UZ NEDJELJU BOŽJE RIJEČI (2) Kako opremiti vjernike za plodno čitanje Božje riječi?

Snimio: D. Grden | Dr. sc. Ivica Čatić, profesor Svetoga pisma Novoga zvjeta na KBF-u u Đakovu
Treba što većemu broju vjernika pomoći da se, bilo u liturgiji bilo u osobnoj molitvi, »hrane« Božjom riječju. Uza sve dosad spomenute probleme, »ovo je sigurno najteže i najdelikatnije pitanje«, smatra dr. Čatić. »To se usuđujem reći iz vlastitoga iskustva rasta i traženja načina da plodno čitam biblijski tekst. Kako opremiti prosječnoga vjernika za takav pothvat?«

Vlast autentično tumačiti Božju riječ ima Crkva, tj. oni u njoj koji izvršavaju službu učiteljstva (u užem smislu riječi to su papa i biskupi u jedinstvu s Petrovim nasljednikom), no pritom ipak treba imati na umu da tradicija tumačenja ne bi posve zatvorila mjesto za Boga, za Duha Svetoga kao onoga koji je Pisma nadahnuo i na kojega se učiteljstvo zapravo oslanja kad ih autentično tumači, smatra dr. Ivica Čatić, izvanredni profesor Novoga zavjeta na KBF-u u Đakovu. Nakon što je to potkrijepio primjerom Joba (vidi prvi dio priloga) kojemu Bog daje više za pravo negoli onodobnim službenim tumačima, sugovornik uzima primjer koji je zacijelo bitno odredio sudbinu kršćanstva kao svjetske religije.

Primjer iz prve zajednice apostola

»U Novom je zavjetu«, razlaže dr. Čatić, »možda u tom smislu najilustrativniji proces posvješćivanja Božje želje da i obraćenici iz poganstva (samo) krštenjem postaju članovi Crkve, bez potrebe da prethodno postanu Židovi (tj. da prihvate obrezanje). U tom procesu su i sv. Petar i sv. Pavao dobili Božje nadahnuće. I jedan i drugi nailazili su na otpor u širenju te istine. Pavao, koji je kao teolog mogao teološki razraditi objašnjenje za takav Božji projekt i potkrijepiti ga Pismom, nije time mahao kao da je njegovo vlastito postignuće. Naprotiv, ide u Jeruzalem stupovima Crkve da bi oni ovjerili ono što mu je objavljeno. I prihvaćeno je! Petar, kao prvi papa, nije smatrao da je izgubio na primatu ako je dojučerašnji progonitelj Pavao dobio objavu istoga sadržaja, ali je za razliku od njega može i teološki elaborirati. Ne! Zajedno s Jakovom i Ivanom je otvoren, daje prostora Bogu koji je uzeo Pavla kao izabrano oruđe za tu zadaću. I Crkva, zahvaljujući traženju svjetla Duha Svetoga, uspijeva riješiti veoma osjetljiv teološki i pastoralni problem, sebi na blagoslov, a narodu Božjemu na zadovoljstvo i mir.«

Znanost »kopa«, učiteljstvo prosuđuje

U tom duhu sugovornik se suočava s pitanjem koje nemalomu broju vjernika može biti problem, a koje je naznačeno i na početku priloga. Riječ je o odnosu između znanstvenoga proučavanja Svetoga pisma i njegove »široke« uporabe, liturgijske i osobne. I tu dr. Čatić, slikovito rečeno, svakoga stavlja na svoje mjesto. »Na znanstvenoj razini«, kaže sugovornik »stručnjaci proučavaju Bibliju na svim mogućim razinama: kontekst nekoga događaja, verzije njegova opisa, problemi nastanka i prenošenja teksta, značenje pojedinih riječi, retorički učinak pojedinih cjelina, teologija pojedinoga teksta, odlomka, poglavlja, knjige… Iako su poneki skeptični, takav je rad nezamjenjiv kako bismo išli prema korektnijemu razumijevanju teksta. I znanost zna da se Biblija tumači Biblijom pa je i taj kriterij aktualan. Često je to mukotrpan hod koji od mnoštva postavljenih pitanja i nešto manjega broja sigurnijih odgovora nastoji postaviti što je moguće utemeljenije tumačenje – od značenja pojedinih riječi i sklopova pa sve do rješavanja većih problema.«

