Nedavno proslavljena 60. obljetnica početka Drugoga vatikanskoga koncila još je jednom podsjetila na taj zacijelo najvažniji događaj u povijesti Crkve u posljednjim stoljećima, ne samo u odnosu na novinu koju je donio, na »novo lice« koje je Crkva pokazala svijetu, nego i na još živu njegovu aktualnost. No kako pristupiti i odakle krenuti u promišljanje o tako slojevitu događaju o kojem su napisane police knjiga, a još nije ni blizu sve o njemu rečeno? Još je manje on rekao svoju posljednju riječ. Ovdje će se poći od samoga 11. listopada 1962. godine, točnije od glasovitoga govora pape Ivana XXIII. na otvaranju Koncila, poznatoga pod nazivom »Gaudet Mater Ecclesia«.
»Govor ‘Raduje se Majka Crkva’ možemo smatrati jednim od najznačajnijih papinskih govora u suvremenoj crkvenoj povijesti, kojim je uistinu najavljen kopernikanski zaokret u shvaćanju, djelovanju i poslanju Crkve, njezinu razumijevanju evanđelja i poslanja u svijetu«, kaže dr. Branko Murić s Katedre fundamentalne teologije Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu.
Sa sugovornikom se nije teško složiti. Posebno privlači radost i ushit koji se provlače kroz čitav govor. »Majka Crkva se raduje jer je, po posebnom daru božanske providnosti, već osvanuo tako željeni dan kad… svečano započinje Ekumenski koncil Drugi vatikanski.« – »Koncil koji započinje sviće u Crkvi kao jasni dan sjajne svjetlosti.« Bi li zanos koji je netom ilustriran dvama kratkim citatima i danas držao vodu? Odgovor dr. Murića iznenadio je svojom trijeznošću. Prvi vatikanski koncil (prosinac 1869. – listopad 1870.) prekinut je zbog pada papinske države i, velikim dijelom zbog povijesnih okolnosti, nikada nije dovršen. Treba li ga dovršiti? Ili sazvati novi? Papa je to pitanje riješio najavom i sazivanjem novoga koncila. Neki su bili oduševljeni, ali ne svi. »Povijesne rekonstrukcije pokazuju da su mnogi bili šokirani«, rekao je sugovornik. Osim toga, papa se u razdoblju priprema za Koncil želio savjetovati s biskupima. Mnogi biskupi nisu znali što bi s tim, što sugovornika podsjeća na ozračje koje je ponegdje vladalo tijekom nedavnoga savjetovanja Božjega naroda u prvoj fazi sinodskoga hoda.
»Prije nego što je bila riječ o zanosu«, odgovorio je dr. Murić, »rekao bih da je Ivan XXIII. imao proročku hrabrost oduprijeti se onima koje je i sam nazvao ‘prorocima nesreće’, ne želeći da se Koncil uvuče u vrtlog rekapitulacije osuda, promatrajući samo ono što je za Crkvu štetno, nego je prije želio da on bude rekapitulacija povijesti spasenja i da uputi na Božje milosrđe u povijesnom putu Crkve s čovječanstvom. To je komunikacijski zaokret koji je značio da Koncil treba biti izrazito pastoralan, a ne osuđujući. Riječ je o tome da se uvidi na koji način ispravno naviještati kršćanski polog vjere, ako hoćemo i kršćansku istinu, i to tako da u svojoj biti ostane cijela i čitljiva jedino kroz Kristovo otajstvo. Drugim riječima, Ivan XXIII. smatrao je da nije dovoljno samo ponoviti već poznato, nego znati na nov način izreći ono u što smo osvjedočeni i čemu vjerujemo, kako bi doprlo i zahvatilo suvremenike. S druge strane u susretu s ljudima, u susretu s pogrješkama, Crkva u svom navještaju treba upotrijebiti ‘medicinu milosrđa’, a ne ‘teško oružje’ osuda.«
Uspona i trenutaka zastoja i zamora bilo je na samom Koncilu, no prema dr. Muriću u ovim posljednjim trenutcima koncilski su se oci uvijek nanovo vraćali upravo na govor »Gaudet Mater Ecclesia« i njegove temeljne naglaske. »Nakon Koncila postojalo je pak nekoliko faza u njegovoj provedbi, recepciji i hermeneutici samoga nauka i tekstova ili duha. Od zanosa ulazilo se u faze razočaranja i ravnodušnosti, do novoga poleta i tumačenja, pa opet do pokušaja zazivanja novoga koncila, koji bi međutim značio dokinuće Drugoga vatikanskoga koncila«, rekao je sugovornik.
