PISMA IZ MISIJA Za Isusom – od Brazila do Islanda!

»I ja sam bila mali misionar«, riječi su kojima nam je svoje pismo iz misija započela s. Celestina Gavrić, redovnica družbe karmelićanki Božanskoga Srca Isusova (BSI). Danas, nakon više od tri desetljeća u misijama, doista nam ima što reći kao »velika misionarka« i hvala joj na javljanju!

I ja sam bila »mali misionar«. Ušla sam u samostan vrlo mlada. S trinaest godina, a prije gotovo punih 50 godina… Tada su prilike za življenje vjerničkoga života bile teške pa su nas sestre u samostan primale i tako mlade. Ali smo, dakako, trebale najprije u školu, kao i svi naši vršnjaci. Nije se puštalo dalje u redovničku formaciju kandidatice prije nego što završe srednju školu.

Božje »smiješenje«

Već u doba moje mladosti bila je veoma živa misijska animacija. Kako u Crkvi i narodu, tako i u našem samostanu. Čitale smo časopis »Radosna vijest«, a i u drugim je glasilima bilo uvijek ponešto misijskih tema. U »Glasniku Srca Isusova« bila su pisma oca Ante Gabrića, pod nazivom »Tamo gdje palme cvatu«. A onda su počeli i posjeti o. Ante u domovinu, poslije punih 40 godina, kao i Majke Terezije poslije 50 godina. Oduševljeno smo se susretale s njima!

Sestre, a i mi koje smo se to tek spremale postati, mogle smo postati i članicama Papinskih misijskih djela, baš kao nekoć sv. Mala Terezija. To je bila mogućnost koju sam oduševljeno prihvatila, uvjerena tada da će to biti samo »na udaljenost«, tj. po molitvi i prikazivanju. Puno sam molila za misionare, a dragi Bog se »smiješio«, kao da govori: »Imam ja još nešto više za tebe«…

»Bogatstvo« u siromaštvu

Samo desetak godina nakon toga – ja sam se već počela pripremati za misije u Brazilu! U tu daleku i veliku južnoameričku zemlju stigla sam s još trima susestrama: s. Marijom Vendelinom Kvesić, koja je još uvijek tamo i ove godine ima zlatni jubilej redovništva; s. Marijom Karmelom Naglić, također »zlatnojubilarkom« koja je sada u Italiji te s danas pokojnom s. Marijom Andrejom Marić.

Redovnički misijski život bio nam je ispunjen pastoralnim radom i pomaganjem siromasima. Crkvena je zajednica iznimno živa, ali i silno siromašna. Kako materijalno, tako i u poznavanju vjere. Biskup koji nas je pozvao, sada kardinal u miru Eusebio Oscar Scheid, znao je »pripremiti teren« da u narodu budemo dobro prihvaćene, a ljudi su uz nas rasli u vjeri i u svojem ljudskom dostojanstvu. Sjetim se i danas kako je jedna skupina mladih nastavila školovanje, rekla bih, samo zato što su vidjeli nas misionarke…

»Nacrtana« misionarka

Iako smo u početku bile samo nas četiri hrvatske sestre, vrlo brzo smo postale »manjina« među brojnim susestrama Brazilkama, u biskupiji koja se snažno posvetila brizi za zvanja. Tih godina naše su zajednice u Brazilu bile dio Hrvatske provincije naše družbe karmelićanki BSI (Božanskoga Srca Isusova), a točno na 15. godišnjicu našega dolaska uspostavljena je Brazilska provincija.

Samo šest dana nakon toga, 14. prosinca 2000. godine, dobila sam poziv za novu misiju: Island! Moj odgovor, na telefonu, glasio je: »Kada i gdje se trebam ‘nacrtati’?«

S juga na sjever

Island je posve drukčiji od Brazila. Ne mislim i ne govorim tu samo o klimi. Jer, u svakoj klimi gdje žive ljudi može se lijepo živjeti ako se ima razloga. A misionar, on uvijek IMA RAZLOGA, zar ne?!

Crkveni život bio je tu sasvim drukčiji. Prvi put sam se našla u dijaspori, na području drugih vjerskih zajednica, izvan svoje vjerničke sredine. Jer, mi katolici na Islandu smo manjina, a i mi sami koji smo tu uglavnom smo stranci, doseljenici. I vjernici, ali i služitelji vjere, tj. svećenici, redovnici i redovnice! Zato smo mi duboko misijska zemlja. Na svoj način svatko od nas katolika tu je misionar.

»Raspršeno«, ali… raspjevano!
Raspršenost katolika čini da moramo prevaljivati velike udaljenosti da dođemo do maloga broja vjernika. A moramo to činiti, da bismo »očuvali« svoje vjernike u zajedništvu Crkve. Inače lako gube povezanost sa svojom vjerom jer i protestanti krste djecu, mogu se vjenčavati u crkvi, imaju druge slične obrede te se nepoučeni u vjeri lako mogu zavarati. Eto, stoga sam u situaciji da sam kao misionarka stalno ili na putu ili na »Skypeu«…
Za pozdrav, odat ću vam jednu »tajnu«: kad sam na putu, budući da sam uglavnom sama u autu, kad izmolim sve molitve, ispjevam i sve crkvene pjesme… na hrvatskom!

 

S. Celestina Gavrić

IZVORMak br. 10/2018.
Prethodni članakŠTO JE OSTALO OD NARODA Gubi li narod ulogu suverena u globaliziranim političkim odnosima?
Sljedeći članakEVANGELIZACIJA NA DASKAMA KOJE ŽIVOT ZNAČE Izvorni hrvatski mjuzikl o »svetcu svega svijeta«