Otajstvo čovjeka potpunoma spoznatljivo tek u Kristovu svjetlu

»Lectio magistralis« kardinala Gerharda Ludwiga Müllera u Zagrebu (2)

Snimio: B. Čović
»Ako se čovjeka svede na proizvod materije koja se igra sama sa sobom, ili pak na društvenu tvorevinu, ili pak ako on vrijedi samo kao sudionik u društvenim mrežama, ili kao uplatitelj mirovinskoga osiguranja, ukradena mu je njegova subjektnost, njegova osobnost, jer je sveden na sredstvo industrijske proizvodnje, političke moći ili pak na biološki materijal za istraživanja.«

U drugom dijelu svečanoga predavanja (»lectio magistralis«) kardinala Gerharda Ludwiga Müllera na dodjeli počasnoga doktorata Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta u Zagrebu provlači se činjenica da je suvremeni ateizam u povijesnom pogledu nastao kao opreka kršćanstvu, u ime oslobođenja čovjeka od Boga i religije, pa i od objektivne istine (relativizam, naglašen u postmoderni). Govoreći o povijesnom kontekstu pojave ateizma, prvi je počasni doktor HKS-a rekao: »Premda su kršćani – povijesno gledano – bili suodgovorni za gubitak vjerodostojnosti objave time što su svoju religiju vezali uz društvene i državne ciljeve… ili su pak sadržaje vjere pokušavali potkrepljivati prevladanim prirodoznanstvenim slikama svijeta, ipak i uz to ostaje sustavni sklop radikalne imanentizacije našega poimanja čitave stvarnosti.«

»Očekivalo bi se bolje poznavanje Biblije«

Drugim riječima, istiskivanje Boga nije samo pitanje povijesne emancipacije zapadnoga čovjeka, nego postoji nešto dublje. Po kardinalu Mülleru, »sama srž« tipično zapadnoga ateizma svodi se na osjećaj »nesavladive suprotnosti između milosti i slobode«. Taj osjećaj kardinal opisuje pomoću pitanja: »Preostaje li još ljudskoj slobodi prostora ako je Bog u svemu i ako sam djeluje, ili se čovjek tek mora izboriti protiv dominantnoga Boga?«

Pritom spominje zapadnu kritiku religije i njezine protagoniste (konkretno Davida Humea, Ludwiga Feuerbacha, Sigmunda Freuda), koji su religije, a posebno kršćanstvo, smatrali »rezultatom bolesti koja je nastala iz straha«. U tom su viđenju jednobožačke religije robovske religije jer navodno »zahtijevaju bezuvjetnu podložnost«. Po drugi se put kardinal Müller u svojem predavanju vraća Bertrandu Russelu i njegovim paradigmatskim rečenicama: »Čitava predodžba Boga vladara potječe iz istočnjačkih nasilnih vladavina. Ta je predodžba nedostojna slobodna čovjeka.« Ipak od toga bi se mislioca »uza sve poštovanje očekivalo bolje poznavanje Biblije«. »Gdje je sjećanje da se Izraelov Bog objavljuje kao osloboditelj svojega naroda iz Egipta, kuće ropstva, ili iz babilonskoga sužanjstva? U Novom je zavjetu pak plod Kristova otkupiteljskoga djela na križu oslobođenje svega stvorenja od ‘robovanja pokvarljivosti da sudjeluje u slobodi i slavi djece Božje’ (Rim 8, 21)«, prigovara kardinal Müller Russelovoj tezi.

U korijenu ateizma ipak »želja za moću«

I zaključuje: »Bog koji se ovdje odbacuje samo je hipoteza idealističke spekulacije, ili plod pogrješnoga pristupa nauku o milosti, ili pak zatvarač rupa prirodoznanstvenoga istraživanja, ali ne živi i milosrdni Bog Abrahama, Izaka i Jakova i Otac Isusa Krista, koji nam dariva bitak te nas želi privesti ispunjenju u svojoj ljubavi.« Kasnije će, nastavivši opisivati postavke ateizma, poput one da je religija čovjekovo otuđenje, ili opijum naroda, još jednom ustvrditi da se »postulatorski ateizam okreće protiv fantoma« jer zaboravlja da »Božje biće nije čista moć koja drži do sebe, nego ljubav koja se daruje«.

