Već me dugo muče neka razmišljanja. Budući da smo svi svjedoci zla i mržnje na ovom svijetu, zanima me hoće li to prestati? Hoće li Bog doći i spasiti nas? Ponekad se bojim uopće uživati u životu pa se opet vratim strahu, više toliko ne želim ni djecu jer se bojim da ih ne ću moći zaštititi on nepravde i zla! A prije sam stalno sanjala da ću imati veliku obitelj! Postala sam previše plašljiva što se tiče takvih stvari. Molim se Bogu za sve nas da nas štiti i čuva! Hoće li ikada biti bolji ovaj svijet?
Čitateljica
Razumljiva je Vaša tjeskoba, pa i strah, kada gledate – kao i mi – što se sve događa oko nas i kako se ljudi, udaljeni od Boga, sebe samih i svojih bližnjih, sve teže nose s pitanjima koja i Vas muče, a posebno s pitanjem zla i mržnje na svijetu. Svakodnevni medijski izvještaji, ne samo u nas, nego i u svijetu, prepuni su opisa raznih nepravda, kao i očitovanja zla i mržnje čovjeka prema čovjeku, bez obzira gdje živjeli. Ni crkveni poglavari ne okreću glavu od tih nepravda, a na njih redovito na svojim molitvama Anđeoskoga pozdravljenja nedjeljom i u drugim prigodama upozorava i papa Franjo. Nad tim se djelima sotonskoga zla svi zgražamo, a mnoge ona jako zastrašuju, a Vas je obuzeo čak toliki strah da razmišljate o tome da i ne osnujete obitelj i ne rađate djecu. Bez obzira na sve objektivne činjenice koje navodite, vjernik ipak ne smije gubiti pouzdanje u Božju milost, milosrđe i pravdu. Vjernik ne smije gubiti vjeru da Bog sve izvodi na dobro i da je svatko od nas zapisan »u dlanu ruke njegove« i da nam »nijedna vlas« ne će pasti s glave bez Božje volje. Bog je taj koji nas prati i štiti, pa i usred velikih nepravda i zla i zato mu se obraćate, kao što pišete, u molitvi. Čak i usred najvećih zala koja su se dogodila i koja se događaju ljudima u svijetu, kao što su ubojstva, nasilje i ratovi, za koja mnogi optužuju i Boga tvrdeći da je »zaboravio« ovaj svijet i nas ljude na njemu. No »misterij zla« nije nepoznat Crkvi i njezinu nauku jer zlo prati čovjeka kroz njegovu povijest, od trenutka kada je slobodnom voljom odabrao počiniti zlo i grijeh, a Bog isto tako kroz povijest povija njegove rane, hrabri ga i potiče na promjenu i suprotstavljanje zlu. Dovoljno Vam je pročitati biblijske tekstove Staroga i Novoga zavjeta, kao i tekstove crkvenoga učiteljstva koji nam govore o tome da je zlo prisutno u svijetu po čovjekovim odlukama, a sam je Bog odlučio baš po patnji i križu otkupiti ovaj svijet i spasiti svakoga čovjeka. Pa i od straha od zla i nepravde.
Naš poznati briljantni filozof, pokojni isusovac o. Josip Ćurić još je 1985. godine napisao studiju »O spasonosnom trpljenju« (enciklika svetoga pape Ivana Pavla II. nosi isti naslov, ali o. Ćurić ju ne komentira). Preporučujemo da je pročitate (lako ju je pronaći i na internetu) jer daje opširan odgovor na Vaša pitanja i dvojbe. U njoj se na zaokružen način autor bavi problemom patnje te zaključno ističe da je cilj njegove studije bio zaći u »otajstvo trpljenja – istražujući izvore, iz kojih je Zlo u svijetu poteklo, i otkrivajući motive koji bi ga, barem naknadno, mogli upraviti prema Dobru«. Tako o. Ćurić sve nas vjernike – posebno patnike – potiče da trijezno i razborito uvidimo pravo podrijetlo (ne samo) svojih nevolja, jer nas to navodi da se suzdržimo i da ne počnemo naivno i kratkovidno optuživati Boga zbog naših stradanja i zla u svijetu. U isti mah dužni smo da u zajedništvu s Bogom poduzmemo sve što možemo – kako bi se riješili dotičnoga zla, piše o. Ćurić i podsjeća ljude da kao grješni Adamovi potomci nemaju »prava tražiti za sebe povlasticu« ili da budu izuzeti od svake boli i stradanja. Vjernik – patnik, »bačen u ‘vatru’ kušnje«, svoj će križ »spremno i odano prigrliti – ne boreći se bjesomučno da ga pod svaku cijenu skine sa sebe i naprti na tuđa ramena«. Ne možemo, naime, dopustiti da nas zahvati suvremeni trend »koji se uglavnom ravna po nepisanom ‘pravilu’, kao da čovjek u životu jednostavno ne bi smio trpjeti nikakav manjak, nikakvu bol, nikakav gubitak«.
Pod etičkim vidom o. Ćurić upozorava i na suvremeni kult bezbolnosti koji je prema njegovim riječima »do srži zatrovan egoizmom« i citira riječi Doroteje Solle: »Tko nije sposoban da trpi, nije sposoban ni da ljubi!« Zato je prema njegovim riječima »normalan čovjek, svjestan svojih granica«, dužan računati s patnjom u životu, a »zatvarati oči pred bolnim elementima ljudske sudbine mogu samo iracionalni tipovi: oni su već na skliskom putu da postanu skrajnje asocijalni i tako veoma pogubni za svoju okolinu«. »Elementarni ljudski ethos zahtijeva od svakoga smrtnika, da zdušno preuzme na sebe svagdanju mjeru trpljenja i pokuša iz toga ‘sitniša’ iskovati veliko blago Čovječnosti.«
Uvjereni smo da bi i Vama – i svima nama – te riječi o. Ćurića mogle svratiti pozornost da još jednom razmislimo i utjehu u našim tjeskobama i strahovima pronađemo u »jedinom Uzoru i Učitelju Čovječnosti, koji nam je pod nebom dan, u Kristu Gospodinu«, koji je bio iznad i izvan svih ograda u svom djelovanju, »jer je ČOVJEK za Njega bio iznad svega, iznad samog Sabata i onih 1279 propisa kojima je farizejska tradicija uokvirila svetinju subotnjeg počinka«, te je »u isti mah imao oka, imao srca, imao vremena za svakog pojedinog nevoljnika s kojim se za svoga djelovanja suočio«. Za kraj našega odgovora sjetimo se samo Isusova poziva gluhonijemomu: »Effatha! Otvori se!« (Mk 7, 32-35), koji nije govorio samo o tome da mu se otvore jezik i uši, da progovori i čuje, nego prije svega da mu se otvore duša i srce, da prihvati Božju riječ i Božju poruku, da se – i u svojim nevoljama i usred patnja ovoga svijeta – osloni na Boga, a ne samo na svoje snage. A za to otvaranje i otvorenost potrebno je Boga i ovaj svijet prihvatiti i obratiti se. Uvijek naime i posvud, od Boga sve primamo i – njemu sve dugujemo, prema riječi psalma: »Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Gospodin grad ne čuva, uzalud stražar bdi« (Ps 127, 1).
