Krunica, križni put i hodočašće – za mnoge su vjernike vjerojatno prve asocijacije koje im dolaze u svijest kada im netko spomene pojam pučke pobožnosti, čijim se blagodatima mnogi intenzivno okreću upravo u jakim liturgijskim razdobljima, kao što je i korizma. Ući u dubinu tih fenomena, ali i reći koju riječ o velikom bogatstvu pučke pobožnosti u hrvatskom narodu, učinilo se prigodnim upravo na Nedjelju muke Gospodnje. Kao sugovornika upućenoga u temu Glas Koncila je za mišljenje zamolio dr. fra Josipa Šimića, autora knjige »Pučka pobožnost: U kršćanskoj misli i nauku nakon Drugoga vatikanskog koncila« (Kršćanska sadašnjost, 2019.), redovnika Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja te vicepostulatora kauze časnoga sluge Božjega o. Ante Antića i ispovjednika u župi i samostanu Majke Božje Lurdske u Zagrebu.
»Pučka je pobožnost sveukupnost različitih posebnih pobožnih i kulturnih izričaja kojima običan kršćanin na određeni nepropisani način, ali u skladu s kroz stoljeća stvaranim pravovjernim pravilima i načinima vjerskih slavlja, izražava svoju vjeru u Boga. Ti su izričaji često očuvani kroz mnoga stoljeća i uokvireni u određeni povijesni, društveni i kulturni kontekst te nisu integrirani u liturgiju, iako su od nje omeđeni i k njoj trebaju voditi vjernike«, opisna je definicija pučke pobožnosti koju iz mnoštva mogućih, a često i zamršenih objašnjenja izvodi o. Šimić. Osim križnih putova u crkvi ili vani u prirodi, Gospina plača i pobožnih pjesama i običaja koji se i dandanas njeguju u hrvatskom narodu, Crkva u Hrvata može se pohvaliti i bogatom pasionskom baštinom. »To su ponajprije hodnje ili procesije za križem na Veliki četvrtak i Veliki petak na nekim našim otocima i u nekim dijelovima Dalmatinske zagore, zatim uređenje i ukrašavanje Kristova groba u našim crkvama i ponegdje uz njih. Očuvana je i ponovno oživljena tradicija čuvara Kristova groba«, objašnjava dr. Šimić.
No pritom treba posebno njegovati sadržaj, a manje formu kojom neka pučka pobožnost iz naraštaja u naraštaj prenosi kršćanske istine. »Postoji i opasnost da na bdjenju Velike subote ne samo djeca, nego i odrasli vjernici silno iščekuju padanje čuvara Kristova groba (‘Žudija’), a da ne shvaćaju i ne proniču u otajstvo Kristove muke, smrti i uskrsnuća koje pred nas stavljaju obredi vazmenoga bdjenja. Tu se mi svećenici, posebno oni u neposrednom pastoralu, trebamo jako truditi da prikladnim tumačenjima obreda usmjerimo vjernike na duboko istinsko proživljavanje svega što je Krist za nas pretrpio i potom u slavi uskrsnuo kako bi našu vjeru u naše uskrsnuće i život vječni osnažio.« Na tragu učiteljstva Crkve o pučkoj pobožnosti, tumači o. Šimić, pobožnost uvijek treba vjernike voditi i upućivati na liturgiju. U suprotnom bi se pučka pobožnost pretvorila u folklor i ostala bez istinskoga kristološkoga sadržaja, koji je duša svake pobožnosti. Neki od najvažnijih pokoncilskih dokumenata i izjava crkvenoga učiteljstva o pučkoj pobožnosti, koje detaljno analizira i o. Šimić u svojoj knjizi, jesu pobudnica Pavla VI. »Evangelii nuntiandi« (1975.), dokument latinoameričkih biskupa iz Pueble »Evangelizacija u sadašnjosti i budućnosti Latinske Amerike« (1979.) te »Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji« (2002.) Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata.