Zato kardinal Müller u »postulatorskom ateizmu« vidi više (i, reklo bi se, daleko zloćudnije, nap. ur.) od pukoga obračuna s povijesno posredovanom i (pogrješno) doživljenom slikom o Bogu. »Može biti da je novovjekovni čovjek zbog duboke sablazni nad raskolom u zapadnom kršćanstvu i nad užasnim vjerskim ratovima u Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Švicarskoj i drugdje duboko poljuljan u svojoj vjeri u Boga ljubavi. No osim ljutnje zbog pogrješnoga mišljenja da milost priječi slobodu i samoodređenje, u temelju nagnuća k postulatorskom ateizmu ipak leži ‘želja za moću’, koja je povezana s ovlaštenjem da sebe samoga postavi za zakon bitka i dobroga. Ateističke političke ideologije od Francuske revolucije do danas fasciniraju mase jer žele biti apsolutna moć nad prirodom, poviješću, društvom, sve do najintimnijih misli savjesti svakoga pojedinoga čovjeka«, kaže kardinal Müller. Još je prije ustvrdio da je od zemaljskoga raja koji su te ideologije obećavale »većina ljudi mogla iskusiti samo pakao na zemlji«.

Crkva ne odgovara istom mjerom

Ipak, »Crkva na taj borbeni ateizam, koji također često prezire čovjeka, u njegovoj državnoj, akademskoj i medijskoj moći ne odgovara istom mjerom. Budući da, prema našem uvjerenju, Bog ljubi i one ljude koji ga ne poznaju ili ga čak niječu, valja tražiti prikladna sredstva da bi se ljudima otvorio pristup Otajstvu bitka i ljubavi, koje nam se objavilo u Bogu Stvoritelju, Otkupitelju i Ispunitelju«, nastavlja kardinal Müller. Citira dobar dio br. 21 pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu »Gaudium et spes«, koji diferencirano govori o ateizmu i ateistima, a završava riječima: »Ako se izgubi božanski temelj i nada u vječni život, čovjekovo dostojanstvo biva veoma teško povrijeđeno, kao što se to danas često može jasno vidjeti. Zagonetka života i smrti, krivnje i patnje ostaje tada bez rješenja, tako da ljudi nerijetko padaju u očaj. Međutim svaki čovjek ostaje sam sebi neriješeno, nerazgovijetno pitanje. Nitko ne može potpunoma potisnuti spomenuto pitanje u nekim trenutcima, osobito u važnijim događajima života. Jedino Bog, koji poziva čovjeka na dublje razmišljanje i na poniznije traženje, daje potpun i posve siguran odgovor na to pitanje. A lijek protiv ateizma možemo očekivati od adekvatnoga izlaganja nauka, ali jednako tako i autentičnoga života Crkve i njezinih članova.«

»Samo na taj način«, dodaje tomu kardinal, »postoji izlazak iz ‘dijalektike prosvjetiteljstva’ (Horkheimer/Adorno) s njegovom preobrazbom u despotstvo totalitarnih ideologija i s tragedijom ‘ateističkoga humanizma’ (Henri de Lubac).«

Dramatičan opis suvremene krize

Tvrdnjama da se »tomu uvidu može zatvoriti samo onaj tko ne prepoznaje današnje dramatično zaoštreno stanje« te da »u našoj u tehničkom smislu tako učinkovitoj civilizaciji kriza moderne i postmoderne upada u oči svakomu tko gleda« kardinal Müller započinje dramatičan opis krize, koji će ovdje biti većim dijelom prenesen. »Papa Franjo često kaže da je stanje kao da smo već u trećem svjetskom ratu. (…) Sjetimo se u globalnom kontekstu građanskih ratova, genocida, lišavanja dostojanstva djece, žena i muškaraca u seksualnom i radnom ropstvu, masovnoga izbjeglištva i migracija milijuna ljudi, gladi i siromaštva polovice čovječanstva, nebrojenoga mnoštva djece i mladih bez ljudske topline, podržavajućega odgoja i profesionalnih šansi, siročadi zbog rastava, raspojasanoga kapitalizma koji sve stvari i sve ljude podvrgava gospodarskoj koristi i profitu, svjetskoga terorizma u zločinačkim organizacijama, državama, u organiziranom kriminalu, svjesne destabilizacije pravnoga poretka i podvrgavanja općega dobra interesima skupina, čak i u etabliranim demokracijama«, kaže pročelnik Kongregacije za nauk vjere. Potom izrijekom kaže: »Zbog nedostatka odnosa s transcendencijom u temelju postmoderne nalazi se manjkava slika o čovjeku, koja dovodi do kobnih posljedica, posebno do desolidarizacije i desocijalizacije.«

