Na prvi pogled prilično je nesuvislo govoriti da netko ili nešto postoji a da je u nekakvom zajedničkom zbroju – nula postotaka, dakle, u zbilji kao da ga nema. No prema općenitim statističkim mjerilima, ako je riječ o nuli, iza čijega zareza slijedi još popriličan broj nula, onda se jednostavno, ako baš nije potrebno vrlo precizno izračunavanje, rabi u konačnici nula. Upravo se za 200-tinjak katolika u Turkmenistanu ili Turkmeniji, jednoj od 15 država nastalih raspadom Sovjetskoga Saveza, rabi 0 postotaka od sveukupnoga broja stanovnika. Naime, ta država u središnjoj Aziji ima više od 5,5 milijuna stanovnika, graniči na sjeverozapadu s Kazahstanom, na sjeveru i istoku s Uzbekistanom, na jugoistoku s Afganistanom, na jugu s Iranom, te na zapadu izlazi na Kaspijsko more. Službeni je jezik turkmenski, a etnička slika stanovništva doista je šarolika, uz najbrojnije Turkmene živi 40-ak drugih naroda, među kojima su hrvatskoj javnosti poznatiji Uzbeci, Rusi, Latvijci, Litavci, Kazasi, Tatari, Azerbajdžanci, Armenci, Ukrajinci, Iranci, Bjelorusi, Korejci, Kurdi, Nijemci, Grci, Židovi, Poljaci, Bugari i Čečeni te manje poznati Lezgini, Karakalpaci, Tadžiki, Baškiri, Čuvaši, Patani, Brahui, Darginci, Baludži, Lakci, Tabasarani, Udini i dr.
No zato je vjerska slika manje raznolika jer prema nekim nedavno objavljenim podatcima 93 % su muslimani, kršćana je sveukupno 6,4 %, među kojima su sa 5,3 % najbrojniji pravoslavci, slijede protestanti sa 1 % te malobrojni armenci i katolici, a za 0,6 % stanovnika nepoznata je vjerska ili svjetonazorska pripadnost. Jedina turkmenska katolička župa registrirana je u nuncijaturi u glavnom gradu Ašgabatu i po crkvenom pravu službeno je misija »sui iuris / neovisna misija«. Vjernici se okupljaju u tamošnjoj kapeli Preobraženja Gospodinova, a za njih se pastoralno skrbe redovnici zajednice Oblata Marije Bezgrješne, kratice O.M.I. Voditelj, tj. superior od 1997. je godine, kada je u ozračju poboljšanih diplomatskih odnosa papa sv. Ivan Pavao II. ustanovio nuncijaturu i misiju, o. Andrzej Madej, Poljak rođen 1961., a pomažu mu dvojica redovničke subraće o. Rafal Chilimoniuk i o. Jerzy Kotowski. Vjernička je zajednica u početku imala tek 60-ak članova, ali je pomalo iz godine u godinu rasla i danas je unatoč malenomu broju vrlo živa jer osim redovitih euharistijskih slavlja na ruskom i engleskom jeziku, svakoga se tjedna organiziraju susreti za, istina malobrojne, mlade, djecu i katekumene, klanjanje pred Presvetim i molitva krunice.
U Zakaspijskoj oblasti (oko Kaspijskoga mora) početkom 20. st. bilo je čak 4000 katoličkih vjernika, koji su se naselili na to područje zbog izgradnje željeznica. Za njih se neumorno pastoralno skrbio svećenik Justin Pronaitis iz Taškenta, obilazeći ih u gradovima Krasnovodsku, Kizil-Arvatu, Ašgabatu, Mari, Čardžou (današnji Türkmenabat) i Kerki. Vjernici su, pretežito Poljaci, u Ašgabatu g. 1905. podigli i neogotičku crkvu koja je bila u funkciji sve do 1920. Osim nepovoljnih društvenih prilika uslijedio je i 1948. potres koji ju je gotovo potpuno uništio. Ostatke ostataka tamošnjega katoličkoga stada tek je 1994. počeo posjećivati iz Kazahstana isusovac o. Joseph Schmidlen. Državne turkmenske vlasti 12. ožujka 2010. službeno su priznale katoličku vjerničku zajednicu i župu Preobraženja Gospodnjega.