»U pitanju je konstruktivna interakcija, pri čemu je nezamjenjiva uloga svake od tih instanci. Znanstvenicima je zadaća ‘kopati’ i ‘vući naprijed’, ako je to moguće, a učiteljstvo te rezultate treba propitivati te, nakon sučeljavanja s predajom i osluškivanja nadahnuća Duha, probrati što bi bio siguran nauk«, tumači dr. Čatić.

Sugovornik je svjestan da postoji opasnost da se na znanstvenike gleda »kao da žele srušiti ono što je predano predajom«. »Međutim znanost je pozvana propitivati. To je njezina zadaća pa je nekorektno na znanstvenike koji proučavaju Bibliju gledati kao na ljude koji nepotrebno kompliciraju stvari ili su čak neprijatelji crkvene predaje«, kaže dr. Čatić. No znanost, premda je nezaobilazna, ipak nije jedina instanca, jedina služba, pa na neki način ni presudna. »Crkveno učiteljstvo, na čelu s papom i biskupima, ima vlast nauk Svetoga pisma tumačiti s autoritetom koji proizlazi iz njihove službe. Naravno, pri tome će kao pomoćnike uzeti opet znanstvenike koji proučavaju Pismo i predaju kako bi iznijeli što sigurniji nauk na dobro cijele crkvene zajednice. Dakle, u pitanju je konstruktivna interakcija, pri čemu je nezamjenjiva uloga svake od tih instanca. Znanstvenicima je zadaća ‘kopati’ i ‘vući naprijed’, ako je to moguće, a učiteljstvo te rezultate treba propitivati te, nakon sučeljavanja s predajom i osluškivanja nadahnuća Duha, probrati što bi bio siguran nauk«, tumači sugovornik.

U liturgiji »suzvučje Pisma i predaje«

Na vrlo zanimljiv način sugovornik pristupa navještaju Božje riječi u liturgiji. Liturgija je prema njemu mjesto gdje se očituje njezino jedinstvo s predajom, pri čemu se podrazumijeva da je liturgija povlašteno mjesto na kojem progovara predaja Crkve. Navještaj Božje riječi liturgijskomu slavlju daje »temu s određenim naglascima«, a zadaća je predvoditelja slavlja protumačiti Božju riječ u kontekstu slavlja. »Tu bi tumačenje biblijskih čitanja trebalo imati sržno mjesto. Ako je ono korektno izvedeno, dobivamo suzvučje Pisma i predaje. Naime, Božja će riječ kao svoj prvi odjek imati glasove predaje koja je zastupljena kroz molitve predviđene za dotično slavlje, a one su poziv i ohrabrenje okupljenim vjernica na zdušno prianjanje uz naviještenu Riječ. Pojedinac u takvu življenju zajedništva doživljava i potvrdu svojih stremljenja, ali počesto i proširenje svojih horizonata koje ga obogaćuje te ga zbližava s braćom i sestrama. Tu bi se, po djelovanju Duha, trebalo događati ono o čemu govore Djela apostolska u 2. poglavlju: iako su nam polazišta različiti jezici, ipak jedni druge razumijemo; štoviše, odgovaramo pristajanjem na Božju riječ. Tako se Bibliji vlastito jedinstvo u raznolikosti prelijeva u okupljenu zajednicu i u njoj obistinjuje, potvrđuje«, kaže dr. Čatić.

