NEPOZNATE STRANICE DOMOVINSKOGA RATA (2) U slobodu 150 km pješke kroz neprijateljski teritorij

Smjer proboja iz Iloka preko Srbije do Hrvatske (Apševaca)
Iz mnoštva svijetlih stranica Domovinskoga rata ispisanih junačkim podvizima, silnim žrtvama i vlastitim životima brojnih hrvatskih dragovoljaca nizanka donosi široj javnosti nepoznate stranice, koje je od zaborava u svojim znanstvenim radovima otrgnuo dr. Jakša Raguž s Hrvatskoga instituta za povijest.

S dolaskom noći 16. na 17. listopada 1991. pripadnici 1. gardijske brigade HV-a »Tigrova« s nekolicinom civila, ne želeći se predati okupatorskoj JNA i paravojnim srpskim postrojbama, nastavili su proboj iz Iloka prema Šidu, gradu u Srbiji, do slobodnoga hrvatskoga teritorija – nekoliko sela na jugu vinkovačke općine. Koliko god se to činila pomalo suluda zamisao, u sebi je imala i svojevrsnu prednost jer JNA zasigurno nije očekivala da bi se netko tim putom izvlačio iz okruženoga Iloka. Kolona je sa zapadne strane obišla Šid, koji je prema svjedočenju sudionika bio »osvijetljen kao za Novu godinu«, na udaljenosti od 1,5 do 2 km od prvih gradskih kuća. Na njihovu žalost svjetlost im je također dopirala iz smjera okupiranih hrvatskih sela Bapske i Tovarnika, u kojima se jasno vidio plamen iz gorućih kuća, a povremeno su se čuli pucnji i eksplozije. Napetost i neizvjesnost bili su veliki jer su gardisti svakoga trenutka očekivali da će biti otkriveni. No prema riječima zapovjednika Dragana Basića bili su spremni na sve, na borbu do kraja, posebice dok je kolona morala proći pokraj nekakve tvornice na rubu grada, kada je postojala stvarna mogućnost da ih noćni čuvari zamijete. No na svu sreću to se nije dogodilo.

Dramatično pretrčavanje ceste Šid – Tovarnik

Najopasniji trenutak na toj dionici puta bio je prijelaz ceste Šid – Tovarnik. Izvidnica je pronašla pogodno mjesto za prijelaz te se kolona podijelila u dvije skupine, od kojih se prva uspješno prebacila, ali upravo u trenutku kada je druga skupina trebala krenuti iz mraka je izronila kolona vozila JNA iz kojih se žestoko pucalo. Gardist Damir Starčević to je opisao u memoarskom zapisu: »Šuljamo se. Moramo preći cestu. Ovuda se stalno vozikaju vojne patrole. Nailazi pinzgauer (prepoznatljivo terensko vozilo za prijevoz ljudstva i tereta, koje rabe vojske diljem svijeta, op. a.) sa dva kamiona. Pucaju rafalima po kukuruzištu. Onako naslijepo, ne znam samo dal’ to sebe hrabre ili misle da će nešto pogoditi. Zalegli smo skroz uz cestu, na početku kukuruza. Ukoliko nekoga pogodi, ne smije se javiti niti zajaukati, ne smiju znati da smo ovdje. Zvižde meci, sada se javio i Browing (teška strojnica, op. a.). Malo veći kalibar. Prva grupa pretrčava, ponovo patrola i rafali. Udaljavaju se, pretrčavam i zaliježem nakon dvjestotinjak metara. Oni iz prve grupe se smiju… Bog čuva budale i pijance…«

Skupina je isti dan iz Apševaca prebačena u Županju i tako je završen čudesan proboj, tijekom kojega nitko nije poginuo, zarobljen, čak ni ranjen.

U prvi trenutak »Tigrovi« su pomislili da su otkriveni, no vjerojatno su se pijani vojnici pucnjavom hrabrili odlazeći na bojište.