Za dr. Murića nema sumnje: pontifikat pape Franje nova je faza u recepciji Koncila. Vidjelo se to već i na izvanjskoj razini u njegovim prvim nastupima koji su aludirali upravo na geste Ivana XXIII. na otvaranju Koncila. »Papa Franjo ne upada u vrtlog oklijevanja oko Koncila i njegove provedbe. Vrlo je jasan i izravan. Tako je u jednom govoru rekao da se nalazimo na polovici prijeđenoga puta u provedbi Koncila i da još puno toga treba ostvariti. Izravno kaže da se Koncil mora prihvatiti, da o Koncilu nema pregovaranja. Ne može se na svoj način tumačiti Koncil ili ga odbijati i hiniti da smo još u Crkvi«, rekao je sugovornik.
Kod sadašnjega pape dr. Murić prepoznaje jasan hermeneutički ključ za tumačenje i aktualizaciju Koncila. »Ne boji se služiti metaforama samoga Koncila kako bi s jedne strane vratio naš pogled unazad, prema Koncilu, ali ujedno kako bi otvorio perspektivu za sadašnjost i budućnost. On je, naime, čvrsto uvjeren u djelovanje Duha Svetoga na Koncilu. Kad govori o ‘duhu Koncila’, to je za Papu Duh Sveti koji je vodio Koncil, ali i dalje djeluje u suvremenoj Crkvi. Stoga dok za njega s jedne strane o mjerodavnosti Koncila nema pregovora, s druge ga strane, smatram, ne vidi kao neki zatvoreni, zaključani proces, nego kao proces koji se i dalje nastavlja«, kaže dr. Murić.
Neki Koncilu prigovaraju prevelik optimizam prema svijetu, koji se, međutim, u međuvremenu stubokom promijenio. Bi li Koncil bio toliko blagonaklon desetljeće kasnije, ili danas, pitaju se takvi glasovi. Sugovornik prvo dovodi u pitanje ružičasti prikaz koncilskoga vremena. Komunizam pod kojim je bio dobar dio čovječanstva, kubanska kriza s prijetnjom nuklearnoga uništenja, javljanje novih moralnih pitanja – sve je to tada bilo prisutno i odrazilo se na rad Koncila. »S druge strane, činjenica jest da se nakon Koncila dogodila seksualna revolucija 1968. i promijenio pogled na svijet; činjenica jest da još nemamo ni neku filozofsku ideju što je to postmoderna i što bismo s njom; činjenica jest da je nakon Koncila došlo do prijepora i u samoj Crkvi«, kaže sugovornik. Ipak, poimanje Crkve kao Božjega naroda koji hodi s čovječanstvom kroz njegove uspone i padove ne treba dovoditi u pitanje. Među ostalim, dr. Murić navodi i sljedeći argument: »Teško je naviještati evanđelje i ići s njim pred ljude ako se ne pokazuje i ne vrjednuje prije svega ono što je u njihovu životu već pozitivno, a onda taj njihov život obasjavati svjetlom evanđelja. Mislim da je takav pristup i dalje aktualan.«
A da se kršćani u nekim do jučer kršćanskim sredinama sve više osjećaju kao dijaspora, činjenica je. »Naša situacija podosta nalikuje onoj u Prvoj Diogenetovoj poslanici, gdje se govori da kršćani žive na paradoksalan način: ne razlikuju se od drugih ni po jeziku, ni po odijevanju, ni po kulturi, ali njihova posebnost proizlazi iz osvjedočenosti da je Krist njihov put. Mislim da je to i za nas danas ključno: biti živi svjedoci Krista uskrsnuloga koji donose njegovu riječ blago, nenametljivo, bez političkih strančarenja, jednostavno kroz davanje sebe drugima«, kaže dr. Murić. I zaključuje: »Navikli smo na trijumfalnu Crkvu. Ta se slika stoljećima oblikovala i nije posve nestala, čak ni s Koncilom. Moramo se prestati opterećivati velikim brojevima. S druge strane, postoji napast da se s opadanjem brojeva kršćanska zajednica zatvori u samu sebe, u neku vrstu vlastite intime. Za takvo što nema opravdanja u Koncilu kao ni, uostalom, u Svetom pismu. I tu vidim ulogu sinodnosti: da u ovom svijetu, u kojem vlada fragmentiranost i individualizam, ojačamo naše crkveno zajedništvo oblikujući ga oko zajedničkoga poslanja u svijetu.«