Pomoći što većemu broju vjernika

U pokušaju zaključka niza promišljanja o mjestu i ulozi Svetoga pisma u životu Crkve i vjernika sugovornik ponavlja tvrdnju o »središnjem mjestu« te da je druženje sa Svetim pismom nužno za napredovanje i rast u vjeri. No ne zaboravlja ni svu složenost Svetoga pisma i poteškoće s razumijevanjem, posebno nekih svetopisamskih tekstova i knjiga. Stoga se zaključak sam po sebi nameće: treba što većemu broju vjernika pomoći da se, bilo u liturgiji bilo u osobnoj molitvi, »hrane« Božjom riječju. Uza sve dosad spomenute probleme, »ovo je sigurno najteže i najdelikatnije pitanje«, smatra dr. Čatić.

I nastavlja: »To se usuđujem reći iz vlastitoga iskustva rasta i traženja načina da plodno čitam biblijski tekst. Kako opremiti prosječnoga vjernika za takav pothvat? Sigurno, ima onih koji će odmah reći da u Bibliji sve razumiju i da im ne treba nikakva pomoć, pomagalo i slično. Jest, ima jednostavnih i jasnih rečenica, pogotovo npr. u Govoru na gori. No on je tek jedan od pet velikih govora u Evanđelju po Mateju. Što ćemo kada se stigne do one Isusove: ‘Nisam došao donijeti mir, nego mač’; ili: ‘Tko ljubi više oca ili majku nego mene, nije mene dostojan’ (Mt 10, 34. 37)? Očito, situacija nije jednostavna ni u evanđeljima, a kamoli u Starom zavjetu ili u Pavlovim i drugim poslanicama. Otkrivenje da i ne spominjemo! Po mom sudu i za osobno čitanje potrebna je pomoć/pomagalo, bilo u vidu biblijskih predavanja bilo u vidu prikladne literature (komentar pojedinih biblijskih knjiga i slično). Mislim da je to minimum da bi vjernik mogao čitati pojedinu biblijsku knjigu od početka do kraja. Inače je prinuđen pabirčiti po biblijskom tekstu one rečenice koje razumije.«

Domet je još podosta ograničen

Sugovornik se tu prisjetio gospođe iz kuće gostoprimljivih Nijemaca kod kojih je boravio kao bogoslov na radu u Njemačkoj. Dok je on tada uživao u napretku u upoznavanju Biblije, jer je na raspolaganju imao profesore i literaturu, ona to nije imala pa je, u hodu prema nedjeljnoj liturgiji, kao pripremu svaki put pročitala dva homiletska predloška (primjeri homilija, propovijedi, namijenjeni svećenicima za njihovu pripravu) od različitih autora. To je bilo ono za što je osjećala da može s korišću pratiti i da je, iz tjedna u tjedan, obogaćuje i prije negoli njezin župnik započne svoju homiliju. »Mnogi, međutim, nemaju ni to«, rekao je sugovornik. Ipak, »na hrvatskom jeziku imamo sve više naslova koji nastoje približiti pojedinu biblijsku knjigu i njezine najvažnije momente«. »Tu su i mnoga biblijska okupljanja, poput seminara, tribina i slično. No svejedno je njihov domet još podosta ograničen«, kaže dr. Čatić, kojemu je očito stalo da što veći broj vjernika upozna blago Svetoga pisma. Stoga je uza sve svoje svećeničke i profesorske obveze pokrenuo mrežnu stranicu www.sveto-pismo.net <http://www.sveto-pismo.net>, kako bi, kako kaže, »širemu krugu zainteresiranih ponudio građu pomoću koje se mogu otisnuti dublje u biblijski tekst«.

