Je li Nacionalni program reformi plan mjera koje će se početi provoditi ili su to tek prazna obećanja Europskoj komisiji?

Nacionalni program reformi Republike Hrvatske koji je Vlada Republike Hrvatske predstavila javnosti krajem travnja i poslala Europskoj komisiji u Bruxelles jedna je od obveza zemalja članica Europske unije unutar procedure »Europskoga semestra«. Riječ je o dogovorenoj metodi koordinacije ekonomske i fiskalne politike unutar Europske unije koja cilja pospješiti upravljanje europskim gospodarstvom kako bi se u što većoj mjeri ostvarili europski strateški ciljevi koji su zapisani u strategiji »Europa 2020« još 2010. godine. Dokument Nacionalnoga programa reformi izrađuju sve zemlje članice, obično u travnju, i šalju ga Europskoj komisiji čiji stručnjaci proučavaju reformske planove, a potom krajem svibnja Europska komisija izlazi sa svojim osvrtom i preporukama zemljama članicama na navedene nacionalne planove. To je već sada ustaljena procedura.

Preporuke su svojevrsna ocjena stanja u gospodarstvu, proračunu i drugim ključnim sektorima te predstavljaju službeno stajalište Europske komisije kad je riječ o tome što bi trebalo činiti u pogledu strukturnih i ostalih reformi. Koordinacija je to makroekonomskih politika s ciljem kreiranja uvjeta za ostvarivanje gospodarskoga rasta u zemljama članicama.

Republika Hrvatska sudjeluje u »Europskom semestru« od 2014., otkad je postala punopravna članica Europske unije, i danas se stječe dojam da je izrada takvih Nacionalnih reformskih planova već postala rutina za hrvatsku Vladu, pa se tako neki planovi i mjere unaprjeđenja ponavljaju iz godine u godinu, kao da se prepisuju, ili možda zato što su obećani u prethodnim planovima ali nisu implementirani. Činjenica da se iz godine u godinu u Nacionalnom programu reformi pojavljuju isti ciljevi, mjere i prijedlozi reformi pojedinih sektora upućuje na zaključak da postoje ozbiljni propusti u implementaciji reformi i reformskih mjera.  Većina analitičara slaže se glede samoga ovogodišnjega Nacionalnoga plana da on kao dokument ima glavu i rep, međutim pravo će pitanje, naravno, ponovno biti njegova provedba. Koje su glavne reformske mjere ovogodišnjega Nacionalnoga plana reformi, mogu li se one usporediti s nekima od prošlogodišnjih planova te u kojoj mjeri hrvatske vlade uopće provode planove koje šalju u Bruxelles? Sve se više stječe dojam da mnoge od spomenutih mjera u Nacionalnim planovima reformi u Hrvatskoj ne ugledaju svjetlo dana u stvarnom životu, a za to ne slijede nekakve ozbiljnije posljedice po Vladu osim onih koje građani osjećaju od »neprovođenja reformi« kao što su sporiji gospodarski rast od susjeda, relativno zaostajanje u razvoju i slično.

U Nacionalnom planu reformi zacrtane su temeljne smjernice zamišljenoga kretanja i upravljanja sadašnje Vlade i kao takav analitičari se slažu da je logično utemeljen te je usmjeren na ostvarenje triju glavnih ciljeva, podizanje konkurentnosti gospodarstva, povezivanje obrazovanja s tržištem rada te održivost javnih financija, koje se planira postići s više od 59 predloženih reformskih mjera u 11 područja. O sličnostima glavnih ciljeva svjedoči usporedba s Nacionalnim planom reformi iz 2016. godine, kada su glavni ciljevi bili osiguranje makroekonomske stabilnosti i fiskalna održivost (tada je fokus bio na stabilizaciju javnoga duga), bolja poslovna klima, poboljšanje učinkovitosti i transparentnosti javnoga sektora te obrazovanje za tržište rada. Spomenuta tri cilja iz NRP-a za 2018. godinu planiraju se ostvariti u 11 područja, a cilj podizanja konkurentnosti gospodarstva planira se ostvariti mjerama i reformama u sljedeća 4 područja: a) unaprjeđenje poslovnoga okruženja, b) bolje upravljanje i raspolaganje državnom imovinom, c) poboljšanje javne uprave i d) poboljšanje učinkovitosti pravosudnoga sustava.

