CRKVA NAKON SMJENE PONTIFIKATA Papa Franjo i njegov prethodnik na istom tragu

Foto: L'Osservatore Romano

Mjesec veljača i prva polovica ožujka u posljednje četiri godine uvijek nanovo podsjećaju na gotovo neviđene događaje u crkvenom životu. Nakon više stoljeća jedan se papa, Benedikt XVI., odrekao svoje službe, a naslijedio ga je prvi papa koji ne dolazi iz Europe. Izvana gledano, promijenilo se mnogo, posebno na razini stila i osobnosti dvojice papa. I mnoga su crkvena pitanja u posljednje vrijeme otvorena na nov način, kakav nije bio viđen od Drugoga vatikanskoga koncila. Posebno su mediji skloni isticati promjenu i »mahnuti« papom Franjom svaki put kad im se čini da je stajalište nekoga biskupa, ili mjesne Crkve, ili vjernika općenito, odveć kruto ili, kako se to voli reći, »nazadnjačko«.

»Što je zapravo Isus donio?«

No na dubljoj razini pitanje se može postaviti – a da se nipošto ne zaniječu brojne promjene koje su se doista dogodile, pa ni problemi koje one nužno i po naravi stvari sa sobom donose – i drugačije: Ne postoji li između navodno staroga i navodno novoga – između pape Benedikta XVI. i pape Franje, ako se baš to tako želi reći – duboki, bitan kontinuitet? Štoviše, nije li pontifikat pape Franje – poglavito se ovdje misli na njegov govor o Božjem milosrđu, kao i na njegov »program« misionarske Crkve sadržan u pobudnici »Evangelii gaudium« – svojevrstan kvalitativan skok u ispunjenju temeljne težnje koju je gajio Benedikt XVI., poglavito kao papa, ali i prije toga kao teolog? Odgovor na to pitanje Glas Koncila je potražio u razgovoru s dr. sc. s. Valerijom Kovač. Sugovornica, redovnica Družbe sestara franjevaka od Bezgrješne, docentica je na katedri dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

»Joseph Ratzinger izvrstan je dijagnostičar vremena. Ako je itko tako pogođeno doživio i opisao stremljenja našega vremena, kako u Crkvi tako i u svijetu, onda je to bio sadašnji papa u miru«, kaže dr. Kovač.

Jednu od najimpresivnijih i najjednostavnijih tvrdnja, iz koje se lako izvodi što bi to bila bit kršćanstva, u onom dubinskom smislu, kao nasljedovanja Krista, Joseph Ratzinger (tada već papa Benedikt XVI., ali u knjizi je izrijekom rekao da ne nastupa kao papa, nego kao teolog, što znači da su teze u djelu podložne teološkoj raspravi i, jasno, kritici) iznio je u uvodu svojega triptiha »Isus iz Nazareta«. Papa je napisao: »Što je zapravo Isus donio, kada nije donio svjetski mir, blagostanje za sve, bolji svijet? Odgovor je sasvim jednostavan: donio je Boga. Sada poznajemo njegovo lice, sada ga možemo zazvati. Sada poznajemo put, kojim kao ljudi u ovom svijetu trebamo ići.«

Kršćanska vjera – susret s Isusom Kristom

Zamoljena da se osvrne na mišljenje ne sintetiziraju li upravo navedene riječi, na neki način, misao vodilju Josepha Ratzingera i kao teologa i kao pape, dr. Kovač je odgovorila: »To je doista sinteza i njegove teologije, i njegova pontifikata, i viđenja pastorala i brige za čovjeka. On kao papa nije bio drugačiji nego kao teolog. Premda mu je u teološkom radu polazna tema bila Crkva, on i Crkvu uvijek promatra kroz prizmu Boga. On naime smatra da je glavna zadaća teologije uvijek nanovo tražiti Božje lice dok on ne dođe. Traženje, naviještanje i slavljenje Boga je, nadalje, prvotna, konstitutivna, unaprijed zadana zadaća Crkve, bez koje ona ne bi imala smisla.«

