U kršćanstvu za sve vjernike posebno je važan simbol žrtve. Krv, tj. žrtva mučenika bila je sjeme kršćana, jedan od najvažnijih stupova zajednice i ono na čemu počiva kršćanstvo od svojih početaka. Bogočovjek Isus Krist, koji se žrtvovao za čovječanstvo i svakoga čovjeka, simbol je koji nadilazi sva razmišljanja i naša ljudska poimanja. Samo je žrtva bila potrebna da nam se otvore oči i duša prema dobroti i raju. Mnogi ljudi slijedili su Krista u patnji i boli kako bi ostavili primjer svima nama. Neki od tih plemenitih ljudi toliko su se približili Kristovim patnjama u svojoj svetosti da su kao poseban znak dobili stigme. One ostaju na tijelu svetaca kao trajni znak Gospodinove ljubavi i posebne milosti. Iako su patili, često su bili stupovi svojih zajednica i bili prepoznati po svojoj iznimnoj krjeposti. Vjera takve znakove tumači na svoj, a znanost na svoj način, premda stigme i dalje ostaju teško spoznatljiva tajna. Ipak su oni znakovi Božje milosti zahvaljujući kojoj su tijekom stoljeća povijesti kršćanstva mnogi svetci imali izrazito neobične mogućnosti koje su često čudile ljude iz njihovih zajednica. Razmišljanja o njima i nas su potaknula da vam u ovom broju ne progovorimo samo o njima, nego i o nužnosti da i mi svoju vjeru posvjedočimo žrtvom i patnjom kako je to učinio i sveti Franjo, čiji blagdan slavimo 3. listopada, a kojega je Gospodin za ljubav nagradio – stigmama.
Još od početaka kršćanstva svaki je kršćanin bio pozvan svjedočiti svoju vjeru načinom života, riječima, djelima i svojom duhovnošću. Crkva je uvijek na poseban način štovala žrtvu i mučeništvo koje svjedoči Isusa Krista. Progoni kršćana i različita mučeništva kroz povijest dokazivala su vječnu ljubav vjernika prema Bogu. Dragovoljnim prihvaćanjem žrtve svjedočili su njegovu ljubav i svoju vjeru pred drugim vjernicima, ali i kršćanskim neprijateljima. Tako su žrtvovali svoje vrijeme, tijelo ili pak cijeli svoj život iz ljubavi prema Bogu. Upravo zato oni postaju našim uzorom i nadahnućem.
Mučeništvo je utemeljeno na smrti Isusa Krista koji je za nas dao život te tako postao prototip mučenika. Svaki kršćanski mučenik svjedok je ljubavi i svojom žrtvom dokazuje koliko voli Onoga za kojega živi i ono za što živi. Jer kako bi netko dao svoj život za nešto što već nije dio njegova života i što je zavolio više od svega? Mnogo je biblijskih primjera mučenika koji su upravo tako voljeli Gospodina, a jedan od njih je Ivan Krstitelj koji je hrabro propovijedao pravdu i govorio o Božjem zakonu. Takvo svjedočanstvo stajalo ga je života i zbog toga je postao Mesijin prethodnik u smrti. Crkva ističe i brojne druge žrtve u kojima možemo više svjedočiti Gospodina: post, pomaganje drugima, uključivanje u različite humanitarne akcije, kao i katoličke grupe za molitvu i razmatranje, post, život u jednostavnosti… Sveti Franjo Asiški išao je i korak dalje i prigrlio život korjenitoga siromaštva, a njegovi sinovi iz Franjevačke provincija Presvetoga Otkupitelja ističu da bi za Franju posjedovanje nečega bilo smrt za ljubav. Jer što možeš učiniti čovjeku koji ništa ne posjeduje? Čovjeka koji posti ne možeš izgladnjivati, čovjeku koji nema ništa materijalno ne možeš nešto ukrasti… Možda u ovo doba ne možemo pratiti svetoga Franju u korjenitom siromaštvu, no možemo prakticirati jednostavnost života koja oslobađa od vezanosti na ovaj svijet.
