Nije nikakva novost da se u slavonskim krajevima širenje poruke evanđelja, nakon rata, poratnoga višegodišnjega sustavnoga uništavanja poljoprivrede i velikoga vala iseljavanja nakon ulaska u Europsku uniju čini kao propovijedanje u pustinji. Rijetki su u takvim okolnostima pothvati cjelovite obnove unutrašnjosti i vanjštine župne crkve, a još se rjeđe događa da se takvi projekti na ramenima župne zajednice umjesto jednoga desetljeća iznesu u samo nekoliko godina. Time se od prošle jeseni može pohvaliti župa sv. Martina u Bošnjacima, udaljenim nekoliko kilometara od Županje. Riječ je o selu od oko 3500 stanovnika na istoku Hrvatske, tik uz bosansko-hercegovačku granicu, gdje rijeka Sava od domovine odvaja malobrojne Hrvate koji su preostali u Bosanskoj Posavini. Da Slavonija još ima potencijala za preporod može se zaključiti i iz obnove bošnjačke župe. Naime, u svim su radovima, među kojima je bilo i veoma zahtjevno »sklapanje« raskošnoga glavnoga oltara te vraćanje dvaju bočnih, osim mještana bili angažirani i slavonski inženjeri, građevinari, obrtnici i restauratori.
Selo Bošnjaci prvi se put spominje u 15. stoljeću kada je nekoliko naselja »ušoravanjem« povezano u jednu cjelinu. Preživjeli su Bošnjaci i 200 godina osmanske vlasti, a kada je turska okupacija zbačena, u 18. stoljeću započelo je i oživljavanje crkvenoga života. U Županji je 1717. osnovana župa zbog porasta broja vjernika koji su dolazili iz Bosne, a u njezinu su sastavu bili Bošnjaci i Štitar. Neko je vrijeme sjedište te župe bilo i u Bošnjacima, no ta ideja živjela je samo nekoliko desetljeća jer zbog čestih poplava u kraju Štitarcima i Županjcima bilo je teško redovito pohoditi župnu crkvu pa je sjedište ponovno preneseno u Županju. Samostalnom župom Bošnjaci su postali 1789. godine. Obnova koja je trajala od 2015. godine nije jedina zahtjevna obnova koju je u svojoj bogatoj povijesti iznijela bošnjačka župna zajednica. Naime, 1897. godine županjski je kraj pogodio snažan potres pa je u njemu oštećena i župna crkva sv. Martina. Da se zidovi ne bi nastavili međusobno udaljavati, što bi dugoročno ugrozilo cjelokupnu statiku crkve, postavljene su poprečne metalne zatege, koje crkvi daju čvrstinu i dandanas. Županjski kraj u Domovinskom ratu nije bio okupiran pa su i Bošnjaci, osim »prigodnih« granatiranja s okupiranih teritorija i s prostora Bosne, uglavnom bili pošteđeni golemih stradanja i paleži.
Osvježeno barokno zdanje iz 18. stoljeća pravi je sakralni dragulj slavonske ravnice, a svojevrsni uvod u takvo očitovanje živosti župne zajednice bila je i mlada misa fra Ivica Janjića u ljeto prošle godine, koja je, kao i događaj proslave obnove crkve, privukla stotine vjernika. Nova 2021., kao i godine koje slijede, tražit će nakon svih zdravstvenih, društvenih i gospodarskih potresa koje je donijela pandemijska 2020. godina od Bošnjačana još jednu obnovu, puno zahtjevniju, a to je obnova pastoralnoga života.
»Koronavirus je učinio svoje i broj se vjernika na misama prilično smanjio. Pitanje je što će biti nakon ovoga, no u Bošnjacima je činjenica da je Crkva ljudima potrebna. Da nije tako, ne bismo svake nedjelje slavili četiri mise, tri u selu, a jednu na filijali. Mediji su najzaslužniji za općenito negativan odnos prema Crkvi, kao i za dizanje panike. Ljudi su lakovjerni, čitaju samo naslove i vjeruju svemu što nađu u medijima, a to je često neprovjereno. Primjetno je da su u nekim sredinama ljudi toliko revoltirani da sada u inat cjelokupnomu ozračju idu redovito u crkvu. Poštujemo mjere, one su tu, no nemoguće je tjerati ljude iz crkve. Kako odabrati tu, uvjetno rečeno, povlaštenu skupinu koja će moći prisustvovati misi? U ljeto i jesen imali smo dva velika župna okupljanja i nakon toga nije se moglo ući u trag nekim novim slučajevima zaraze ili njezinu porastu. Postavlja se dakle pitanje koliko su opravdane iste mjere za sve sredine jer situacija s virusom nije identična svagdje«, objašnjava župnik Josip Filipović, rodom iz Županje, koji u Bošnjacima služi već sedmu godinu.
Osim toga, problem je i demografija. Nije pritom samo riječ o iseljavanju, kojega je u Bošnjacima također bilo, nego i u obnovi i pomlađivanju stanovništva. »Kada se na papir stave sve župne statistike, vidimo da svake godine imamo minus od 20 stanovnika. Na 50 sprovoda dolazi tridesetak krštenja«, kaže župnik Filipović, koji je ujedno dekan Županjskoga dekanata, a filijala koju spominje nalazi se u Topoli.