Premda će o tome više riječi biti kasnije tijekom razgovora, sugovornica odmah na početku ističe da prva, programatska enciklika pape Benedikta XVI. također Boga stavlja u središte: »Bog je ljubav – Deus caritas est«. »Ne, dakle, bilo kakvoga boga. Ratzingerova slika Boga duboko je biblijska. Biblijski Bog djeluje u povijesti; on nije deistički bog, ili pak u sebe zatvoreni apatični metafizički bog koji se ne bi bavio sudbinom ovoga svijeta i čovjeka. Biblijski se Bog objavljuje u povijesti, ne zato što bi mu povijest bila potrebna, nego iz vlastite slobodne odluke ulazi u povijest i u odnos s ljudima; zato što je sam u sebi odnos i zajedništvo, zato što je – ljubav. Povijest spasenja poznaje različite stupnjeve Božje objave, no njezin je vrhunac objava Boga u Isusu Kristu. U otajstvu utjelovljenja Bog je na najjasniji mogući način progovorio ljudima«, kaže dr. Kovač. Tu sugovornica ističe jednu od najsnažnijih rečenica odmah s početka spomenute enciklike, onu koja govori o biti kršćanske vjere. »Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, nego je to susret s događajem, s osobom Isusa Krista, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac«, napisao je sadašnji papa u miru u enciklici.

Ratzinger – izvrsni dijagnostičar vremena
Kroz prizmu Boga papa Benedikt XVI. promatra i suvremeni svijet. »Joseph Ratzinger je izvrstan dijagnostičar vremena. Ako je itko tako pogođeno doživio i opisao stremljenja našega vremena, kako u Crkvi tako i u svijetu, onda je to bio sadašnji papa u miru«, kaže dr. Kovač. No nipošto nije jedini. Čine to mnogi drugi teolozi, ali i sociolozi religije. Kao primjer sugovornica navodi još jednoga velikana novije teologije, Johanna Baptista Metza, koji se jako zauzimao za političku i društvenu dimenziju kršćanstva. Godine 1994. Metz je izgovorio potresne riječi: »Mi danas imamo krizu Crkve, ali je još daleko značajnije da postoji kriza Boga. Ta kriza nije samo problem Crkve, nego problem čovječanstva.«
Na temelju analize Benedikta XVI. (Josepha Ratzingera), ali i drugih analitičara, sugovornica analizira tu krizu, taj prema Metzu »problem čovječanstva«. Prvo od ključnih obilježja te krize jest »zaborav Boga«. »U današnjem svijetu – uglavnom zapadnom, koji onda svoje viđenje nastoji prenijeti na cijeli svijet – koji je situiran i zaokupljen blagostanjem, poglavito materijalnim i zdravstvenim, vidimo da je Bog uglavnom odsutan iz životnoga horizonta velikoga broja ljudi. Ne može se to možda tvrditi u apsolutnom smislu, ali mnogi su ljudi zasićeni, imaju sve što im treba; ili pak nemaju, ali streme za blagostanjem kao nametnutim uvjetom samoostvarenja te su nezadovoljni ako ga ne mogu postići u mjeri u kojoj misle da bi trebali. Bog se tu ne pojavljuje ni kao nositelj njihova života ni kao norma njihovih težnja, ciljeva i planova. Živi se – kako se često kaže – ‘kao da Boga nema’«, kaže dr. Kovač.
»Bezbrižni pragmatizam svakodnevice«

»Čini se čak«, nastavlja sugovornica, »kao da danas nije toliko prisutan klasični ateizam, nego ravnodušnost prema Bogu. Ne vode se više debate kao nekoć, postoji li Bog ili ne postoji, nego Bog postaje nevažan za privatni i osobni život. Ako pak Bog privatno znači malo ili ništa velikomu broju ljudi, jasno je da će prije ili kasnije postati upitna relevantnost Boga kao argumenta u javnom prostoru. Opisujući takvo stanje, neki pomalo ironično kažu da je današnji čovjek zaboravio da je zaboravio Boga. Govore, dakle, o ‘zaboravu zaborava’. Ukratko, mnogi kako teolozi tako i sociolozi religije složit će se da je današnji čovjek zapao u tzv. ‘bezbrižni pragmatizam svakodnevnice’: ima to što ima, orijentiran je prema ovozemaljskom životu i pokušava vrijeme koje ima na raspolaganju živjeti na najbolji mogući način, ne pitajući se tko mu je to vrijeme darovao i zašto.« Uvijek, dakako, iza tih tvrdnja stoji i pitanje koje se provlači kroz čitavo razmišljanje, a koje sugovornica ovdje ovako formulira: »Valja nam se zapitati nije li do duboke krize Boga dovela i zaboravljenost na Boga, tj. život ‘kao da Boga nema’ i samih vjernika? Nismo li i sami mi kršćani pomalo upali u ‘pragmatizam svakodnevice’, u kojem si aranžiramo svoj ne samo privatni i društveni život, nego i vjerski?«

