Poštovani, nedavno sam bio na misi koju je predslavio jedan biskup. Umjesto propovijedi na početku mise iznio je tumačenje evanđelja dana koje je duljinom odgovaralo propovijedi te je preskočio pokajnički čin. Možete li mi objasniti tu praksu? Također, nakon prinosa darova umjesto »moja i vaša žrtva« rekao je »naša žrtva«. Koliko predslavitelj može mijenjati tekst reda mise?
Šime I.
Nećemo Vam baš najbolje moći protumačiti ono što nazivate »praksom« jer nam se ne čini da bismo na temelju jednoga izdvojenoga slučaja mise koju je predvodio, kako kažete, »jedan biskup« mogli zaključivati da je riječ o »praksi«. Logično nam se nameće odgovor da je riječ zapravo o izdvojenoj prilici, da je biskup vjerojatno imao dobar razlog (možda je bila neka posebna prigoda) zašto je tako postupio i da nije učinio ništa pogrješno, možda tek samo neuobičajeno (u što spada i dulji uvod u misu). I na svakodnevnim misama »preko tjedna« svjedočimo da pojedini svećenici na početku mise kratko protumače misna čitanja (što je i navedeno u Općoj uredbi Rimskoga misala), a nakon pročitanoga evanđelja pozovu vjernike na trenutak meditativne šutnje za čije vrijeme u sabranosti razmišljaju i razmatraju o evanđeoskom tekstu. Pokušat ćemo dati detaljniji odgovor navodeći razmišljanja naših liturgičara. Tako mr. Tomislav Hačko kaže da su osnovni dijelovi mise uvodni obredi, služba riječi, euharistijska služba i završni obred. »Dva glavna stupa koja čine svaku euharistiju su euharistijska služba i služba riječi. To su dva glavna stola, stol riječi i stol kruha bez kojih nema mise.« U svojem odgovoru na Hrvatskom katoličkom radiju, započinjući od nepromjenjivih dijelova mise (lat. Ordinarium missae), mr. Hačko navodi da su to najvažniji dijelovi, »dijelovi koji se ne smiju mijenjati«, i nabraja da su to »Gospodine, smiluj se«, »Slava«, »Vjerovanje«, »Svet« i »Jaganjče Božji«. »Te dijelove mise ne smijemo mijenjati kao što se to zna događati na misama s mladima ili s djecom ili tijekom božićnoga vremena. Znamo često umjesto nepromjenjivih dijelova ubaciti neke svoje promjenjive dijelove, a na to treba biti posebno oprezan.« Govoreći pak o promjenjivim dijelovima mise (lat. Proprium missae), mr. Hačko navodi da su to »misne molitve; ulazna i pričesna molitva i psalam«. »Dakle tu možemo biti kreativni i ako ne možemo pjevati ono što nam donosi Rimski misal, možemo dodati neki svoj tekst koji zajednica poznaje, možemo ga prilagoditi kako bismo se što detaljnije i što bolje uveli u misno slavlje. Treba naglasiti da se Slava i Vjerovanje isključivo mole blagdanima i nedjeljom. Slava je rezervirana za blagdane, a u tom slučaju Vjerovanje se ne moli.«
I drugi naš liturgičar dr. Zvonko Pažin piše o ovoj temi pa tako kaže da nakon ulaska slijedi »pozdrav oltaru i narodu« i dodaje: »Nakon toga svećenik se kod sjedišta (sedesa) znamenuje znakom križa i pozdravi vjernike. Kratko uvesti u misu može svećenik, đakon, ali i služitelj laik.« Slijedi pokajnički čin. »Kada se pokajanje izražava zazivima s Gospodine, smiluj se, onda to svećenik, đakon ili neki drugi pogodan službenik laik može činiti predloženim obrascem ili sličnim riječima.« Podsjeća također da nedjeljom, a osobito u vazmenom vremenu, umjesto uobičajenoga pokajničkoga čina može biti blagoslov i škropljenje vodom. »Gospodine, smiluj se jest poklik koji bi po sebi trebali izvoditi svi: puk i pjevački zbor.« Za Slava Bogu na visini ističe: »Uredba izrijekom veli da se tekst ovoga himna ne može zamijeniti nekim drugim.« Pišući o homiliji, dr. Pažin navodi: »Homilija <http://www.vjeraidjela.com/homilija/> se veoma preporučuje i za svagdanje mise, a za nedjeljne i blagdanske mise (s narodom) ne smije se ispuštati osim zbog kakva izvanrednoga razloga. Propovijeda slavitelj ili koncelebrant ili – ako je prikladno – đakon, ali nikada laik.«
U Općoj uredbi Rimskoga misala (OURM, br. 24), pozivajući se na konstituciju o svetoj liturgiji »Sacrosanctum concilium« (br. 22), kaže se: »Neka svećenik ima na umu da je služitelj svete liturgije i da mu nije dopušteno po svom nahođenju u misnom slavlju nešto dodavati, oduzimati ili mijenjati.« To pravilo vrijedi uvijek.
