Za razliku od euharistijskoga čuda koje se u Ludbregu dogodilo vjerojatno 1411. godine i čak 160 euharistijskih čudesa koja su izložbom bl. Carla Acutisa predstavljena u 10 000 župa diljem svijeta, široj je javnosti mahom nepoznato jedinstveno – božićno – čudo iz srca Istre. Riječ je, naime, o znamenju koje se zbilo za vrijeme večernje na Božić 1930., u doba kada je u kanfanarskoj župnoj crkvi svetoga Silvestra služio Marko Zeljko (Marco Zelco). Premda je važno istaknuti da je riječ o vremenu prije Drugoga svjetskoga rata – jer značenje je toga čuda bez rata nemoguće razumjeti – o njegovu je značaju župnik već u siječnju 1931. pismom izvijestio tadašnjega porečkoga biskupa Trifuna Pederzollija.
»Lice nikad viđene ljepote«
»Kao odgovor na Vaše cijenjeno pismo, otpisujem o čudesnom viđenju o kojem su pisale novine čitave Europe. Upravo su započele litanije pred Presvetim, izloženim popodne na Božić oko 15:30, kada sam podigao oči i u pokaznici na mjestu svete hostije, koja je posve iščezla između dva stakalca, vidio lik Spasitelja, okrunjena trnovom krunom.
Slika je ispunjavala sav prostor između dva stakla i vidio sam [je] posve čisto sa svim vrlo izrazitim obrisima. Trnova je kruna bila visoka i obuhvaćala je čelo vrlo vidljivim bodljikama. Ispod sam razlikovao zamršenu kosu tamnokestenjaste boje. Sa lijeve sam strane vidio tamnu sjenu, što mislim da je bila mrlja krvi, ali ne mogu sa sigurnošću tvrditi jer nisam vidio boju. Lice sam vidio u plastičnom obliku, živo, lagano se micalo s jedne na drugu stranu Crkve, tako da sam zamjećivao micanje zjenica. Češće se zaustavljao i gledao pred sebe. Lice mu je bilo malo oduženo, crte blage, slivene u blijedo crveno, oči svijetle, blage, iz kojih se odražavala duboka tuga, a lice nikad viđene ljepote.«
Četiri očevidca odgone sumnje
Kanfanarski župnik u tom času nije bio siguran je li riječ o priviđenju. »Vjerujući u taj tren da se varam, protro sam oči, nekoliko sam puta brisao stakla naočala, a ukazanje je bilo stalno ondje. Tada sam se okrenuo desno gdje je klečao ministrant, 18-godišnji sjemeništarac koparskoga sjemeništa Mario Stipančić, i pitao vidi li on što. Začuđeni mi mladić odgovori da vidi Spasitelja. Pitao sam i dečka koji je klečao sa moje lijeve vidi li što u pokaznici i odgovori [mi] da vidi fratra. Trnova je kruna dječaka podsjećala na tonzuru koju nose franjevci male braće. Drhteći pozvao sam još i sakristana Stefana Burića, zatim servisera telefonskih linija Karla Golucu. I oni su na moje pitanje vide li što u pokaznici ganuti rekli da vide Spasitelja. Tada više nije bilo sumnje«, piše Zeljko.
»Moj se pogled sreo s njegovim«
No što učiniti u takvu trenutku? Zatečenost čudesnim prizorom zasigurno objašnjava zašto se župnik libio puku otvoreno priopćiti što se dogodilo. »Bojao sam se da će nastati strka s teško predvidivim završetkom. Ispustivši molitvu, nisam znao što činiti, dati blagoslov. Skupio sam sve svoje snage, uzeo pokaznicu, da blagoslovim narod živim likom Spasitelja. Gledao sam još božansko Lice, moj se pogled sreo s njegovim, nisam mogao izdržati od uzbuđenja i zatvorim oči. Kad sam nakon otprilike 15 minuta otvorio oči, sveta se hostija vratila na svoje uobičajeno mjesto i dao sam blagoslov. Nakon završenoga obreda, u sakristiju nagrnu masa ljudi i među njima oni koji su mi govorili da su vidjeli Gospodina.