Bez dobroga roditeljskoga i tradicionalnoga odgoja za život u vjeri ne može se ni govoriti o bilo kakvoj obnovi crkvenoga života, a s time se slažu i sugovornici različitih dobnih skupina, najbliži župnikovi suradnici u pastoralu i drugim aktivnostima u župi.
»Srećom kod nas je još jaka tradicija, ponajviše zahvaljujući starosjediocima čije su obitelji u Bošnjake dolazile već u prvim valovima nakon turske okupacije«, napominje Antun Lešić, suradnik u župnom pastoralnom vijeću, izvanredni djelitelj pričesti, a po »sekularnom« zvanju nastavnik u školi. »Osjeti se to i kada se radi s djecom jer ona često preferiraju svoj šokački naglasak, premda ih se u školi ‘tjera’ na standardni hrvatski. Veliku ulogu u našem mjestu igra i folklor. Naše kulturno-umjetničko društvo ‘Branimir’ djeluje od 1914. i ima jedan od najdužih kontinuiteta u slavonskim krajevima.« Osim KUD-a, ponos Bošnjaka je i župni Caritas, koji se posebno istaknuo u pomaganju izbjeglicama za vrijeme migrantske krize 2015. godine.
»Mnogo toga ovisi o roditeljima. Danas je ponajprije problem to što roditelji ne idu u crkvu redovito i onda djeca također nemaju tu naviku. Mlade je, primjerice, puno lakše animirati da budu uz Crkvu dok su u najmlađim godinama, u vrijeme prve pričesti. Krizmanike je već teže držati na okupu. Ipak vidimo da mladi vjernici, premda ih srednja škola ili, kasnije, fakultet odvedu u druge gradove, za vrijeme ljetnih ili zimskih praznika redovito pohode mise u rodnoj župi. Motivira ih društvo i crkveni ambijent«, rekla je Kristina Miličić, voditeljica zbora mladih i dječjega zbora.
»Nije dobro ni kada majka cijelo vrijeme ‘hekla’ po mobitelu«, nadovezala se voditeljica skupine čitača Marijana Domačinović, koja pripada starijoj generaciji župljana u Bošnjacima. »U naše vrijeme ovdje nije bilo televizora ili mobitela. Crkva je bila središte okupljanja. Na vjeronaucima nakon nedjeljne mise u crkvi se okupljalo i po 80 mladih, što nije ni usporedivo s današnjicom. Mnogo je iz ove župe poteklo i visokoobrazovanih ljudi. Dobivali smo ukore zbog pohađanja ponoćki, no bili smo radosniji i čini mi se da je nama ipak, unatoč životu pod komunizmom, bilo lakše. Jednostavno mladi su previše rastrgani između svih tih tehnologija.«
Osim visokoobrazovanima koji djeluju i danas ne samo u slavonskim gradovima, nego i u drugim sredinama, iz župe u Bošnjacima ponikao je i velik broj duhovnih zvanja, redovnica, redovnika i dijecezanskih svećenika koji su godinama obogaćivali Crkvu u Hrvata. »Prije se puno više čitalo ozbiljnijega štiva. Sjećam se da bi se po selu nakon mise razdijelilo i 250 Glasa Koncila«, dopunila je Marija Golubičić, dobri duh župnoga ureda, koja je više od 40 godina angažirana kao njegova administratorica. Iz prošlosti se brzo »prebacila« u sadašnje prilike. »Baš se u prosincu, koji je i inače jako intenzivan za rad u župnom uredu, vidi koliko su ljudi žedni kontakata. Postoje i razni strahovi od psihičkih bolesti, kada su svi tako izolirani, omeđeni. Eventualno je trgovina jedini izlazak iz kuće.« No dugogodišnja administratorica župnoga ureda ima i vlastiti recept za dane izolacije: »Puno teže to podnose samci i male obitelji. I u našoj smo obitelji imali koronu, koju su najmlađi ukućani donijeli iz škole. No kod nas koji živimo u većim obiteljima sve to ipak prolazi puno lakše. Zato je velika obitelj terapija za dane pandemije.«
Antun Lešić – »Stariji nam župljani često govore o tome koliko je kontinuitet naše župne zajednice još snažan, koliko su neke stvari prije više desetljeća nepromijenjene do danas, koliko smo homogeni. Tradicija se nastavlja bez obzira na novoga župnika koji se pojavljuje.«
U svakodnevnom pastoralnom radu župniku redovito pomaže mladi đakon Robert Erk, rodom iz Osijeka, koji je rado podijelio svoje dojmove nakon nekoliko mjeseci službe u Bošnjacima. »Nije se bilo teško uklopiti u ovu sredinu. Puno mi znači što sam iz grada došao na službu u selo jer gradske i seoske župe funkcioniraju drugačije. Ljudi na selu privrženiji su Crkvi, lakše se animiraju za razne suradnje oko župe, a u gradu je to često dosta teško«, kaže Erk. Dok se pandemija nije zahuktala, mladima je držao i neke župne kateheze.
