I ja sam bila »mali misionar«. Ušla sam u samostan vrlo mlada. S trinaest godina, a prije gotovo punih 50 godina… Tada su prilike za življenje vjerničkoga života bile teške pa su nas sestre u samostan primale i tako mlade. Ali smo, dakako, trebale najprije u školu, kao i svi naši vršnjaci. Nije se puštalo dalje u redovničku formaciju kandidatice prije nego što završe srednju školu.
Već u doba moje mladosti bila je veoma živa misijska animacija. Kako u Crkvi i narodu, tako i u našem samostanu. Čitale smo časopis »Radosna vijest«, a i u drugim je glasilima bilo uvijek ponešto misijskih tema. U »Glasniku Srca Isusova« bila su pisma oca Ante Gabrića, pod nazivom »Tamo gdje palme cvatu«. A onda su počeli i posjeti o. Ante u domovinu, poslije punih 40 godina, kao i Majke Terezije poslije 50 godina. Oduševljeno smo se susretale s njima!
Sestre, a i mi koje smo se to tek spremale postati, mogle smo postati i članicama Papinskih misijskih djela, baš kao nekoć sv. Mala Terezija. To je bila mogućnost koju sam oduševljeno prihvatila, uvjerena tada da će to biti samo »na udaljenost«, tj. po molitvi i prikazivanju. Puno sam molila za misionare, a dragi Bog se »smiješio«, kao da govori: »Imam ja još nešto više za tebe«…
»Bogatstvo« u siromaštvuSamo desetak godina nakon toga – ja sam se već počela pripremati za misije u Brazilu! U tu daleku i veliku južnoameričku zemlju stigla sam s još trima susestrama: s. Marijom Vendelinom Kvesić, koja je još uvijek tamo i ove godine ima zlatni jubilej redovništva; s. Marijom Karmelom Naglić, također »zlatnojubilarkom« koja je sada u Italiji te s danas pokojnom s. Marijom Andrejom Marić.
Redovnički misijski život bio nam je ispunjen pastoralnim radom i pomaganjem siromasima. Crkvena je zajednica iznimno živa, ali i silno siromašna. Kako materijalno, tako i u poznavanju vjere. Biskup koji nas je pozvao, sada kardinal u miru Eusebio Oscar Scheid, znao je »pripremiti teren« da u narodu budemo dobro prihvaćene, a ljudi su uz nas rasli u vjeri i u svojem ljudskom dostojanstvu. Sjetim se i danas kako je jedna skupina mladih nastavila školovanje, rekla bih, samo zato što su vidjeli nas misionarke…
Iako smo u početku bile samo nas četiri hrvatske sestre, vrlo brzo smo postale »manjina« među brojnim susestrama Brazilkama, u biskupiji koja se snažno posvetila brizi za zvanja. Tih godina naše su zajednice u Brazilu bile dio Hrvatske provincije naše družbe karmelićanki BSI (Božanskoga Srca Isusova), a točno na 15. godišnjicu našega dolaska uspostavljena je Brazilska provincija.
Samo šest dana nakon toga, 14. prosinca 2000. godine, dobila sam poziv za novu misiju: Island! Moj odgovor, na telefonu, glasio je: »Kada i gdje se trebam ‘nacrtati’?«
Island je posve drukčiji od Brazila. Ne mislim i ne govorim tu samo o klimi. Jer, u svakoj klimi gdje žive ljudi može se lijepo živjeti ako se ima razloga. A misionar, on uvijek IMA RAZLOGA, zar ne?!
Crkveni život bio je tu sasvim drukčiji. Prvi put sam se našla u dijaspori, na području drugih vjerskih zajednica, izvan svoje vjerničke sredine. Jer, mi katolici na Islandu smo manjina, a i mi sami koji smo tu uglavnom smo stranci, doseljenici. I vjernici, ali i služitelji vjere, tj. svećenici, redovnici i redovnice! Zato smo mi duboko misijska zemlja. Na svoj način svatko od nas katolika tu je misionar.
S. Celestina Gavrić
