U prošlom je nastavku objavljena SDS-ova preporuka da je najbolje uništiti izjavu svećenika Ivana Kokota, tadašnjega župnika u Draganiću, koji je surađivao s partizanima, zajedno s izjavom glinskoga župnika Franca Žužeka. Zbog čega izjava župnika Kokota nije nimalo bila po volji poratnih komunističkih vlastodržaca može se najbolje iščitati iz njegova svjedočenja o zagrebačkom nadbiskupu Stepincu, koje je bez obrazloženja odbačeno na suđenju zagrebačkomu nadbiskupu:
»- 1 –
I Z J A V A
Svećenika Ivana Kokota dostavljena dru Ivi Politeu prigodom sudjenja hrv. metropoliti g. dru A. Stepincu.
U vezi s onom točkom optužnice, koja okrivljuje g. nadbiskupa za intimnu suradnju s ustaškim vlastima, izjavljujem sljedeće:
Moje je duboko osvjedočenje da preuzv. g. metropolita, ne samo da nije bio suradnik, kamoli intimni, nego je bio otvoreni protivnik i sudac ustaškog režima. On je po mojem mišljenju savršeno realizirao teško i komplicirano evandjeosko načelo ‘caru carevo – Bogu Božje’.
Da je on prema ustaškom režimu zauzeo pravi stav jednoga nadbiskupa a ne kolaboratora, a ako kolaboratora onda kolaboratora ustaških protivnika, mogu medju ostalim potvrditi sljedeće činjenice:
1. Kad su već g. 1941. bile prilično jasne konture režima u Hrvatskoj dao je sazvati nas zagrebačke vjeroučitelje u sjemenišnu kapelu i tu nam je održao jednu programatsku ekshortaciju. Ocrtao je najprije negativne pojave novoga stanja i onda nam dao direktive da svaki na svojoj školi subjektivno i kod svakog učenika nastoji sprečavati širenje negativnih pojava novoga stanja načelnih i praktičkih. Ova je ekshortacija bila takove naravi da nije izašla štampana ni u Kat. listu ni multiplicirana na stroju, kako je to bio običaj u ono vrijeme.
2. Prigodom prisilne ustaške zakletve na zavodu, gdje sam bio vjeroučitelj, takodjer se manifestirao stav preuzv. metropolite. Ustaške vlasti su tražile da se zakletva obavi u zavodskoj kapeli ispred oltara sa Raspelom, zapaljenim svijećama, vjeroučiteljem – koji je imao učenicima prije zakletve prigodni govor – te sa revolverom i bodežom. Ja sam odbio bezuvjetno revolver i bodež, kao i to, da tekst zakletve izgovaram pred učenicima, a umjesto traženog govora odlučio pročitati doslovno iz školskog udžbenika za moral onaj paragraf, koji govori o kršć. Zakletvi, naglasivši ona mjesta iz kojih će se jasno vidjeti, da se radi u tom slučaju o prisilnoj i ne kršćanskoj zakletvi. Da se pokrijem pred eventualnim progonima tražio sam telefonski od nadb. tajništva da se o stvari osobno odmah obavijesti preuzv. ordinarija i da on dade svoje direktive. Direktor škole obavijestio me ‘da Ordinarij preuzv. Stepinac u cijelosti odobrava moj stav te da se zakletva obavi samo onako, kako sam izložio njegovom tajništvu.’ Tako je i bilo.
3. Kad su nakon te zakletve bili neki učenici škole uhićeni i proganjani, poimence radi navodne komunističke djelatnosti, ustao sam s još tri nastavnika proti većine, koja ih je odlučila istjerati zauvijek iz svih škola – samo radi toga što su bili kao sumnjivi uhićeni. Kad sam bio od uprave škole i većine nastavnika radi toga oštro prekoravan, išao sam osobno preuzvišenom Ordinariju izloživši mu stvar. On mi je medju ostalim, doslovno rekao: ‘Ostanite na liniji, makar se sve srušilo na vas’.