Dakle, kad se uplašiš nevolje u kojoj si se našao, kad postaneš pohlepan i nezahvalan za sve što ti je dano, ne zaboravi svetce koji su podnijeli brojne muke i žrtve za ljubav Kristovu. Naše nevolje nisu ništa u usporedbi sa strašnim mučenjima i žrtvama svetih koji su ih radosno podnijeli da bi svjedočili za svoga Gospodina. Mnogi od njih nisu prihvatili slavu svijeta koja im se nudila, nego su se predali žrtvi, tako posvjedočili Krista i postigli velik duhovni napredak.
Isus je s ljudima oduvijek bio jako blizak i s njima povezan na mnogo načina. Svoju ljubav prema vjernicima, ali i ljudima općenito, pokazivao je svojim djelima, riječima, ali i stigmama. One su pravi primjer osobnoga proživljavanja Isusove boli i patnje, suosjećanja i dijeljenja Isusove muke.
Kao što je već napisano, stigme pokazuju poseban odnos Krista i osobe koja te stigme nosi na svom tijelu. Dokaz je to Isusove prisutnosti, njegove blizine, brige i ljubavi prema vjernicima. Preko stigma Isus se povezuje s nama, postaje dio nas kao što i mi postajemo dio njega, dijelimo njegovu patnju i preuzimamo na sebe njegovu bol. Povezanost je to koja nema premca, koja je potpuna i sveta. Povezanost koja je pravi primjer uzajamne i nemjerljive ljubavi koji nam Bog pruža i koji mi od Boga otvorenoga i velikoga srca radosno primamo na sebe, primajući tako samoga Isusa sa svom njegovom mukom i žrtvom. Žrtvom koja je podnesena zbog nas i našega vječnoga života. Zbog toga stigme predstavljaju kružni ciklus povezanosti, kada je Isus zadobio svete rane zbog nas, a sad vjernici, svetci, zadobivaju svete rane zbog velike i jake vjere u Isusa. Samim time nastavljaju ono što je Isus započeo, propovijedaju, svjedoče i dalje šire vjeru, postajući živi primjer Kristova postojanja, svjedoci njegove ljubavi i žrtve za sve nas.
Zahvaljujući svetcima i njihovu primjeru, i same stigme – kao simboli koje i mi danas promatramo sa strahopoštovanjem – jačaju vjeru, duhovnost i ljubav između vjernika i Krista. Stvaraju posebnu vezu između nas smrtnika i besmrtnoga Krista, koji je zbog tih rana i umro i koji je s tim istim ranama uskrsnuo za sve nas. Rane su to koje su i nevjernomu Tomi omogućile da ponovno povjeruje i da progleda, a istu svrhu imaju i za nas, da obnove našu vjeru, učvrste je i da oni koji su nevjerni povjeruju.
Uz osobu Isusa Krista vezana su brojna čuda, čudesna ozdravljenja, pojave, simboli, vizije i brojni drugi neobjašnjivi fenomeni. Jedna od poznatijih, ako ne i najpoznatija »vrsta« takve pojave sasvim su sigurno njegovi tragovi na ljudskom tijelu u obliku stigma. Stigme su rane ili tragovi koji se pojavljuju na šakama ili zapešćima, stopalima, leđima, boku ili čelu, na istim mjestima gdje su Isusu nanesene rane prilikom bičevanja prije početka križnoga puta i raspeća na Golgoti.