Žeđ pokraj strvine u kanalu

Skupina hrvatskih branitelja i civila u nastavku se proboja našla pred željezničkom prugom Šid – Vinkovci, koju su prošli bez velikih teškoća, osim gustoga šipražja kroz koje su se probijali izgrebani po licu i rukama. Daljnje im je kretanje i probijanje otežao i usporio močvarni teren na koji su naišli malo dalje od pruge. Nakon toga došli su pred razgranati splet vodenoga kanala »Boris«, koji ih je užasno umorio i iscrpio jer ga je činio cijeli niz rukavaca međusobno isprepletenih jedan iza drugoga. Tek što bi prešli jedan, pred njima bi se pojavio drugi rukavac, u nekima od njih upali bi u močvarnu vodu do pasa, a u jednom gotovo do vrata. Budući da je u to vrijeme već nastupila jesen, noć je bila vrlo hladna pa su se sudionici proboja smrzavali po močvarnim kanalima, a počela je padati i kiša koja je samo još pogoršala stanje. I u tom su području bili također izgrebani jer je između kanala rasla šikara. Još su se našli pred silno velikim problemom jer su ostali bez pitke vode pa su morali piti vodu iz kanala svjesni da je to opasno za život jer je u jednom od kanala plutala strvina krave, koju je uočio gardist Grgo Tokić. Nažalost, velikoga izbora nisu imali jer druge vode za piće nije bilo.

Na kraju – minsko polje
Dvojica pripadnika ZNG-a prije proboja

Na rubu snaga članovi kolone već su počeli misliti da su se izgubili, no nasreću, do zore su uspjeli izići iz toga labirinta i izbiti pred polja kukuruza u blizini ceste između srpskih sela Ilinaca i Vašice udaljenih 10-ak km od Šida zapadno prema Hrvatskoj. Nakon cjelonoćnoga proboja svi su bili, kako navodi zapovjednik Basić, »umorni do smrti« te su doslovce popadali po kukuruzištu. Nakon kraćega odmora dali su se u potragu za hranom, sirovim plodovima po polju: rajčicama, mrkvama, korijenima zelja, tikvama, čak i stočnom repom, kao i vodom jer kako su žurno napustili Ilok ponijeli su dosta oružja i strjeljiva, što je i razumljivo, ali malo hrane i vode. Unatoč silnomu umoru i nesanici toga je dana malo komu bilo do spavanja jer se s nestrpljenjem čekala noć kako bi se što prije nastavio proboj kojemu se već nazirao kraj. Naime, u visini Ilinaca nalazilo se prvo hrvatsko slobodno područje – selo Nijemci. No procjena je bila da bi bilo preopasno krenuti tamo pa se po noći sa 17. na 18. listopada krenulo u proboj južnije prema rijeci Bosutu kroz nepregledno kukuruzno polje. Nakon polja kukuruza opet su u nekoliko navrata naišli na vodene kanale, oranice, močvarne čistine i strništa, no ipak se do jutra 18. listopada kolona uspjela probiti do Bosuta, gdje su nedaleko od istočnoga ruba šume Draganovaca naišli na vikendice u kojima se dio skupine odmorio. S druge strane rijeke vidjelo se srpsko selo Batrovci i autocesta Zagreb – Beograd. Skupina gardista pronašla je ribarski čamac i prešla Bosut istočno od Batrovaca, gdje je naletjela na naoružane srpske seoske straže pa je došlo do pucnjave. Ostatak je kolone jurnuo u spomenutu šumu Draganovce i žurno posljednjim atomima snage nastavio hodanje prema zapadu, tj. Hrvatskoj, bojeći se da je otkriven. Tako je tijekom popodneva u šumi Ugljari ušao u Hrvatsku a da to nije ni znao. Tek nakon što im je jedan seljak, kojega su slučajno sreli, objasnio da su nedaleko od hrvatskoga pograničnoga sela Apševaca te im dao upute kako će ga naći, sve im je bilo jasno pa su prateći Bosut, pri kraju dana izbili pred tako željene Apševce. Dvojica su gardista skinula košulje i njima mahali kako mještani branitelji u rovovima na rubu sela ne bi zapucali po njima. No mukama još nije bio kraj jer su upali u minsko polje postavljeno za obranu sela, na što su ih dovikivanjem upozorili mještani. Nasreću, nikakvo se zlo nije dogodilo te su s prvim sumrakom 18. listopada konačno ušli u selo. Svi su se seljani rastrčali po kućama iznoseći hranu i piće, pozivajući sudionike kolone u svoje domove. Skupina je isti dan prebačena u Županju i tako je završen čudesan proboj pješke iz Iloka 150 km kroz neprijateljski teritorij, tijekom kojega nitko nije poginuo, zarobljen, čak ni ranjen. Skupina gardista koja je kod Batrovaca prešla rijeku Bosut također je 19. listopada izbila u pogranično hrvatsko selo Lipovac.

Završetak

IZVORGlas Koncila br. 20/2021.
Prethodni članakNAJVAŽNIJI LOKALNI IZBORI NAKON OSAMOSTALJENJA? Izborni upitnici
Sljedeći članakŽIVOT STAO SVE BOLESTI NESTALE »Stand-by« ili »baj-baj«