OD VJENČANJA NA OTVORENOM DO HIPNOZE Može li se vjenčati gdje se hoće i kad se hoće?

Snimio: B. Čović
Vjenčanje »na otvorenom«

S ublažavanjem epidemioloških mjera planiramo vjenčanje s misom, ali voljeli bismo da to bude izvan crkve s obzirom na to da imamo stariju rodbinu. Nismo još pitali svećenika, no kakva je praksa po tom pitanju?

Petra R.

Mise, pa i one s vjenčanjem, uobičajeno se slave u crkvi, to jest sakralnom prostoru koji je »redovito« mjesto za slavlje sakramenta. Kako je i sklapanje braka u Crkvi sakrament, takvom se odlukom sve – zaručnike, to jest buduće supružnike, ali i sve druge – želi podsjetiti da je za sklapanje toga sakramenta najprikladnije sveto, posvećeno mjesto kao što je crkva. Zakonik kanonskoga prava u kanonu 1115 ističe da se ženidbe trebaju sklapati u župi u kojoj jedna od stranaka koje sklapaju ženidbu ima prebivalište ili boravište, a mogu se sklopiti i drugdje – uz dopuštenje vlastitoga biskupa ili vlastitoga župnika. U pravilu se ženidbe sklapaju u župnoj crkvi, ali se mogu sklopiti i u drugoj crkvi ili kapeli, što ističe kanon 1119, koji u trećem paragrafu navodi da se »ženidba između katoličke stranke i nekrštene stranke može sklopiti u crkvi ili na drugom prikladnu mjestu«. Kako postoje i iznimke, preporučujemo da se obratite svojemu župniku i iznesete svoje razloge koje ste naveli i nama jer se on mora obratiti biskupu koji u određenim okolnostima može dati dopuštenje zaručnicima – mladencima za vjenčanje i izvan crkve, što će prosuditi na temelju posebnih razloga koje i vi navodite. Više možete pročitati i u našem »Vodiču za sklapanje crkvenoga braka«, koji možete pronaći na internetu na našim stranicama. U njemu se ističe da će sklapanje sakramenta ženidbe izvan liturgijskoga prostora biti »dopušteno i prihvatljivo samo u iznimnim situacijama kao što je sklapanje ženidbe u bolnici zbog zdravstvenoga stanja jednoga od supružnika, u zatvoru ili u kojem drugom prostoru zbog druge konkretne i specifične situacije«, a crkvu kao »prostor molitve i Božje prisutnosti« smatra se najizvrsnijim i najprikladnijim prostorom.

O »prvim petcima«

Odakle potječe pobožnost prvih petaka posvećena Srcu Isusovu?

Ivana

O pobožnosti devet prvih petaka mogli bismo pisati naširoko, a vjerojatno su rijetki među nama koji za njih nisu čuli ili koji tu pobožnost nisu jednom ili više puta i obavili. Vjerojatno ste tako i Vi čuli za ukazanja svetoj Margareti Mariji Alacoque (1647. – 1690.) kojoj je Isus obećao da će svakomu tko barem jednom u životu obavi tu pobožnost uz sudjelovanje na misi dati posebnu milost da u smrtnom času bude pomiren s Bogom i ojačan svetim sakramentima. U našoj pučkoj pobožnosti obvezno se ispovjedimo i čista srca pristupimo pričesti u Božjoj milosti, bez teškoga grijeha i s nakanom da dadnemo zadovoljštinu za sve uvrjede koje se nanose Srcu Isusovu. Svetu Mariju Margaretu Alacoque u početku nije prihvaćala ni njezina redovnička zajednica pa je ta pobožnost zapravo počela 75 godina nakon njezine smrti, a gotovo 240 godina nakon njezine smrti papa Pio XI. izjavio je da joj se ukazao Isus i to zapisao u svojoj enciklici »Miserentissimus Redemptor« (1928.), i to osam godina nakon što ju je papa Benedikt XV. proglasio svetom.

Smije li vjernik na hipnozu?

Molim Vas za odgovor kakvo je stajalište Katoličke Crkve prema prakticiranju medicinske hipnoze.

Ladislava

Prema riječima p. Mije Nikića teologija je skeptična prema hipnozi te ne prihvaća neprofesionalno bavljenje hipnozom. Činjenica je da Crkva nije o svakom medicinskom tretmanu izrekla svoje mišljenje pa zato treba upozoriti da bi se kod prakticiranja medicinske hipnoze uvijek trebalo voditi računa o tome da se drugom osobom ne bi manipuliralo ili učinilo nešto što je moralno neprihvatljivo. Kako djeluje medicinska hipnoza na ljude još nije dovoljno istraženo pa je moguće da na nekoga ima blagotvoran, a na nekoga i nema takav učinak. »Može biti i korisna ako je pod vodstvom profesionalnog psihoterapeuta koji dobro zna dinamiku ljudske psihe i moć nesvjesnog i koji onda može mudro voditi osobu u stanju hipnoze te saznanja do kojih dođe strogo koristiti u svrhu liječenja osobe. Opasnost je za osobu koja je hipnotizirana da joj hipnotizer sugerira poruke koje mogu uznemiriti psihu i navesti osobu da učini djela koja bi je mogla kasnije kompromitirati«, piše o. Nikić te dodaje: »Kao medicinska tehnika, odnosno kao oruđe u rukama dobrog i mudrog psihoterapeuta, hipnoza može biti opravdana. Međutim, hipnotizer mora biti uistinu stručnjak na svome poslu, moralna osoba koja poštuje slobodu i dostojanstvo svakog čovjeka. Osim toga znanje do kojeg hipnotizer dođe, mora koristiti samo u svrhu liječenja osobe koja se podlaže hipnozi.«

IZVORGlas Koncila br. 24/2021.
Prethodni članakPOVJESNIČARKA SA ZAGREBAČKOGA KBF-a ANA BIOČIĆ UNOSI INOVACIJE U NASTAVU VJERONAUKA Tek nakon sata vjeronauka učenici su na pločama ulica prepoznavali imena zaslužnih svećenika
Sljedeći članakUČENIK FRANZA LISZTA I »DIKA HRVATSKOGA NARODA« 18. lipnja – 110. godišnjica smrti Franje Ksavera Kuhača