Zanimljivo je da su stigme rane koje ne zacjeljuju, ali također ne uzrokuju štetu i ne smanjuju funkciju osobe koja ih »nosi«. Također je osobito to što te rane ne zacjeljuju unatoč medicinskim tretmanima. Uz stigme vezano je mnogo tajna, a Katolička Crkva svaku prijavu i pojavu stigma promatra iznimno dugo i detaljno kako bi se dokazalo jesu li te specifične stigme na osobi medicinski neobjašnjive ili su ozljede koje je čovjek sam sebi nanio. Također je zanimljivo spomenuti i da je dosad zabilježeno gotovo osam puta više žena sa stigmama od muškaraca, i da su kod svakoga različite. Kod nekih su svetaca, primjerice sv. Margarete Marije Alacoque, bile iznimno bolne, a kod drugih stigmatika nisu ostavljale nikakvu bol. Za stigme bi se moglo reći da su »svete rane«, a prvi čovjek koji ih je nosio bio je upravo Sin Božji, Isus. Prvi od »zemaljskih« ljudi koji je vjerojatno imao stigme bio je sv. Pavao za kojega i u Bibliji, u poslanici Galaćanima, piše da je nosio Isusove oznake na svom tijelu: »Od sada neka mi nitko ne dosađuje, jer ja nosim na tijelu svojem znakove Gospodina Isusa!« (Gal 6, 17).
Stigme su samo jedan od neobjašnjivih Božjih znakova na ljudima. Brojni zaluđeni koji su skrenuli s Gospodnjega puta pokušali su ih »replicirati« nanošenjem ozljeda vlastitomu tijelu, čime su samo nanijeli štetu sebi, ali i svojoj vjeri.
Mnogi svetci iskusili su vrlo neobične događaje i imali su veoma neobične sposobnosti, a da nije riječ o stigmama. Neke od tih sposobnosti u svakom su slučaju bile »na granici zdravoga razuma« i nisu ih mogle objasniti ni vjera ni znanost. Radi se o iznimnim ljudima, ali i iznimnim sposobnostima zbog kojih ih nekada i smatramo »nadljudima«. Kao i u današnje vrijeme, mnoga od njihovih djela još uvijek nisu razjašnjena te ostaju ovijeni tajnom – kao i u doba u kojem su djelovali.
Jedna od najpoznatijih priča o neobjašnjivim znacima je i ona o gubijskom vuku i svetom Franji. Naime, u mjestu Gubbio postojao je vuk tako nasilan da je napadao ne samo životinje, nego i ljude. Ondašnje oružje nije moglo zaštititi ljude od napada, a mnogi su se zbog toga bojali izići izvan gradskih zidina. Sveti Franjo putovao je pokraj Gubbija i bio je upozoren na opasnost. No Bog ga je nadahnuo da iziđe i susretne vuka, a nije se bojao jer ga je štitila Kristova božanska moć. Sv. Franjo je razgovarao s vukom kao s ljudskim bićem i dogovorio s njim da nikada više ne napada ni ljude ni životinje, a mještani Gubbija zauzvrat će ga hraniti. Tako je i bilo.
I jedan drugi svetac – sveti Josip Kupertinski, također franjevac – imao je vrlo neobičnu sposobnost. Naime, njegova je sposobnost bila levitacija. Njegov nadimak bio je i »leteći svetac«. Neki tvrde da je dobar dio života proveo »u zraku«. Njegovi »zanosi« događali su se za vrijeme euharistije te prigodom različitih blagdana i svečanosti.
Sveti Pio iz Pietrelcine jedan je od najzanimljivijih svetaca 20. stoljeća. Već za vrijeme zemaljskoga života uživao je veliku popularnost zbog svojih krjeposti i svoga duha molitve, zbog žrtava i jer se potpuno posvetio za dobro svih duša. Osim što je imao stigme, tijelo mu je ostalo neraspadnuto do danas, kao i tijela mnogih poznatih i manje poznatih svetaca.
Što nam znanost može reći o stigmama? Neki bi rekli: malo ili ništa. No to baš i nije tako. U načelu postoje tri opća odgovora znanosti na čudesa, od kojih su samo dva moguća. Krenimo redom.
