U religioznom ozračju govoriti o nadi znači ponajprije, prema Bibliji, nakon stalno priželjkivanoga mira i blagostanja na zemlji govoriti o budućnosti sreće i vječnoga života koji su namijenjeni svim ljudima u nebeskoj domovini, gdje će čovjek biti »sličan Bogu«. Zato vjernik može i smije s radosnim očekivanjem gledati tu budućnost, odnosno – u nadi živjeti za nju. U tu i još druge dobre svrhe apostol Pavao utvrdio je središnje vjersko trojstvo – ono vjere, nade i ljubavi. Bog nikada nije ostavio grješnoga čovjeka bez nade, ali povijest nade u Bibliji pravo počinje tek sa životnom sudbinom Abrahama, i to jednostavno s obećanjem zemlje i brojnoga potomstva.
Stoljećima će Abrahamovo potomstvo biti orijentirano isključivo prema toj »zemaljskoj« razini, prema dobrima ovoga svijeta, bez obzira što su zemaljska dobra shvaćena kao blagoslovi i darovi Božji.
Ipak preko proroka počela se pomalo probijati svijest i očekivanje »bolje nade«. Uz prisutnu »varavu i lažnu nadu« u kojoj su narod i njegovi predvoditelji mislili da mogu sebi osigurati sretnu budućnost formalističkim kultom, idolopoklonstvom, bogatstvom i moću, proroci su i uz rizik života počeli uporno sve upozoravati na tu varavu nadu, ističući da bez vjernosti Bogu nema nade za spasenje.
Isus objavljuje dolazak duhovnoga kraljevstva Božjega za sve ljude i narode na zemlji, a ono će im biti najlakše dostupno po djelotvornoj vjeri, nadi i ljubavi. Da bi mu se ispunila nada, izraelski narod mora prebaciti težište svojih nastojanja s materijalnih sadržaja svoga očekivanja prema onim trajnima, duhovnima.
Prema Kristu, kraljevstvo Božje počinje ovdje na zemlji i biva usmjereno prema vječnomu životu. Da bi ostvarili taj plan, Isusovi sljedbenici, šireći vjeru, nadu i ljubav, svojim riječima i djelima pomažu otvoriti pristup svim narodima u Kraljevstvo. Isus Krist tako svojim likom, djelom i svemogućnošću u zajedništvu s Ocem i Duhom Svetim postaje nada Crkve, a svekolika njezina nadanja usredotočuju se na očekivanje i budućnost ponovnoga Isusova dolaska. To je radosna nada koja potiče budnost, požrtvovno djelovanje te nepokolebljivu strpljivost u kušnjama i patnji. U toj perspektivi svakoga čovjeka i cijeloga svijeta zemaljska su dobra ništa u usporedbi s nadom da ćemo tada svi postati »dionici božanske naravi«, osim onih koji okrenu Bogu leđa i to sami ne htjednu. Ta nada u isto vrijeme pobuđuje čovjeka i zajednicu na molitvu i altruističnu ljubav prema bližnjemu, ma tko on i kakav bio. »Usidrena u svijet koji ima doći«, takva nada potiče kršćane da u tom duhu oživljavaju sav kršćanski život i kršćansko djelovanje.
Iz knjige »Kako steći vrline koje ljudi (u drugih) najviše vole«
koja ove godine izlazi iz tiska u nakladi Glasa Koncila
