»NEPOŽELJNI« DOKUMENTI IZ »DOSJEA STEPINAC« (15) Nadbiskup protiv zakletve sa samokrijesom i bodežom

Župnik Ivan Kokot
Nizanka donosi dokumente pohranjene u Hrvatskom državnom arhivu o djelatnosti zagrebačkoga nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca u doba NDH, koji su po odluci Udbe/SDS-a bili zabranjeni za širu javnost ili su trebali biti uništeni.

U prošlom je nastavku objavljena SDS-ova preporuka da je najbolje uništiti izjavu svećenika Ivana Kokota, tadašnjega župnika u Draganiću, koji je surađivao s partizanima, zajedno s izjavom glinskoga župnika Franca Žužeka. Zbog čega izjava župnika Kokota nije nimalo bila po volji poratnih komunističkih vlastodržaca može se najbolje iščitati iz njegova svjedočenja o zagrebačkom nadbiskupu Stepincu, koje je bez obrazloženja odbačeno na suđenju zagrebačkomu nadbiskupu:

»- 1 –

I Z J A V A

Svećenika Ivana Kokota dostavljena dru Ivi Politeu prigodom sudjenja hrv. metropoliti g. dru A. Stepincu.
U vezi s onom točkom optužnice, koja okrivljuje g. nadbiskupa za intimnu suradnju s ustaškim vlastima, izjavljujem sljedeće:
Moje je duboko osvjedočenje da preuzv. g. metropolita, ne samo da nije bio suradnik, kamoli intimni, nego je bio otvoreni protivnik i sudac ustaškog režima. On je po mojem mišljenju savršeno realizirao teško i komplicirano evandjeosko načelo ‘caru carevo – Bogu Božje’.

Zbog pozitivnoga stajališta prema nadbiskupu Stepincu, premda je prema vlastitoj izjavi bio simpatizer i suradnik partizana, svećenik Ivan Kokot morao je g. 1950. emigrirati u inozemstvo, najprije u Rim, potom u Španjolsku te u Ameriku, gdje je i preminuo 2. prosinca 1996. u Los Angelesu.

Da je on prema ustaškom režimu zauzeo pravi stav jednoga nadbiskupa a ne kolaboratora, a ako kolaboratora onda kolaboratora ustaških protivnika, mogu medju ostalim potvrditi sljedeće činjenice:
1. Kad su već g. 1941. bile prilično jasne konture režima u Hrvatskoj dao je sazvati nas zagrebačke vjeroučitelje u sjemenišnu kapelu i tu nam je održao jednu programatsku ekshortaciju. Ocrtao je najprije negativne pojave novoga stanja i onda nam dao direktive da svaki na svojoj školi subjektivno i kod svakog učenika nastoji sprečavati širenje negativnih pojava novoga stanja načelnih i praktičkih. Ova je ekshortacija bila takove naravi da nije izašla štampana ni u Kat. listu ni multiplicirana na stroju, kako je to bio običaj u ono vrijeme.

»Ostanite na liniji, makar se sve srušilo na vas«

2. Prigodom prisilne ustaške zakletve na zavodu, gdje sam bio vjeroučitelj, takodjer se manifestirao stav preuzv. metropolite. Ustaške vlasti su tražile da se zakletva obavi u zavodskoj kapeli ispred oltara sa Raspelom, zapaljenim svijećama, vjeroučiteljem – koji je imao učenicima prije zakletve prigodni govor – te sa revolverom i bodežom. Ja sam odbio bezuvjetno revolver i bodež, kao i to, da tekst zakletve izgovaram pred učenicima, a umjesto traženog govora odlučio pročitati doslovno iz školskog udžbenika za moral onaj paragraf, koji govori o kršć. Zakletvi, naglasivši ona mjesta iz kojih će se jasno vidjeti, da se radi u tom slučaju o prisilnoj i ne kršćanskoj zakletvi. Da se pokrijem pred eventualnim progonima tražio sam telefonski od nadb. tajništva da se o stvari osobno odmah obavijesti preuzv. ordinarija i da on dade svoje direktive. Direktor škole obavijestio me ‘da Ordinarij preuzv. Stepinac u cijelosti odobrava moj stav te da se zakletva obavi samo onako, kako sam izložio njegovom tajništvu.’ Tako je i bilo.

3. Kad su nakon te zakletve bili neki učenici škole uhićeni i proganjani, poimence radi navodne komunističke djelatnosti, ustao sam s još tri nastavnika proti većine, koja ih je odlučila istjerati zauvijek iz svih škola – samo radi toga što su bili kao sumnjivi uhićeni. Kad sam bio od uprave škole i većine nastavnika radi toga oštro prekoravan, išao sam osobno preuzvišenom Ordinariju izloživši mu stvar. On mi je medju ostalim, doslovno rekao: ‘Ostanite na liniji, makar se sve srušilo na vas’.
Ostao sam na liniji i bio sam 1942. najprije premješten a 1943. otpušten iz drž. službe.