Stigme su po sebi znak višnje intervencije u prirodni svijet. Točnije, sam Bog omogućava da svetci i svetice Božje kušaju Kristove muke pateći od njegovih rana na svom tijelu. Drugim riječima, stigme se na iskušenicima ne javljaju prirodno – one nisu prirodna pojava kao što je to rast kose ili prehlada zimi. To znači da mi katolici vjerujemo da stigme nije moguće objasniti pozivanjem na prirodne zakone ili biološke procese u tijelu. Upravo tu nastupa znanost nastojeći »potkopati« takvo uvjerenje jer za znanost sve mora biti objašnjivo pomoću prirodnih zakona, a ako nešto nije, cijelom poimanju čiste znanosti prijeti »mračna sudbina«. To je ujedno i jedan od odgovora na stigme koji je znanosti neprihvatljiv – da su one neobjašnjive. Valja imati na umu da kada u ovom tekstu kažemo znanost, mislimo na znanstvenu zajednicu koja počiva na uvjerenju da je sve događaje u svijetu moguće objasniti pozivanjem na taj isti svijet i fizikalne procese u njemu.
I tako je znanost tijekom povijesti zaista nastojala pokazati da su katolički stigmatici zapravo prevaranti, što je ujedno drugi odgovor na pitanje stigma koji je znanosti vrlo privlačan jer ne zahtijeva nadnaravna objašnjenja, nego samo lukavstvo čovjeka. Recimo, ugledni liječnici u više su navrata posjećivali sv. otca Pija iz Pietrelcine kako bi dokazali da si svetac sam nanosi rane. Ipak, kada su ustanovili da se njegove rane ne zatvaraju po nekoliko dana, što bi u normalnim okolnostima uzrokovalo otrovanje krvi, naposljetku su ipak odustali od svoga nauma. Odgovor je stigao u obliku treće varijante spomenutih odgovora, a to je da znanost još uvijek ne može objasniti stigme kao fenomen jer ne poznaje dovoljno čovjekovu prirodu, ali se nada da će u budućnosti znanstveno objašnjenje sigurno biti moguće. Bilo kako bilo, vjernici još uvijek čekaju na odgovor i vjeruju da ga i u ovom slučaju može dati samo Bog.
U današnjem svijetu postoji više ljudi koji su obilježeni ranama na mjestu rana Kristovih muka ili se za njih tako misli. No samo su rijetki kroz povijest nosili te rane i postali sveti, znajući da nisu slučajno »obilježeni«.
Prvi poznati svetac stigmatik bio je sveti Pavao, ali o njegovim stigmama ne postoji mnogo podataka. Nakon njega sljedeći je svetac stigmatik sv. Franjo Asiški. Rane koje su bile na Kristovu tijelu pojavile su se na tijelu svetoga Franje Asiškoga nakon što je imao mistično viđenje na La Verni. Tada su mu prokrvarile ruke i noge, a sam je Franjo odlučio da stigme ne će pokazivati javnosti, nego će to zadržati za sebe jer je već tada shvatio da bi on svojim djelima, a ne ranama, trebao mijenjati svijet. Kako je vrijeme prolazilo, stigme su kod svetaca bile učestalije nego prije. Tako je 1375. godine zabilježen poseban slučaj, kad sveta Katarina Sijenska nakon primanja pričesti počinje primjećivati Kristove rane na svom tijelu. Njezine su rane bile specifične jer iz njih nije tekla krv, nego je iz njih isijavala svjetlost. Još jedna sveta Katarina, ali iz drugoga talijanskoga grada – Genove, osjetila je kako se na njoj stvaraju rane nakon što je ugledala Kristove rane u viđenju. U novijoj je povijesti najpoznatiji slučaj stigma onaj sv. otca Pija koji je u nekom polusnu ugledao misteriozno biće koje je krvarilo na mjestima na kojima je kasnije prokrvario i sam. Ruke, noge i bokovi bili su mu umrljani krvlju, ali to ga nije pokolebalo, nego je samo osnažilo njegov žar i predanost Gospodinu, zbog čega je za života puno i trpio jer ga njegovi suvremenici nisu razumjeli.
Jer, imati stigme ne znači samo dobiti »čast« od Gospodina, nego one mogu biti i težak jaram i teret s kojim se mogu nositi samo oni koji žive svetim životom poput spomenutih stigmatika, među kojima je bio i sv. Ivan od Boga i drugi. Stigme na njihovim tijelima nisu se pojavile slučajno, nego su bile mali putokaz u životima svetaca, a njihovi životi putokaz su nama danas.
