Odluku da će na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova 27. lipnja ove godine, u okvirima Svete godine na razini opće Crkve te u sklopu proslave 1100. obljetnice splitskih sabora i hrvatskoga kraljevstva na nacionalnoj razini, posvetiti hrvatski narod i hrvatsku domovinu Presvetomu Srcu Isusovu hrvatski su biskupi donijeli 14. studenoga 2024. Premda posveta Srcu Isusovu ima svoju dugu povijest, zacijelo je na tu odluku dodatno ohrabrila i enciklika pape Franje »’Dilexit nos’ (Uzljubi nas) o ljudskoj i božanskoj ljubavi Isusa Krista«. Enciklika je, naime, objavljena samo tri tjedna prije odluke biskupa, 24. listopada prošle godine. Osim toga o povezanosti posvete naroda i domovine Presvetomu Srcu Isusovu i enciklike svjedoči i činjenica koja je navedena zajedno s objavljivanjem molitve posvete: da je, naime, prijedlog molitve napisan na Vazmenu subotu, 26. travnja ove godine, na dan sprovoda pape Franje koji je objavio spomenutu encikliku. Uistinu, svako imalo pozorno čitanje posvetne molitve otkriva nadahnuća iz enciklike. Tako podsjećanje na encikliku pridonosi dubljemu razumijevanju posvete.
Odveć »pobožna« enciklika?
Nije u okviru jednoga novinskoga članka moguće, a nije ni potrebno sustavno prikazivati encikliku »Dilexit nos«. Glas Koncila je to, uostalom, učinio u izdanjima nakon objavljivanja enciklike. Potrebno je i moguće iznijeti neke naglaske. Ponajprije se može reći da posljednja enciklika pape Franje nije doživjela tako velik svjetski i medijski odjek kao socijalne enciklike »Laudato si’« ili »Fratelli tutti«. Razlog je zacijelo u dojmu mnogih suvremenika da je ona odveć »pobožna«, premalo socijalno i politički angažirana. U »Dilexit nos« ne može se posegnuti da bi se njome poduprli politički narativi kao što je, primjerice, zelena tranzicija ili održivost višekulturnoga društva. Ipak, papa Franjo kaže u zaključku enciklike: »Što ovaj dokument izražava, omogućuje nam razumjeti da ono što je napisano u socijalnim enciklikama ‘Laudato si’ i ‘Fratelli tutti’ nije tuđe našemu susretu s ljubavlju Isusa Krista jer napajajući se tom ljubavlju postajemo sposobnima tkati bratske veze, prepoznati dostojanstvo svakoga ljudskoga bića i zajedno se pobrinuti za naš zajednički dom.« Danas, nakon njegove smrti, ne bismo pogriješili kad bismo rekli da je ona njegova oporuka ključ za razumijevanje njegova pontifikata.
»Živo središte prvoga navještaja«
Ključna poruka enciklike sadržana je već u njezinu podnaslovu: »o ljudskoj i božanskoj ljubavi Isusa Krista«. Riječ je o srži kršćanske vjere, istinama o Presvetom Trojstvu i o utjelovljenju izraženima kroz kategoriju srca: u ljudskom srcu Isusa Krista kucalo je božansko srce, tj. po njemu se Bog objavio kao ljubav, ljubav u sebi i ljubav prema ljudima. Drugim riječima objavilo se evanđelje o »Bogu s nama«. Nadalje, ljudsko srce Isusa Krista simbol je njegove dvostruke ljubavi: prema Ocu i prema braći ljudima. »Kristovo Srce«, kaže papa Franjo na početku drugoga poglavlja, »koje simbolizira njegovo osobno središte iz kojega izvire njegova ljubav prema nama, živo je središte prvoga navještaja. Tu je počelo naše vjere, izvor koji održava kršćanska uvjerenja živima.«
Enciklika svojim tekstovima, poglavito u središnjim poglavljima, drugom i trećem, prati proces koji je, počevši od Svetoga pisma gdje se Kristovo srce eksplicitno ne spominje, doveo Crkvu do spoznaje da je govor o Kristovu Srcu puno više od pobožnosti koja se razvila iz niza teoloških nadahnuća i privatnih objava brojnih svetaca vrlo različitih profila i u vrlo različitim vremenima. Analizu toga procesa iznosi, podosta iscrpno, papa Franjo u enciklici. A donosi i sintezu: »Na različite je načine Kristovo Srce bilo prisutno u povijesti kršćanske duhovnosti. U Bibliji i u prvim stoljećima Crkve javljalo se u liku ranjenoga Gospodinova boka kao izvora milosti i poziva na prisni susret ljubavi. Tako se trajno pojavljivalo u svjedočanstvu mnogih svetaca do dana današnjega. U posljednjim je stoljećima ta duhovnost poprimila oblik upravo štovanja Gospodinova Srca.«
Od civilizacije ljubavi do »zaljubljenih misionara«
Premda priznaje da »izražajna i simbolička slika Kristova Srca nije jedini resurs koji nam Duh Sveti daje da bismo susreli Kristovu ljubav«, papa Franjo će ipak zaključiti: »Pobožnost Kristovu srcu bitna je za naš kršćanski život jer znači potpunu otvorenost vjere i poklonstva otajstvu Gospodinove božanske i ljudske ljubavi, tako da još jednom možemo ustvrditi da je Presveto Srce sinteza evanđelja.« A zajedno sa sv. Ivanom Pavlom II. papa Franjo će također reći: »Čovjek trećega tisućljeća ima potrebu za Kristovim Srcem kako bi upoznao Boga i kako bi upoznao samoga sebe; ima za njim potrebu kako bi izgrađivao civilizaciju ljubavi.«
U završnom petom poglavlju enciklika »Dilexit nos« usmjerena je, pozivajući se i na iskustva velikih svetaca, na nužne implikacije pobožnosti prema Presvetomu Srcu Isusovu, na logiku ljubavi koja je zarazna. Zarazna u dva pogleda. Susret s Kristom na razini srca uključuje izlazak iz intimističke pobožnosti kako bi se vlastito srce »proširilo« prema braći i njihovim potrebama. Upravo je zato »Dilexit nos« ključ za razumijevanje socijalnih enciklika pape Franje koje se bave velikim problemima čovječanstva. A spomenuti susret uključuje i potrebu za širenjem evanđelja. »Poslanje, shvaćeno u perspektivi zračenja ljubavi Kristova Srca, zahtijeva zaljubljene misionare, koji dopuštaju da ih Krist još osvoji te ne mogu a da ne prenose tu ljubav koja je promijenila njihov život«, piše papa Franjo u enciklici.