Drugi veliki čimbenik krize Boga dr. Kovač pronalazi u fenomenu za koji kaže da zapravo do sada u takvom očitom obliku nije postojao. Riječ je o »novoj znanstvenoj racionalnosti i pukoj funkcionalnoj znanstvenosti«, koja sve načine razmišljanja koji se ne uklapaju u njezine sheme – kao što su religiozni, filozofski i etički – proglašava »neznanstvenima, suvišnima, bez ikakve povezanosti sa stvarnošću i istinom«. Na taj način prirodna znanost pokušava biti ne samo ona koja govori o činjenicama, metodama, rezultatima i mogućnostima, nego i ona koja tumači smisao, motive i usmjerenost cjelokupne stvarnosti. Time ona, međutim, nadilazi područja svoje kompetencije i nameće se kao svjetonazor koji potiskuje sve ostale načine razmišljanja i percepcije stvarnosti. Pokušava se nametnuti kao ona koja cjelokupnoj stvarnosti daje smisao i vrijednost«, kaže dr. Kovač.

Papina kritika nove znanstvene racionalnosti
Vlastitu je slobodu bez Boga teško shvatiti drugačije nego individualistički i proizvoljno, kao slobodu koja izvan sebe nema nikakvu granicu. Takva je sloboda po logici stvari sklona ne voditi računa o slobodi drugoga. U biti je riječ o drami prvih ljudi i njihovu neposluhu Bogu opisanima na prvim stranicama Biblije: sloboda koja želi biti apsolutna rađa sebičnost, iz sebičnosti se rađa grijeh i narušavaju se odnosi, sebični interesi povezuju se u grješne strukture koje se šire svakim novim ulaskom u postojeći prostor egoizama. Sve to sasvim sigurno rađa »nasilnim potencijalom«, smatra dr. Kovač.

Takva znanost, kaže sugovornica, postaje nekom vrstom religije, tj. »svoju instrumentalnu racionalnost proglašava jedinim mjerodavnim tumačem čovjekove egzistencije«. Time cjelokupnu stvarnost svodi na horizontalnu dimenziju, na ono što se može proizvesti, instrumentalizirati, rabiti, uključujući i samoga čovjeka. Niz suvremenih problema, posebno bioetičkih, proizlazi upravo iz te ideologizacije znanosti, iz zaborava da »znanost i tehnika ne pokrivaju čitav naš život«, iz nesposobnosti poimanja života kao otajstva.

Dr. Kovač ističe kritiku koju je upravo papa Benedikt XVI. uputio na račun takvoga scijentističkoga mentaliteta. Današnji znanstveno i tehnički prosvijetljeni suvremenik – kaže Ratzinger – ne prihvaća predodžbu da je postojanje čitave stvarnosti i svakoga čovjeka plod stvaralačkoga djela jednoga osobnoga Boga, koji i dalje upravlja ljudskom poviješću. U takvoj se slici svijeta Božju intervenciju u povijest drži nemogućom. Budući da je Božje djelovanje u svijetu »nevjerojatno« – jer je empirijski nedokazivo – odmah ga se načelno odbacuje kao »nemoguće«. Time suvremeni čovjek svoju ograničenost, svoju nemogućnost shvaćanja Boga zapravo projicira na Boga te ga odbacuje zato što nije kadar pojmiti ga. Posljedice takvoga zaključka o »nemogućnosti« Božjega djelovanja teške su. »U predodžbi da je ono što je posve nevjerojatno u svijetu nemoguće i za samoga Boga krije se tiha pretpostavka da Bog ne može dosegnuti zemaljsku povijest, a ni ona njega; područje njegova utjecaja ograničava se na duhovno područje«, citira sugovornica Benedikta XVI. Vjera se time drži nevažnom za oblikovanje društvenoga života te se potiskuje u područje »privatne stvari«, gdje u konačnici također gubi svoju nosivu snagu.