Reforme nisu provođene

Kao primjer može poslužiti usporedba nacionalnih planova reformi iz 2018. i 2016. te mjere i područja za ostvarenje cilja obrazovanje za tržište rada koji se navodi i u jednom i u drugom kao važan cilj. Mjere iz 2016. godine uključivale su provedbu kurikularne reforme, usklađivanje obrazovnih programa s potrebama na tržištu rada te kvalitetniju provedbu programa obrazovanja odraslih i cjeloživotnoga učenja. Gotovo identične mjere za navedeni cilj ponavljaju se i za 2018. To ponovno upućuje na činjenicu da su dvije godine prošle, a Republika Hrvatska, tj. Vlada Republike Hrvatske gotovo da se nije ni pomaknula u smislu ostvarenja zacrtanoga cilja u tom važnom području pa se onda ponavljaju iz godine u godinu ciljevi i mjere za njihovu provedbu koji se u pravilu nažalost ne provode. Dovoljno je zamisliti neku tvrtku koja donese svoj strateški plan pa iz njega izvede godišnji poslovni plan i ciljeve po odjelima i poslovnim jedinicama na kvartalnoj, polugodišnjoj i godišnjoj razini. Poznato je što se u pravilu događa s menadžerima onih odjela koji znatnije podbace u ostvarenju navedenih planova – budu smijenjeni. Jer, ugrozili su opstanak tvrtke na tržištu. No u slučaju Vlade za neprovođenje reformi nema pa gotovo nikakvih posljedica: ni jedan pomoćnik ministra nije smijenjen, osim što su neki dužnosnici sami podnijeli ostavke kada su vidjeli da reforme i mjere, primjerice u demografskom području koje je jedno od najproblematičnijih, ne idu u dobrom smjeru i da se tom problemu ne posvećuje dovoljno pozornosti i resursa.

Temeljni problem Nacionalnih razvojnih planova ozbiljan je nedostatak implementacije reformskih mjera za ostvarenje relativno dobro postavljenih ciljeva

Dakle, temeljni problem Nacionalnih razvojnih planova ozbiljan je nedostatak implementacije reformskih mjera za ostvarenje relativno dobro postavljenih ciljeva, pa ne treba onda čuditi da se i tako postavljeni ciljevi ne ostvaruju. Jedno od rijetkih područja u kojem su se mjere implementirale i kojem se zacrtani ciljevi ostvaruju jesu javne financije i upravljanje javnim dugom koji se u posljednje vrijeme smanjuje. Naime, prema objavljenim podatcima proračun je 2017. godine prvi put ostvario suficit, tj. država je više uprihodila nego što je rashodovala. No kritičari iz analitičkih krugova to su komentirali otprilike rekavši: »Država je prvi put u financijskom suficitu, ali veći je problem što je s ljudima u debelom deficitu.« Proračun je u plusu, ali iseljavanje koje se intenzivira zabrinjavajuće je pa neki analitičari drže da previsoka kočnica na proračunskim rashodima – zabrana zapošljavanja u javnom sektoru, tvrdo proračunsko ograničenje plaća (ili blagi rast) u javnom sektoru za javne službenike također moguće pridonose iseljavanju, tako da bi se pri tome u budućnosti mogla voditi nešto mudrija politika uzimajući te aspekte u obzir, a ne samo kriterije iz Maastrichta koji su važni za ulazak u eurozonu.

Osim »neprovedbe mjera« iz dosadašnjih Nacionalnih planova, drugi temeljni izazov koji se navodi među analitičarima jest njegova relativna neambicioznost s prilično niskim stopama gospodarskoga rasta projiciranim u nadolazećim godinama; 2018. – 2019. oko 2,7 % te za 2020. i 2021. godinu 2,5 %. Takve stope gospodarskoga rasta nisu dovoljne da bi se znatnije povećala zaposlenost u zemlji i unaprijedila situacija na tržištu rada, čime bi se oslobodio prostor za snažniji rast plaća koji je neophodan kako bi se mlade zadržalo u Hrvatskoj – jer velik dio mladih osoba odlazi upravo zbog tih razloga. S druge strane, to što susjedne zemlje iz srednje i istočne Europe imaju brže stope rasta upućuje na to da će najavljenim nacionalnim stopama rasta Hrvatska u budućnosti pasti ispod razine razvijenosti Rumunjske. Drugim riječima, mogla bi zaostati za srednjoeuropskim zemljama s kojima je godinama bila u istom klubu, pa i razvijenija od njih. U tom je smislu teško razumljiva tvrdnja iz Nacionalnoga plana reformi da će se takvim stopama gospodarskoga rasta Hrvatska konvergirati/približavati razini razvijenosti Europske unije.

Vjerojatno najveći otpor u javnosti iz novoga Nacionalnoga plana reformi bit će usmjeren na reforme vezane uz prijedloge koji se tiču reformi u mirovinskom sustavu, što je i očekivano jer je riječ o sustavu čijim se pravima koristi velik broj hrvatskih građana.

