezda koja uvodi u novi dan, u novi početak, zvijezda nade u onaj konačni Dan Gospodnji. Drugi je »Stella maris«, »Zvijezda mora«, koja omogućuje orijentaciju svima koji su se izgubili na moru života. Nije onda čudo da ju je još Ivan Pavao II. prozvao i »Zvijezdom nove evangelizacije«.

Poštovanje prema ženi i otkriće ispovijedi
Biste li mogli izdvojiti neka nadahnuća koja se u Međugorju mogu dobiti kao odgovori na tipična pitanja i probleme koje nameće današnjica?

MONS. HOSER: Na primjer, veliko poštovanje prema ženi. Marija je uzor žene u njezinu dvostrukom pozivu djevice i majke. Poziv žene nije njezino pretvaranje u muškarca, ili obojega u nešto bezlično, nego je naše spolno određenje Božji dar i treba ga poštovati, razvijajući u sebi ono najbolje što čini ženski i muški identitet. Rodna ideologija grijeh je protiv Boga Stvoritelja.

»U svijetu postoje, kao prvo, mnoga marijanska svetišta u kojima uopće nije bilo ukazanja. A postoje i ona u čijim su početcima bila navodna ukazanja, posebno u davnini, ali ona nisu priznata. Ukazanja nisu uvjet za štovanje Marije, niti su ukazanja predmet štovanja. U Međugorju fenomen još uvijek traje, tako da nije zaokružen. Valja biti strpljiv.«

Kad je riječ o unutarcrkvenom životu, ovdje hodočasnici pronalaze neke prakse i pobožnosti koje su, nažalost, u zapadnoj Europi gotovo iščeznule. Tu spada marijanska pobožnost kao takva, koja se možda u zapadnoj Europi još prakticira u marijanskim svetištima, ali je u župama u nekim sredinama gotovo zamrla. Ne treba pritom zaboraviti da je, kroz povijest Crkve, odanost Mariji uvijek bila svojevrsni indikator vjere. Ništa manje važno nije to što ovdje ljudi susreću snažno izraženu praksu sakramenta ispovijedi, koja je također u nekim zemljama zapadne Europe u velikoj krizi. Nadam se da hodočasnici iz takvih zemalja, kad se vrate u svoje sredine, mogu učiniti nešto kako bi senzibilizirali svoje svećenike da nude mogućnost za taj sakrament. Ako se ta mogućnost ne nudi, kako će je vjernici sami ponovno otkriti? A znamo da zajedničko odrješenje nije dovoljno. Svi su sakramenti osobni.

Jačati sposobnost (duhovnoga) prihvaćanja
S obzirom na svetkovinu Velike Gospe uz koju se veže ovaj intervju, organizacijska pitanja nisu u prvom planu. No možete li nešto reći i o toj razini?

MONS. HOSER: Mislim da je potreban sustavni razvoj. To ponajprije znači očuvati i ojačati sve ono dobro što ovdje već postoji. Svakako je potrebno jačati sposobnost prihvaćanja hodočasnika; ne samo materijalnoga prihvaćanja, nego i duhovnoga. Imamo mnogo prevoditelja, njihova je uloga vrlo važna. Potom imamo mjesne vodiče koji poznaju fenomen Međugorja te mogu voditi hodočasnike. Imamo i mjesta gdje se moli krunica i pobožnost križnoga puta, poput Podbrda i Križevca. Imamo i vrlo intenzivan večernji molitveni program, koji počinje u 17 sati, vodi prema euharistijskomu slavlju koje je u središtu, a molitva se nastavlja do 21 sat, ljeti i do 22, pa i duže u noć. Čitav se dan nudi prigoda za ispovijed. Sve to treba očuvati, usavršiti, možda malo proširiti. Smatram također da je potrebno dodatno razviti i arhitektonsku infrastrukturu jer postojeća nije dostatna.

Znači li to gradnju nove crkve, novoga svetišta?

MONS. HOSER: Ne, mislim da je dovoljno natkriti liturgijski prostor iza crkve. Klima ovdje nije oštra kao na sjeveru i mislim da je dovoljno hodočasnicima pružiti zaštitu od kiše.

»Ukazanja nisu uvjet za štovanje Marije«
Jedno hipotetsko pitanje. Je li zamislivo da Međugorje ostane svetištem i mjestom »zdrave i svete« marijanske pobožnosti, mjesto dobrih plodova koje ste opisali, a da navodna ukazanja u Međugorju nikada ne budu službeno crkveno priznata?

MONS. HOSER: Svakako. U svijetu postoje, kao prvo, mnoga marijanska svetišta u kojima uopće nije bilo ukazanja. A postoje i ona u čijim su početcima bila navodna ukazanja, posebno u davnini, ali ona nisu priznata. Ukazanja nisu uvjet za štovanje Marije, niti su ukazanja predmet štovanja. Nije to slučaj ni ovdje u Međugorju. U Međugorju fenomen još uvijek traje, tako da nije zaokružen. Valja biti strpljiv.

Prigodni intervjui za velike blagdane često završavaju nekom završnom porukom, ili pozivom. Imate li takvo što za naše čitatelje?

MONS. HOSER: Prije svega treba duboko vjernički proživljavati velike marijanske svetkovine i blagdane tijekom godine, u vlastitim župama. Posebno bih istaknuo Navještenje koje nam pred oči stavlja utjelovljenje Sina Božjega i Mariju kao uzor vjerničkoga odgovora na Božji poziv, te Uznesenje u kojem u Mariji vidimo plodove Kristova uskrsnuće i njegova spasenja. Ono nam pokazuje kamo idemo, našu nebesku domovinu. I ovdje u Međugorju i ove ćemo godine posebno svečano proslaviti tu svetkovinu. Glavno će slavlje predvoditi nadbiskup Avignona u Francuskoj mons. Jean-Pierre Marie Cattenoz. I to je važno, jer se tako na nov način plete svojevrsna Marijina mreža u Europi. A vaše čitatelje, kako vjernike tako i svećenike, mogu pozvati da dođu u Međugorje. Ja ću ih svakako blagosloviti.

IZVORGlas Koncila br. 32-33/2019.
Prethodni članakPUČKE POBOŽNOSTI I ZDRAVLJE Zašto blagoslov bilja i cvijeća na Veliku Gospu?
Sljedeći članakMARIJAN KRAJINOVIĆ S OSOBNIM SVJEDOČANSTVOM PREMINULE KĆERI »Po Majci Mariji moja je najmlađa kćerkica dobila ime«