»NEPOŽELJNI« DOKUMENTI IZ »DOSJEA STEPINAC« (7) Nadbiskup traži zaštitu Srba »na cijelom teritoriju« NDH

Nadbiskupov dopis poglavniku zbog zločina u Glini srušio je optužbu, tobože, jedinoga preživjeloga Ljubana Jednjaka
Nizanka donosi dokumente pohranjene u Hrvatskom državnom arhivu o djelatnosti zagrebačkoga nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca u doba NDH, koji su po odluci Udbe/SDS-a bili zabranjeni za širu javnost ili su trebali biti uništeni.

U nastavku dopisa župnik Augustin Kralj doista jasno osuđuje postupak prema mještanima Crkvenoga Boka i suosjeća s njima, što poslijeratnim »svjedocima« u iskazima zločinačkoj Komisiji za istraživanje zločina okupatora i njihovih pomagača nije nimalo smetalo da ga optuže da je osobno predvodio ustaške postrojbe u opkoljavanju sela i sudjelovao u ubojstvima.

Svjedočanstvo župnika Kralja

No zanimljivo ja da nitko nije smatrao potrebnim barem se osvrnuti na njegovu pomalo neuobičajenu tvrdnju da su ustaške vlasti pozivale pravoslavne Srbe u svoje vojne postrojbe: »Kad se taj narod pozivao u vojsku, ljudi su se odazivali u najvećem postotku.« »Stoga začuđuje postupak ustaških vlasti prema takvim državljanima. To više, što su ljudi iz Crkvenog Boka za Jasenovac dali ovoga ljeta 250 kola i dovezli im sva drva za ogriev. Triezniji ljudi sa skepsom promatraju tu pojavu bojeći se, da će imati žalosne posljedice. Sve je to radila ustaška mladež, u kojoj kao da nema duše. Već sam po sebi pokušaj preseljenja naroda iz jednog kraja u drugi je strašan, jer je čovjek vezan za koješto, što ga podsjeća na dom, ali postupak kod takvog preseljavanja je bio kako sam opazio u Crkvenom Boku još strašniji. Nikad neću zaboraviti, što sam zapazio. Mladić od 15 godina goni staricu, koja je bila još zaostala. Primijeti kraj puta konja, uzjaši na nj i počne ga podbadati. Jašeći ovako brzo neprestano viče onoj starici, koju, ne znam, da li su više pritiskivale godine ili prtljaga: brže, brže. Jedna je žena zahvaćena na putu. Kod kuće je imala malo dijete u bešiki. Nije joj bilo dopušteno da se vrati.«

»Meni je da proplačem što sam sve vidio«

»Mnogi mi dolaze pitajući me kako je bilo u Crkvenom Boku, ali meni je da proplačem, što sam sve ondje vidio. Došao sam po vlastitoj želji u Crkveni Bok, da radim na korist Boga, Crkve i Hrvatskog Naroda. U svom sam radu nailazio na velike zapreke, koje u velikom dijelu nisu bile hotimice podmetnute. Ali me podržavala nada, da će se jedanput vidjeti uspjeh toga rada. Stariji su ljudi manje reagirali, jer su bili naučeni na ono, što su u mladosti primili. Ali djeca su rado slušala moje pouke i primala moje savjete. U tom pogledu se zapažao očiti napredak. I sad kao nagradu primio sam ćušku, da sam ostao bez vjernika. Kamo sreće, da nisam ni došao među njih i doživio ono, što sam dijelom u blijedim slikama ovdje naveo.

»Smatram svojom biskupskom dužnošću da podignem svoj glas i kažem da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije ni jedan Srbin ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt.«

Poglavniče, neka se taj narod vrati svojim kućama. On je opljačkan najvećim dijelom po susjedima katolicima. I neka se ne poduzmu nigdje ovakovi postupci, jer se uz ostalo time kvari naš čisti katolički narod, koji sigurno ne bi bio napravio tolikih krađa, da mu se nije za to dala prilika. Krađi se uči i ustaša, kad obilazi kuće, tražeći ljude, pak ne nalazeći ih, posiže za onim, što ne bi smio.