Temeljni izazov bez odgovora

Međutim predložene mjere usmjerene su prije svega na podizanje financijske održivosti mirovinskoga sustava ubrzavanjem produljenja životnoga vijeka za odlazak u mirovinu sa sadašnjih 65 na 67 godina, što je formulirano riječima »postupno ubrzati produljenje životnog vijeka za odlazak u mirovinu sa sadašnjih 65 na 67 godina« pa se u medijima spominje da se misli na 2030. godinu. Naime, još je bivša SDP-ova vlada u Nacionalnom reformskom planu za 2015. godinu bila navela istu mjeru, ali se spominjala 2038. godina, pa je stajalo: »Zakonska dob za odlazak u starosnu mirovinu za žene postupno se povećava za tri mjeseca godišnje do 2038. kada će iznositi 67 godina.« Iz svega proizlazi da će mnogi hrvatski radnici za malo više od deset godina raditi dvije godine dulje od svojih nešto starijih kolega koji će, primjerice 2029. godine, otići u mirovinu sa 65 godina samo zato što su rođeni dvije ili tri godine prije. Iako je činjenica da očekivani životni vijek raste, on je u Hrvatskoj ipak kraći za nekoliko godina od zemalja koje su već produljile ili namjeravaju produljiti starosnu dob za odlazak u mirovinu na 67 godina. Takvo »ubrzano« skraćivanje razdoblja prilagodbe produljenja životnoga vijeka za odlazak u mirovinu nitko od Republike Hrvatske nije izravno tražio te Europska komisija nema nikakve izravne ingerencije nad upravljanjem socijalnim politikama pa time i mirovinskim sustavima u zemljama članicama! Pitanje upravljanja sustavom socijalne politike, od zdravstvenoga sustava, mirovinskoga sustava, politike zapošljavanja, obiteljske politike, socijalne zaštite i socijalne skrbi, u potpunoj je ingerenciji zemalja članica, tj. u djelokrugu Vlade.

Ključ unaprjeđenje tržišta

Nacionalni plan reformi za 2018. godinu na papiru izgleda solidno, ciljevi i mjere za njihovo ostvarenje prilično dobro su definirani, no kao i kod prijašnjih planova, glavni će problem biti provedba navedenih mjera. Uz to, ne ohrabruje ni određena neambicioznost u smislu nisko postavljenih projiciranih stopa gospodarskoga rasta u slučaju kojih će Hrvatska još više zaostajati od zemalja Višegradske skupine, koje će, izvjesno je, rasti brže. No još je veći problem to što takav gospodarski rast nema potencijala donijeti važnija unaprjeđenja na tržištu rada u smislu osjetnoga povećanja zaposlenosti i nadasve plaća, što bi bilo ključno ako se želi ići u smjeru zaustavljanja i ublažavanja negativnih emigracijskih trendova. U tom bi smislu prije svega bilo važno ublažavanje negativnih demografskih tendencija staviti kao eksplicitno i implicitno glavni prioritet gospodarske politike. Potom bi možda bilo uputno ublažiti i politiku tvrdoga proračunskoga ograničenja u nadolazećim godinama, vodeći računa da ne dođe ponovno do previsokih deficita. Time bi se oslobodili dodatni potencijali rasta putem rasta agregatne potražnje koju bi potaknula nešto mekša proračunska politika. Drugim riječima, u ekonomskoj politici hrvatski bi nacionalni prioriteti i interesi trebali biti glavni cilj, a ne dosezanje kriterija iz Maastrichta, koji jesu važni za ulazak u eurozonu, ali sada nisu najvažniji.

Ponavljanje reformskih mjera
U nacionalnom planu reformi za 2016. godinu stajale su primjerice sljedeće planirane reformske mjere: zaustavljanje rasta javnoga duga (to se uistinu i ostvaruje) i jačanje gospodarskoga rasta, osiguravanje bolje investicijske klime, pojednostavljenje poslovnoga okruženja s naglaskom na jačanje poduzetništva i mjere koje su predložene za njihovo ostvarenje kao što su: poboljšanje upravljanja javnim dugom i njegovo smanjenje, aktiviranje imobilizirane državne imovine, digitalizacija zemljišnih knjiga i katastra, uvođenje jedinstvene metodologije upravljanja i praćenja uspješnosti portfelja državnih tvrtki, profesionalizacija upravljanja državnim tvrtkama, reforma pravosuđa, optimalizacija rada lokalne samouprave. Drugim riječima, te mjere iz plana za 2016. godinu uglavnom su prisutne i u Nacionalnom planu reformi za 2018., samo se sada primjerice govori o poboljšanju učinkovitosti pravosudnoga sustava, a 2016. to je bila reforma pravosuđa. Ili, pojednostavljenje poslovnoga okruženja iz 2016. sada je postalo unaprjeđenje poslovnoga okruženja (što je isto). Takvo ponavljanje reformskih područja i mjera može upućivati na činjenicu da su u tim sektorima izazovi tako veliki pa je provedba reformi dugotrajna i traje dulje od dvije godine ili da se zapisane planirane reforme iz 2016. godine nisu zapravo provodile, što je vjerojatno mnogo bliže istini. Uostalom, to hrvatski građani većinom i sami osjećaju, a i Europska komisija u svojim je ocjenama upozorila upravo na taj problem.
IZVORPrilika br. 5/2018.
Prethodni članakKAKO KRIST SUDI? Sila koja dovodi do punoga cvata
Sljedeći članakŠEĆER JE NA KRAJU MNOGE KOŠTAO Tihi zov slatkih okusa