OD PIVA DO ENCIKLIKE Kad se Crkva skrbi, bira sredstva

»Redovničkim pivom« pomaže se siromašnima

Kako bih se kao vjernik trebao postaviti prema redovničkim redovima koji se bave proizvodnjom piva, vina, sireva, džemova… Zar nije prvotni smisao njihovoga djelovanja i postojanja da se potrude oko naviještanja Isusa Krista?

Tomislav

Od pamtivijeka su redovnici i njihove zajednice bili pioniri na mnogim područjima i oduvijek su uspješno spajali svoj pastoralni rad i naviještanje evanđelja s praktičnom pomoći povjerenim im vjernicima. I to su radili na različite načine, spajajući evanđeoski navještaj s konkretnim životom i potporom svojim vjernicima kako u duhovnom tako i u materijalnom smislu.

Mnogi su samostani stoljećima bili utočište i životna potpora vjernicima baš time što su svoje posjede otvarali mogućnosti da na njima rade svi jer su svojim radom zarađivali za svoje obitelji i za sebe

Nadugo bismo sada mogli pisati i predstavljati različite redovničke zajednice – od onih najstarijih – koje su tijekom cijele svoje povijesti spajanjem duhovnoga i tjelesnoga, da tako kažemo, na najbolji način pratile svoje vjernike dajući im mogućnost da u svakom, a posebno u oskudnom vremenu, osjete kako se Božja ljubav očituje i kroz konkretnu pomoć subrata i susestre, bio on vjernik laik, svećenik, redovnik ili redovnica. Mnogi su samostani stoljećima bili utočište i životna potpora vjernicima baš time što su svoje posjede otvarali mogućnosti da na njima rade svi jer su svojim radom zarađivali za svoje obitelji i za sebe. Upravo su u okrilju samostana mnogi dobili priliku i naučili kako se proizvodi pivo, vino, sirevi, džemovi, ali i drugi proizvodi. Istodobno su tom proizvodnjom i prodajom svojih proizvoda redovnici mogli održavati samostane i skrbiti se za svoje članove jer im je to najčešće bio i jedini izvor prihoda. Mnogim je redovničkim zajednicama danas na pameti upravo takva ili slična evanđeoska praksa u kojoj su zapravo svi dobitnici. Da ne idemo daleko, kao primjer uzet ćemo naše franjevce konventualce sa Svetoga Duha u Zagrebu. Već su cijeli niz godina poznati po svojoj posebnoj brizi za siromašne i po svojoj pučkoj kuhinji, a posljednjih su godina postali poznati i po tome što proizvode pivo »S.anto«, ali i sa svojom »Fratarskom kuhinjom« sudjeluju u došašću u Zagrebu. A cilj je te proizvodnje piva upravo pomaganje jer se sav profit ulaže u nabavu namirnica za pučku kuhinju. Zaključno bismo rekli: ako i Vi prepoznajte taj pozitivan kršćanski duh u tim inicijativama, ako ste svjesni važnosti opstanka redovničkih zajednica i očuvanja samostana i crkava, a posebno ako ste suglasni s evanđeoskom idejom o milosrđu i pomaganju braći i sestrama u nevolji – onda na sve ove inicijative kao vjernik gledajte pozitivno.

Pravo na privatnost i videokamere

Kakvo je stajalište Crkve o sve većem uvođenju videonadzora na javnim površinama? Čini mi se da se time krši pravo privatnosti… Ima li što o tome reći Crkva

M. L.

Pravo na privatnost jedno je od ljudskih prava, ali Vi nas pitate o onome što svojim zakonima na javnim prostorima/površinama, poštujući to pravo, uređuje država na području građanskih prava u demokratskim ustrojima. O tome u tim sustavima suodlučuju građani koji sudjeluju u javnim raspravama o pojedinim zakonima.

O tome u demokratskim sustavima suodlučuju građani koji sudjeluju u javnim raspravama o pojedinim zakonima

Crkveni dokumenti, kako piše moralni teolog Bernhard Häring, u razvoju prema demokratskomu suodlučivanju na gospodarskom, a napose političkom polju – a kada je riječ o uvođenju kamera na javni prostor o tome je riječ – vide znak cjelovitoga razvitka čovjeka i društva, a tamo gdje postoje teškoće, one »ne smiju ni u kojem slučaju kočiti uključivanje sve većega broja ljudi u pripremanju, donošenju i provođenju odluka«. »Da se stvori protuteža prodoru tehnokracije, moraju se naći novi oblici istinske demokracije, prikladniji današnjemu životu, koji daju svakomu čovjeku mogućnost da bude informiran i da se izjasni te koji ga obvezuju na preuzimanje odgovornosti.« Na tu smo odgovornost kao vjernici pozvani kod donošenja svakoga zakona, a Häring nas također podsjeća da bismo se kao vjernici i građani »snagom dara razlikovanja što ga valja brižljivo njegovati« mogli »razborito pokoravati i, kad je to nužno, razumnim odbijanjem poslušnosti spriječiti moralni slom autoriteta te ‘sramotnu nepravdu’ koja bi nam bila nanesena«, ali nam se ne čini da bi to bio slučaj kod uvođenja toga propisa, premda trebamo biti razboriti i nastojati pratiti i spriječiti bilo kakve zloporabe na tom području.