ZAVRŠETAK

»Božansko čitanje« suobličava vjernike Kristu
Dokumenti papinskoga učiteljstva koji su se u posljednje vrijeme bavili Svetim pismom, kad govore o njegovoj ulozi u rastu vjernika u vjeri, neizostavno spominju »laectio divina«, božansko čitanje, koje se još u hrvatskom jeziku naziva duhovno čitanje, ili ponegdje molitveno čitanje. Spominje ga papa Franjo u motupropriju »Aperuit illis« kojim je odredio da se treća nedjelja liturgijskoga vremena »kroz godinu« slavi kao Nedjelja Božje riječi, a prije njega Benedikt XVI. u poslijesinodskoj pobudnici »Verbum Domini – Riječ Gospodnja«. Riječ je o dokumentu iz 2010. godine u kojem je papa Benedikt XVI. sažeo zaključke Biskupske sinode 2008. godine, koja je zasjedala na temu »Božja riječ u životu i poslanju Crkve«. Usput, riječ je o dokumentu koji među velikane Crkve koji su svoju svetost hranili Svetim pismom ubraja i bl. Alojzija Stepinca. Podulji je tekst posvećen »božanskomu čitanju«.
Božansko čitanje plod je dugačkoga molitvenoga druženja s Božjom riječju koje obuhvaća crkvene otce i drevne monahe. No prije nego što će kratko opisati četiri tradicionalna koraka, Benedikt XVI. i »lectio divina« stavlja u uski odnos s euharistijskim slavljem te tako izbjegava opasnost individualizma. »U izvjesnom smislu molitveno čitanje, osobno i u zajednici, mora uvijek biti življeno u odnosu s euharistijskim slavljem. Kao što euharistijsko klanjanje pripravlja, prati i nastavlja euharistijsku liturgiju, tako i osobno i zajedničarsko molitveno čitanje pripravlja, prati i produbljuje ono što Crkva slavi naviještajući riječ u liturgijskom okružju«, stoji u pobudnici.
Prva faza »božanskoga čitanja« jest »lectio«, čitanje. Benedikt XVI. ustraje na »istinskom upoznavanju… sadržaja« teksta: »Što biblijski tekst kaže u sebi?« – »Bez toga trenutka postoji opasnost da tekst postane tek izgovor da nikada ne bismo izišli iz svojih misli«, nastavlja sadašnji papa u miru. I drugi autori ustraju na objektivnoj datosti teksta u tom prvom koraku kako bi se uistinu Bogu omogućilo da progovori, a ne da čitanje bude samopotvrda čitateljevih stajališta. Druga faza duhovnoga čitanja je »meditatio«, meditacija. U toj se fazi postavlja pitanje: »Što biblijski tekst kaže nama?« – »Tu svatko osobno, ali i kao zajedničarska stvarnost, mora dopustiti da bude dotaknut i doveden u pitanje…«, kaže »Verbum Domini«. Drugim riječima, čitatelj je pozvan u svjetlu pročitane riječi sagledati sebe. Treća je faza »oratio«, molitva, koja pretpostavlja pitanje: »Što mi kažemo Gospodinu kao odgovor na njegovu riječ?« – »Molitva kao prošnja, zagovor, zahvala i hvala, prvi je način na koji nas riječ mijenja«, kaže Benedikt XVI. I konačno, četvrta je faza »contemplatio«, kontemplacija, promatranje u duhu, zastajanje u tišini. »Tijekom nje primamo, kao Božji dar, pogled samoga Boga kako bismo prosuđivali stvarnost, te se pitamo: Kakvo obraćenje duha, srca i života od nas zahtijeva Gospodin? (…) Kontemplacija, uistinu, teži k tomu da u nama stvori mudrosno viđenje stvarnosti, po Bogu, te da u nama oblikuje ‘Kristovu misao’«, stoji u »Verbum Domini«. Tim četirima tradicionalnim fazama »božanskoga čitanja« Benedikt XVI. dodao je i petu, »actio«, djelovanje, jer »’lectio divina’ nije dovršena u svojoj dinamici dok ne dođe do djelovanja, koje pokreće život vjernika da sebe učini darom za druge u ljubavi«. Iz navedenih redaka jasno se razabire »mehanizam« po kojem Božja riječ suobličava vjernike Kristu.

IZVORGlas Koncila br. 5/2020.
Prethodni članakMANIPULACIJE INDUSTRIJE ZDRAVLJA Kemijsko nasilje nad starenjem
Sljedeći članakKAKO KRŠĆANSTVO VJEROM ČUVA SVIJET? Svjetlo i sol – radost i nada