Ljudi Crkvenog Boka su ljetos bili marljivi seljaci. Mnogo su toga nakupili. I sad ako bude drugi uživao njihovu muku i to tako, da je krađom došao u posjed toga blaga, neće to nikome biti blagoslovljeno. Odjedanput su imućni ljudi ostali bez kuća i kućišta, bez kruha i ruha. Općina Crkveni Bok je u vrijeme evakuacije morala imati 2500 duša. Saznajem da ih imade u sabirnom logoru u Jasenovcu mnogo manje. To je znak da nisu svi zatečeni. Ti se ne će vratiti kućama, jer se boje. Kroz zimu ih ne će nitko htjeti hraniti, kad hrane imade ionako malo. Preostaje im, da onda silom, oružjem u ruci, pljačkaju naše ljude osvećujući im se. Bojim se, da to ne će učiniti i onih 300 vojničara, koji u radnim jedinicama služe Državi Hrvatskoj. A učinit će to, kad vide, kako se oni žrtvuju za državu, a onako se postupilo s njihovim očevima i majkama, njihovom djecom i suprugama.

Poglavniče, neka se dopusti Vašom milošću povratak ovih ljudi svojim kućama. Ako budu i našli puste domove, ipak će Vam biti zahvalni. A preko mojih ustiju najveća hvala ide s moje strane, koji sam bio godinu dana njihov dušobrižnik, ako Poglavniče, odredite, da se vrate kućama!

Za Dom-spremni
Augustin Kralj, v.r.
upravitelj župe
Crkveni Bok – Sunja, dne 16. listopada 1942.

Pismo donesao sam lično Aug. Kralj, i zatražena audijencija kod Poglavnika.

Original predan Poglavniku po biskupu Preuzv. g. Dr. Lachu« (kutija 1, omot 12, 041-042).

Unaprijed pripremljeno svjedočenje

Posebnu pozornost zaslužuje i dopis nadbiskupa Stepinca poglavniku dr. Anti Paveliću od 14. svibnja 1941. o ustaškim zločinima u okolici Gline, koji je jugoslavensko-komunistička tajna policija nastojala skriti od javnosti zbog više razloga. Prvo, nije mogla prihvatiti činjenicu da je nadbiskup prosvjedovao protiv zločina nad nedužnim Srbima jer se to nije uklapalo u sliku koju je tih godina stvarala o »zločincu Stepincu«. Drugo, nadbiskup traži zaštitu Srba »na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske«, što je a priori za nju neprihvatljivo. Treće, taj bi dopis srušio unaprijed pripremanu optužnicu o izravnoj nadbiskupovoj krivici u tobožnjem pokolju u glinskoj pravoslavnoj crkvi, neutvrđenoga datuma (spominje se ni manje ni više nego 11 datuma!) i s neutvrđenim brojem žrtava (od 160 preko »tisuća« do 65 000!). Kasnije je na suđenju teško teretio zagrebačkoga nadbiskupa »ključni« svjedok i tobožnji jedini preživjeli u »glinskom slučaju« Ljuban Jednjak, premda je razumski teško objasniti po čemu bi to nadbiskup, uopće, mogao biti krivac i sudionik u tom zločinu. Svejedno, svi su onodobni mediji prenijeli unaprijed pripremljenu Jednjakovu priču prepunu proturječja, iako on uopće nije mogao biti svjedok jer ga je spasio znanac, mladi ustaški vojnik. Ta se monstruozna i potpuno neutemeljena optužba »vrti« sve do današnjih dana ne samo u srbijanskoj javnosti, nego i u dijelu hrvatske historiografije.

»Da se ne ubije ni jedan Srbin«
Dobro je stoga prenijeti u cijelosti nadbiskupov dopis, koji je ipak »preživio« SDS-ovu namjeru da bude uništen:
»Poglavniče!
Ovaj čas primio sam vijest, da su Ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali ipak smatram svojom biskupskom dužnošću da podignem svoj glas i kažem da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije ni jedan Srbin ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt.
Inače ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti. Nadam se da mi nećete zamjeriti ovu otvorenu riječ.
Sa odličnim poštovanjem
Stepinac, nadbiskup
Zagreb, 14. V. 1941.« (kutija 1, omot 12, 048).

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 15/2019.
Prethodni članakTRI DOGAĐAJA I ČUDNE NJIHOVE INTERPRETACIJE Pohod, fotografiranje i incident
Sljedeći članakJOŠ JEDNOM »DUM-DUM REFERENDUM«? Dokazivanje da 67 (ni)je previše za mirovinu