4. Kao upravitelj župe u Sv. Klari, bio sam povezan s partizanima, i kad sam zamolio da se svećeniku Mirku Gjurekoviću pošalje na partizanski teritorij dekret i jurisdikcija za obavljanje pastoralnih dužnosti na više župa, taj dekret i jurisdikcija bili su odmah izdani.«

Osobna je želja preuzvišenoga da sve poduzmem!

»- 2 –

5. Kad sam smatrao da mi je život u opasnosti radi uhićenja Miroslava Markše, učitelja u Sv. Klari, s kojim sam vrlo aktivno suradjivao na pomaganju partizana, odlučio sam i sam pobjeći na njihov teritorij. Izloživši preuzv. ordinariju svoju odluku, odobrio ju je bez rezerve, izdao mi je tajni dekret za župu u Dubrancu, pače mi naredio da danom zgodom posjetim tamo msgra Rittiga i da mu isporučim njegove pozdrave i poruku. Čuo sam da je radi toga dekreta neki viši ustaški funkcioner predbacio osobno preuzvišenom, sablažnjujući se, što ‘s njegovim blagoslovom odlaze svećenici u partizane’.

»Advokat mi je saopćio više puta, da ću prema izjavi predsjednika suda biti doveden kao svjedok i bio sam uveden u zgradu sudjenja, ali je sud na koncu odbio moje saslušanje s motivacijom da će moja izjava biti čitana. Medjutim, ni izjava nije čitana«, stoji u izjavi župnika Kokota.

6. Kad je spomenuti Miroslav Mrkša s još drugih 29 bio u Remetincu obješen, primio sam od njegovoga tajnika dra Lackovića pismo u kojem mi ovaj piše da je osobna želja preuzvišenoga da sve moguće poduzmem, kako bih spasio barem mrtva tjelesa obješenih i da ih na svojem župnom groblju dostojno sahranim. Posebno mi je preporučena skrb za lješinu obješenoga studenta Mlinarića. Sva su tjelesa spasena, kupio sam za njih lijesove vlastitim i crkvenim novcem i dostojno ih sahranivši uredio sam im grobove.

7. Kad mi je nakon toga ozbiljno prijetila opasnost da budem proganjan, zamolio sam preuzvišenoga za zaštitu i on je naredio tajniku svome Šaliću da me skloni u nadb. dvoru i da me po mogućnosti čuva. Tako sam bio sklonjen u njegovom dvoru kroz tri sedmice.

8. Poznato mi je napokon točno, da je osoba, koja je spomenutom učitelju Miroslavu Mrkši služila kao veza za prebacivanje ljudi i sanitetskog materijala za partizane, radi čega je ovaj upravo bio osudjen i obješen, boravila najprije na dobru nadbiskupovog sjemeništa na Otoku, a kasnije, kad je tamo postala sumnjiva i prijetila joj opasnost od ustaških vlasti bila s nadbiskupovim znanjem i odobrenjem sklonuta na njegovo osobno imanje u Brezovici. Ustaški mi je oficir osobno saopćio prigodom njenog uhićenja, da će radi nje vjerojatno imati preuzv. nadbiskup velike neugodnosti. Nešto je tako i bilo jer mi je pokazivao i čitao zapisnik njezinih izjava kod policije u vezi s krivnjom i istragom spomenutog Mrkše.

Primjedba: Ove sam činjenice pismeno dostavio dru I. Politeu advokatu preuzv. nadbiskupa prigodom sudjenja i tražio da prema njima budem saslušan kao svjedok. Advokat mi je saopćio više puta, da ću prema izjavi predsjednika suda biti doveden kao svjedok i bio sam uveden u zgradu sudjenja, ali je sud na koncu odbio moje saslušanje s motivacijom da će moja izjava biti čitana. Medjutim, ni izjava nije čitana.« (kutija 3, omot 41, 014 i 015)

Zbog spomenutoga pozitivnoga stajališta prema nadbiskupu Stepincu, premda je prema vlastitoj izjavi bio simpatizer i suradnik partizana, svećenik Ivan Kokot morao je g. 1950. emigrirati u inozemstvo, najprije u Rim, potom u Španjolsku te u Ameriku, gdje je i preminuo 2. prosinca 1996. u Los Angelesu.

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 23/2019.
Prethodni članakUZ PISMO MINISTRICE OBRAZOVANJA O NABAVI UDŽBENIKA Pokušaj ozbiljnoga kršenja zakona
Sljedeći članak»LEŽEĆI ZAKONI« Kako usporiti ludilo (ne)ljudskih dosega