»Crkva vjeruje«, zaključuje kardinal Müller, »da je veličinu otajstva čovjeka moguće potpunoma spoznati tek u Kristovu svjetlu te da nas samo u njemu ne će svladati zagonetka boli i smrti. Pitanje Boga za današnjega je čovjeka svakako intelektualno pitanje, ali je još više egzistencijalni izazov. Smrt je posljednji ispit vjere.«

»Ako se čovjeka svede«, nastavlja, »na proizvod materije koja se igra sama sa sobom, ili pak na društvenu tvorevinu, ili pak ako on vrijedi samo kao sudionik u društvenim mrežama, ili kao uplatitelj mirovinskoga osiguranja, tada mu je ukradena njegova subjektnost, njegova osobnost, jer je sveden na sredstvo industrijske proizvodnje, političke moći ili pak na biološki materijal za istraživanja. Iza blistave fasade vrloga novoga svijeta krije se sav razmjer bijede: osamljenost, izolacija, duševna patnja, sve veće nasilje i brutalnost, egocentričnost, usmjerenost na vlastitu korist i na egomanijsko samoostvarenje, uskraćena primarna komunikacija u obiteljima.«

Relativizam – ne sloboda, nego laž

Svi pokušaji nijekanja bitnih odrednica čovjeka kao osobe – njegove tjelesno-duhovne dimenzije, njegove besmrtnosti, njegove potrebe da se razvija u povijesti i u određenoj kulturi – »odvajaju ga od njegova bitnoga odnosa s transcendentalnim Bogom i prepuštaju ga apsolutnoj vladavini čovjeka nad čovjekom«. Nadalje, svi se ti pokušaji, koliko god međusobno bili u suprotnosti, u bitnome svode na »relativizam po pitanju istine«. »Nijekanje objektivne istine ne vodi u slobodu jer suprotnost istini je laž (a ne sloboda, nap. ur.)«, kaže kardinal Müller. Jednako tako on odbacuje tezu da relativizam promiče toleranciju. Naprotiv, relativizam vodi u »diktaturu onih koji se hvale uvidom ili se smatraju jedinim dobrim ljudima«, on »proturječi samomu sebi jer za sebe traži neosporno važenje te istodobno niječe postojanje i spoznatljivost istine izvan sebe samoga«, kaže kardinal Müller.

Sumorni dio predavanja kardinal ipak završava nadom, zajedno s konstitucijom »Gaudium et spes« (br. 10) tvrdeći da je unatoč svekolikoj krizi sve veći broj onih »koji ili sami postavljaju ili s novom oštrinom osjećaju najtemeljitija pitanja: što je čovjek? Koji je smisao patnje, zla, smrti… Čemu te pobjede koje su postignute uz tako visoku cijenu? Što čovjek može društvu dati, a što može od njega očekivati? Što će biti poslije ovoga zemaljskoga života?«

Moguća je sinteza znanosti i objave

U skladu s univerzalnim pristupom temi – naslov »Pitanje o Bogu danas« – u posljednjem dijelu predavanja kardinal Müller pokušava ocrtati mogućnosti kako kršćanstvo može pridonijeti izlasku suvremenoga zapadnoga svijeta iz krize, iz začaranoga kruga spomenute dijalektike prosvjetiteljstva. Prvo naglašava otvorenost kršćanstva općeljudskomu. »Crkva zastupa sliku čovjeka« koja je u bitnome određena judeo-kršćanskom tradicijom, »ali u svom pozitivnom i konstruktivnom usmjerenju može, s mnogim ljudima dobre volje i drugih religijskih i etičkih tradicija, pronaći put do aktivnoga zajedništva«.