Je li kriza Boga odgovorna za predratno ozračje?

Sugovornica je suočena sa sljedećim pitanjem: Ako je istina da je kriza Boga »svjetski problem«, kao što je Metz ustvrdio, u kojoj ju se mjeri može učiniti odgovornom za današnje – slažu se mnogi – predratno ozračje u svijetu? Sugovornica odgovara oprezno, svjesna da »postoje mnogi koji sebe nazivaju agnosticima ili čak ateistima, a imaju dubok etički osjećaj, kao što također postoje mnogi koji sebe nazivaju vjernicima, ali se to po njihovu konkretnom djelovanju ne vidi«. Ipak kaže: »Svakako je zaborav Boga doveo do toga da čovjek više ne nalazi određeni orijentir koji nadilazi njegove trenutačne životne situacije i daje mu izvjesni konstantni obzor unutar kojega njegov život nalazi smisao i određene vrijednosti. Bez odnosa s Bogom kao svojom konstantom čovjek nema neko drugo trajno uporište, nema mjerilo ponašanja izvan sebe, nego je na neki način osuđen da sve svodi na sebe i trenutak svojega života. Kao jedina plauzibilna perspektiva nudi mu se ovaj život koji traje prosječnih sedamdeset-osamdeset godina te samim tim svojoj sadašnjosti pridaje sudbinsku i apsolutnu vrijednost. Njegov život više nije hod prema zajedništvu s Bogom, nego stoji i pada sa sadašnjošću, kojom se onda koristi na za sebe najbolji mogući način. Čini mi se stoga da odsutnost Boga više-manje gotovo neizbježno vodi egoizmu i horizontalnomu partikularizmu.«

Drugim riječima, vlastitu je slobodu bez Boga teško shvatiti drugačije nego individualistički i proizvoljno, kao slobodu koja izvan sebe nema nikakvu granicu. Takva je sloboda po logici stvari sklona ne voditi računa o slobodi drugoga. U biti je riječ – napominje sugovornica – o drami prvih ljudi i njihovu neposluhu Bogu opisanima na prvim stranicama Biblije: sloboda koja želi biti apsolutna rađa sebičnost, iz sebičnosti se rađa grijeh i narušavaju se odnosi, sebični interesi povezuju se u grješne strukture koje se šire svakim novim ulaskom u postojeći prostor egoizama. Sve to sasvim sigurno rađa »nasilnim potencijalom«. »Danas nam se čini da je na djelu upravo ekstremni liberalizam, egoizam koji je daleko od ikakvoga zajedničkoga univerzalnoga moralnoga konsenzusa koji bi unaprjeđivao ljudsku zajednicu, nego je upravo razara u korist jačega, bogatijega, uspješnijega«, kaže docentica s KBF-a u Zagrebu.

I religija može imati nasilan potencijal

Ipak, vjernici nemaju nikakvoga razloga likovati nad današnjim stanjem u svijetu. Naime, nasilan potencijal u sebi ima i religija, svaki put kad čovjek, ili vjerske zajednice, oblikuju Boga prema vlastitim potrebama. Pritom nije riječ samo o današnjem islamskom ekstremizmu ni samo o prošlosti. »Svaka je religija uvijek pozvana na samokritiku, na trajno pročišćavanje vlastitih predodžaba, izričaja, vrjednota, postupaka, jer postoji opasnost da se i ona apsolutizira, ideologizira, ukruti te time izgubi osjećaj za konkretnoga čovjeka i životnu stvarnost. Tako se i po religiji može razviti moralna dekadencija«, kaže dr. Kovač. Pritom ističe da je autentično vjerničko stajalište nastojati sve više postajati Božjom slikom, a ne »’praviti’ Boga na vlastitu sliku«, prema vlastitim potrebama ili potrebama svoje interesne ili koje druge skupine, radi opravdanja vlastitih postupaka, kaže dr. Kovač.

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 7/2017.
Prethodni članakZABRINJAVAJUĆI REZULTATI AMERIČKE STUDIJE Fluorirani spojevi u restoranima brze hrane
Sljedeći članakZABRINUTOST VODI U NAPAST Kad nema kontrolu, čovjek se treba prepustiti Bogu