Žalosna otajstva Gospine krunice zauzimaju posebno mjesto u srcima hrvatskih vjernika, no tajna koju treba odgonetnuti jest kako molitva, prožeta tolikim prizorima patnje, može biti »atraktivna« i suvremenomu čovjeku, koji je, čini se, katkad nenaviknut na muku, patnju i križ. »Sudjelujući u tim pobožnostima, posebno u pjevanom križnom putu, imamo mogućnost razmišljati o Kristu kao čovjeku patniku koji svoju muku podnosi kao sluga patnik kako to opisuje starozavjetna tradicija. On otkupljuje nas ljude podnoseći patnju kao i svaki drugi čovjek. Mi često promatramo Isusa u njegovu božanstvu pa upadamo u napast promatrati njegovu otkupiteljsku patnju kao nešto što on podnosi znajući da će sve to proći i da će on nakon toga uzići u slavu Otčevu«, rekao je dr. Šimić. Iz bogate riznice ne tako davne povijesti Crkve izvukao je i citat njemačkoga isusovca Marija von Gallija koji je 1964. uskliknuo na Njemačkom katoličkom danu: »Ne skidaj mi križ!«
»Ne možemo ostati, niti biti kršćanima, skidajući križ, silazeći s njega, ukratko, zaboravljajući otajstvo otkupljenja ostvareno Isusovom patnjom i umiranjem na njemu. Ne možemo biti kršćani ako zaboravimo ‘Raspetoga Boga’, kako to kaže njemački protestantski teolog J. Moltmann u svojoj istoimenoj knjizi. Biti kršćanin znači prihvatiti križ i biti križonosac u patnjama života. Zato upravo danas u vrijeme pandemije i opće zdravstvene nesigurnosti koju ona uzrokuje trebamo prigrliti Kristov križ, ne samo kao simbol njegove patnje, nego i kao ono bez čega mi kršćani ne možemo biti istinski kršćani, kako nas to uči sv. Pavao i kako je križ prihvaćao sveti Franjo Asiški«, objašnjava fra Josip Šimić.
Prirodne su katastrofe, različite pandemije, ali i ratovi, i u prošlosti Crkve poticali pobožnost kršćanskoga puka. O. Šimić navodi pritom dva snažna povijesna primjera, hodočašća sv. Jakovu u Španjolskoj od srednjega vijeka te bitku kod Lepanta 1571. godine. Kada je pokrajina Galicija oslobođena od okupacije muslimanskih Maura, iz brojnih europskih zemalja brojni hodočasnici utirali su tzv. jakovske putove, a ta je povijest navela i papu Ivana Pavla II. da jakovske putove proglasi mjestima na kojima je rođena Europa i njezina civilizacija. »Svetomu su Jakovu pripisivali zasluge za pobjede nad Maurima i u prvim likovnim prikazima prikazivali ga kao viteza, slično arkanđelu Mihaelu, kako se kao vitez bori protiv Maura. I danas takve devocionalije možemo pronaći u Santiagu.« Uoči bitke kod Lepanta pak papa Pio V. poticao je kršćanski puk da moli krunicu za pobjedu kršćanskoga brodovlja nad premoćnom mornaricom Osmanskoga Carstva. Nakon veličanstvene pobjede (7. listopada 1571.) u znak zahvalnosti Gospi pojavio se marijanski naslov Sancta Maria Esther (Sveta Marija Osloboditeljica). Ta je pobjeda učinila da je krunica postala najomiljenija i najraširenija kršćanska molitva. »Naši moliški Hrvati iz Žive Vode – Kruča, koji su kao podanici Malteških vitezova služili na kršćanskim brodovima kao veslači i pomoćno osoblje, odmah su po povratku 1575. izgradili Gospi crkvu u znak zahvale i nazvali je Santa Maria Ester«, ističe o. Šimić.
Na tragu tih primjera dolazi i zaključak. »Povijest nas uči da je vjera, kako pastira Crkve tako i naroda Božjega, najjača bila upravo u vrijeme različitih teških stradanja: prirodnih katastrofa, ratova, pandemija kuge, kolere i drugih bolesti. Redovito nakon takvih događanja nerijetko su nastajale spontane duhovne obnove u narodu Božjem. Promatrajući vjernike u našim crkvama, ali i drugdje, vidimo da su se ljudi promijenili, da su drugačiji, da su pobožniji. Svatko od nas treba iskoristiti ovo vrijeme kušnje za duhovni rast, za istinsko kršćansko sazrijevanje«, smatra sugovornik.