Kardinal Müller nastavlja s dvije bremenite tvrdnje. Prva, očito, naglasak stavlja na kršćanina koji živi u svijetu te se na neki način nalazi u procijepu između dvije slike o svijetu. »Racionalno se svi rezultati modernih prirodnih i povijesnih znanosti mogu dovesti u sintezu sa spoznajama iz objave, tako da kršćanin i suvremenik ne moraju živjeti u dva duhovna svijeta.« Sljedeće rečenice odnose se zacijelo na onu tipično kršćansku temeljnu poruku suvremenomu svijetu. »No povrh toga kršćanska je poruka evanđelje ljubavi. Istina svih istina nije moć, nego ljubav. Moć bez služenja, bogatstvo bez velikodušnosti, eros bez agapea (ljubav u smislu u kakvom ju je Krist objavio, caritas) nikada ne mogu ispuniti čovjekovo srce. Ono na što se sve svodi jest prihvaćanje samoga sebe i ljubav prema bližnjemu jer je svatko od Boga bezuvjetno prihvaćen i ljubljen. Iskustvo Boga kao čovjekova smisla i cilja znači kraj dijalektike negativnosti i svih zaluđenosti u svjetskoj povijesti«, kaže kardinal Müller.

Bog nije »neprobojni gustiš«, nego svjetlo

Pred kraj svojega svečanoga predavanja kardinal Müller brani »logičnost« (ili, bolje reći, njezinu neprotivnost logici i razumu) vjere u Trojstvo kao kršćanske vlastitosti u odnosu na židovstvo, islam, ali i na »spekulativni monoteizam« (Bog filozofa). Bog je otajstvo, a vjera gledanje »kroza zrcalo, u zagonetki« (1 Kor 13, 12). Premda nije izravno dostupan čovjekovu pogledu, Bog nije »neprobojni gustiš, crna rupa ili uništavalačko ništa«, kaže kardinal Müller. On je svjetlo. »Mi u njegovoj svjetlosti vidimo svijet. No ne možemo izravno gledati u sunce, premda sve vidimo u njegovoj svjetlosti«, usporedba je koju rabi predavač. Upućuje pritom na stupnjevitost Božje samoobjave. I pogani, prema sv. Pavlu (Rim 2) nisu opravdani za »nepokornost istini, a pokornost nepravdi«, jer je u »srcima njihovim«, u »njihovoj savjesti« upisan isti onaj Zakon koji je Bog objavio po Mojsiju. »Bog ostaje otajstvo nad nama. On je subjekt objave svoje slave u djelima prirode i povijesti. Po prorocima i konačno na najizvrsniji mogući način u svojem Sinu on progovara ‘nama’, kao osoba osobi. Mi možemo govoriti ‘njemu’ u ispovijesti vjere i molitvi. Crkva može govoriti ‘o njemu’ i davati svjedočanstvo u dijaloškom naviještanju«, kaže kardinal Müller.

Završetak s bl. Alojzijem Stepincem

Vjera u Presveto Trojstvo, a onda i u »Božje sinovstvo u Kristu te Božje prijateljstvo u Duhu Svetom« jesu nešto što »nadilazi ljudsku spoznaju«. »No unitarni monoteizam ne može trinitarnomu monoteizmu nijekati njegovu logiku. Jer njegova se konzistentnost temelji na božanskoj logici ljubavi« (koja je, na tragu sv. Pavla, svima spoznatljiva ili barem naslutiva, nap. ur.). »Stoga Crkva vjeruje«, zaključuje kardinal Müller, »da je veličinu otajstva čovjeka moguće potpunoma spoznati tek u Kristovu svjetlu te da nas samo u njemu ne će svladati zagonetka boli i smrti. Pitanje Boga za današnjega je čovjeka svakako intelektualno pitanje, ali je još više egzistencijalni izazov. Smrt je posljednji ispit vjere.« Tu tvrdnju je na samom završetku predavanja potkrijepio svjedočanstvom bl. Alojzija Stepinca, njegovim odgovorom na prijedlog brata u biskupskoj službi da od maršala Tita zatraži dopuštenje kako bi se, zbog zdravstvenih razloga, iz uzništva u Krašiću vratio u Zagreb. »Kardinalov je odgovor glasio: ‘Ti se sjećaš višekratnih izjava maršala Tita, da dok je on tu, mene ne će biti u Zagrebu. Gospodin maršal si valjda utvara da jako žalim za Zagrebom. Ni najmanje me ne vuče želja za Zagrebom niti za kakvim položajem. Moja jedina ambicija na ovome svijetu jest izdržati do kraja i preminuti u milosti Božjoj.’«

IZVORGlas Koncila br. 49/2016.
Prethodni članakNELOGIČNOSTI MIROVINSKOGA ZAKONA: Odlazak u mirovinu – lažno izjednačavanje žena
Sljedeći članakSloga i prihvaćanje