To je prava istina o čudesnom događaju koji je potresao i ganuo sve. Ne dodajem drugo jer se viša crkvena vlast još nije izjasnila. Moli[m] Gospodina za trijumf njegove vjere!«
Lokalni fenomen prerasta u biskupijsko susretište
Iako je kanfanarsko čudo završilo istoga dana kada je i započelo, o njemu se naveliko pričalo po kućama vjernih, a u župi je ojačala i pobožnost euharistijskomu Kristu. U znak zahvalnosti Gospodinu na Mali je Uskrs 1931. u Kanfanaru tako održana i procesija na kojoj je sudjelovalo nikad viđeno mnoštvo od oko 11 000 ljudi. Premda se o kanfanarskom fenomenu nije javno očitovala, i Porečka i Pulska biskupija dala mu je svojevrsnu potvrdu 1933. sazivanjem biskupijskoga euharistijskoga kongresa o 1900. obljetnici Kristove smrti upravo u Kanfanaru. O interesu pak biskupijskih vjernika osim broja od 30 župa koje su sudjelovale na tom kongresu svjedoči i podatak da je cijena željezničkih karata za tu prigodu bila snižena 50 posto.
Kanfanarski mučenički trolist
No unatoč vjerničkomu mnoštvu, Kanfanar se nije pretvorio u hodočasničku destinaciju. Naime, šest godina nakon kongresa izbio je Drugi svjetski rat. Nad čitavu se okolicu spustio jeziv strah te su ukinute sve procesije i javna očitovanja vjere. Već 19. rujna 1943. odmetnuti su partizani mučili, ustrijelili i u jamu bacili donedavnoga kanfanarskoga kapelana Angela Tarticchia. A prije nego što će u Kanfanar 1945. doći još jedan svećenik dostojan palme mučenika – Miroslav Bulešić – mučeničkomu trolistu kanfanarskih svećenika već se pridružio Marko Zeljko. Njemački su nacisti, naime, don Marka okrivili da surađuje s partizanima i mučenjem ga silili da oda njihovo skrovište. Budući da župnik nije popustio, 9. veljače 1944. obješen je na trgu pokraj crkve. Dvjesto je župljana deportirano, kanfanarsko je selo Burići spaljeno, a u obližnjem je žminjskom selu Kresinima u vatru bačeno 57 žitelja.
No Kanfanar je junaštvom svojega župnika ipak izbjegao palež. Tršćanski je novinar Vidrich tako u jednom članku zaključio da je euharistijsko ukazanje okrvavljenoga Isusa bilo proročkim navještajem župnikove mučeničke sudbine.
Božićno čudo – lijek za pošast sumnje
U Kanfanaru se za 80. godišnjicu tragične Zeljkove smrti iduće veljače pripravlja komemoracija na tragu poziva pape Ivana Pavla II. da se »ne zaborave žrtve nasilničkih režima«, a i papa Franjo u siječnju je 2023. Zeljku namijenio svoj apostolski blagoslov. Ako su istinite riječi koje je na ovogodišnjoj komemoraciji za don Marka izrekao biskupijski povjerenik za žrtve Drugoga svjetskoga rata i poraća Ilija Jakovljević – da je ta svečanost primjer kako bi »na razini cijele Istre i šire trebalo komemorirati žrtve Drugoga svjetskoga rata i poraća« – nije li Zeljkova godišnjica prigoda za još veću svečanost: euharistijski kongres koji bi javnost izvijestio o »kanfanarskom slučaju«? Premda za istinu da je Isus stvarno prisutan u svetom otajstvu nije potrebno očitovanje »više vlasti«, pošast je sumnje u Kristov dolazak u liku kruha sveprisutna. A lijek za nju možda je upravo božićno čudo iz Kanfanara.
Zeljkovo ubojstvo još pod velom tajne