Ostao sam na liniji i bio sam 1942. najprije premješten a 1943. otpušten iz drž. službe.
4. Kao upravitelj župe u Sv. Klari, bio sam povezan s partizanima, i kad sam zamolio da se svećeniku Mirku Gjurekoviću pošalje na partizanski teritorij dekret i jurisdikcija za obavljanje pastoralnih dužnosti na više župa, taj dekret i jurisdikcija bili su odmah izdani.«
»- 2 –
5. Kad sam smatrao da mi je život u opasnosti radi uhićenja Miroslava Markše, učitelja u Sv. Klari, s kojim sam vrlo aktivno suradjivao na pomaganju partizana, odlučio sam i sam pobjeći na njihov teritorij. Izloživši preuzv. ordinariju svoju odluku, odobrio ju je bez rezerve, izdao mi je tajni dekret za župu u Dubrancu, pače mi naredio da danom zgodom posjetim tamo msgra Rittiga i da mu isporučim njegove pozdrave i poruku. Čuo sam da je radi toga dekreta neki viši ustaški funkcioner predbacio osobno preuzvišenom, sablažnjujući se, što ‘s njegovim blagoslovom odlaze svećenici u partizane’.
6. Kad je spomenuti Miroslav Mrkša s još drugih 29 bio u Remetincu obješen, primio sam od njegovoga tajnika dra Lackovića pismo u kojem mi ovaj piše da je osobna želja preuzvišenoga da sve moguće poduzmem, kako bih spasio barem mrtva tjelesa obješenih i da ih na svojem župnom groblju dostojno sahranim. Posebno mi je preporučena skrb za lješinu obješenoga studenta Mlinarića. Sva su tjelesa spasena, kupio sam za njih lijesove vlastitim i crkvenim novcem i dostojno ih sahranivši uredio sam im grobove.
7. Kad mi je nakon toga ozbiljno prijetila opasnost da budem proganjan, zamolio sam preuzvišenoga za zaštitu i on je naredio tajniku svome Šaliću da me skloni u nadb. dvoru i da me po mogućnosti čuva. Tako sam bio sklonjen u njegovom dvoru kroz tri sedmice.
8. Poznato mi je napokon točno, da je osoba, koja je spomenutom učitelju Miroslavu Mrkši služila kao veza za prebacivanje ljudi i sanitetskog materijala za partizane, radi čega je ovaj upravo bio osudjen i obješen, boravila najprije na dobru nadbiskupovog sjemeništa na Otoku, a kasnije, kad je tamo postala sumnjiva i prijetila joj opasnost od ustaških vlasti bila s nadbiskupovim znanjem i odobrenjem sklonuta na njegovo osobno imanje u Brezovici. Ustaški mi je oficir osobno saopćio prigodom njenog uhićenja, da će radi nje vjerojatno imati preuzv. nadbiskup velike neugodnosti. Nešto je tako i bilo jer mi je pokazivao i čitao zapisnik njezinih izjava kod policije u vezi s krivnjom i istragom spomenutog Mrkše.
Primjedba: Ove sam činjenice pismeno dostavio dru I. Politeu advokatu preuzv. nadbiskupa prigodom sudjenja i tražio da prema njima budem saslušan kao svjedok. Advokat mi je saopćio više puta, da ću prema izjavi predsjednika suda biti doveden kao svjedok i bio sam uveden u zgradu sudjenja, ali je sud na koncu odbio moje saslušanje s motivacijom da će moja izjava biti čitana. Medjutim, ni izjava nije čitana.« (kutija 3, omot 41, 014 i 015)
Zbog spomenutoga pozitivnoga stajališta prema nadbiskupu Stepincu, premda je prema vlastitoj izjavi bio simpatizer i suradnik partizana, svećenik Ivan Kokot morao je g. 1950. emigrirati u inozemstvo, najprije u Rim, potom u Španjolsku te u Ameriku, gdje je i preminuo 2. prosinca 1996. u Los Angelesu.
NASTAVLJA SE