Potreba Crkve i svijeta
Na temelju svega rečenoga u zaključku će reći: »Za njim (Kristovim Srcem) ima potrebu i Crkva kako Kristovu ljubav ne bi zamijenila prolaznim strukturama, opsesijom drugim vremenima, klanjanjem vlastitomu mentalitetu, utvarama svake vrste koje naposljetku zauzimaju mjesto milosne Božje ljubavi koja oslobađa, oživljava, razveseljava srce i hrani zajednice. Iz rane Kristova boka (biblijska slika u Ivanovu evanđelju koju je zamijenila slika Kristova Srca) i dalje izvire rijeka koja nikada ne presušuje, ne prolazi, nego se uvijek nudi onomu tko želi ljubiti. Samo će njegova ljubav učiniti mogućim novo čovječanstvo.«
Na temelju do sada rečenoga neki bi mogli zaključiti da je enciklika »Dilexit nos« upućena samo Crkvi, samo vjernicima. Papa Franjo naslovnike, istina, nije izrijekom naveo, no na početku daje do znanja da je i enciklika misionarska, u smislu da zahvaća u srž problema današnjega svijeta, ali također svima nudi Krista i logiku njegova srca kao jedino rješenje. »Da bi se izrazila Isusova ljubav, često se rabi simbol srca. Neki se pitaju ima li ono još uvijek važeće značenje. No kad smo u kušnji da plovimo po površini, da živimo u trku ne znajući naposljetku zašto, da postanemo nezasitni potrošači i robovi mehanizama tržišta koje ne zanima smisao našega postojanja, potrebno nam je povratiti važnost srca«, piše Papa.
Bez srca se ne može
Upravo je važnosti logike srca posvećeno prvo poglavlje enciklike, gdje se među ostalim kaže: »U ovom likvidnom svijetu nužno je iznova govoriti o srcu; ciljati onamo gdje svaka osoba, koje god kategorije i životnoga stanja bila, čini vlastitu sintezu; onamo gdje konkretne osobe imaju izvor i korijen svih svojih sila, uvjerenja, strasti, opredjeljenja. (…) A ne nalazeći mjesta za srce, odvojeno od ljudskih sposobnosti i strasti gledanih zasebno, nije razvijena ni ideja o osobnom središtu u kojem je jedina stvarnost koja sve može sjediniti, u konačnici, ljubav. (…) Ako se srce obezvrijedi, obezvrjeđuje se i što znači govoriti iz srca, djelovati sa srcem, dozrijevati i njegovati srce. Kad se ne cijeni posebnost srca, gubimo odgovore koje sam um ne može dati, gubimo susret s drugima, gubimo poeziju. A gubimo i povijest i naše povijesti, jer se prava osobna avantura gradi počevši od srca. Na završetku života samo će se to računati. (…) Istovremeno, srce čini mogućim svaku autentičnu povezanost, jer je odnos koji nije izgrađen na srcu nesposoban prevladati fragmentalizaciju individualizma: na nogama se održavaju samo dvije monade koje se jedna na drugu naslanjaju, ali se istinski ne vežu.« Potreban je povratak srcu. No pritom ljudske sile nisu dovoljne, nego »nam je potrebna pomoć božanskoga Srca«. I tako je papa u enciklici otvorio put govoru o Kristovu Srcu.
Krist može svijetu povratiti srce
U više navrata enciklika »Dilexit nos« govori o Kristovu Srcu kao nadi za svijet. Tako se u prvom poglavlju kaže: »U doba umjetne inteligencije ne možemo zaboraviti da su za spas ljudskoga nužni poezija i ljubav.«
