PISMA IZ MISIJA U adventu upoznajemo djecu Tanzanije

Za ovogodišnju adventsku akciju Papinskih misijskih djela pod geslom »Djeca pomažu djeci« odabrana je afrička zemlja Tanzanija i djevojčica Rebeca, koja zahvaljujući našoj djeci i odraslima radosno svakodnevno pohađa vrtić u misiji.

Naš misionar o. Tomislav Mesić već 9 godina živi u Tanzaniji. Djeluje u malom selu Monduli Juu (Monduli Gornji) na sjeveru zemlje, u blizini grada Arushe. U župi sv. Franje Asiškoga vodi dječji vrtić, koji pohađa 64 djece svih dobnih skupina. S obzirom na to da na raspolaganju imaju samo jedan prostor i jednu odgojiteljicu, sva djeca vrtić pohađaju zajedno, u jednoj skupini. I oni koji su već spremni za školu, kao i oni koji su tek prohodali.

Dijeljenje u siromaštvu

Svaki dan djeci nakon igre slijedi topao i potreban obrok. Te trenutke o. Tomislav prepričava nam s oduševljenjem: »Na kraju dana sve te ručice nestrpljivo čekaju da prime tanjur s toplim obrokom i čašu vode. Užitak i veselje tad je nemoguće ne prepoznati na njihovim licima, ali ono što oduševljava u toj skromnosti jest međusobno dijeljenje. Djeca koja su sita, samoinicijativno prebacuju svoje ostatke onima koji su još gladni. Ono što posebno može dirnuti svako srce jest briga za njihove najbliže koji ih čekaju doma. Naime, neka djeca dio ručka pojedu u vrtiću, a potom ostatak spreme u džepove, misleći na svoje roditelje, braću ili sestre kojima je, jednako kao i njima, potreban objed…«

Neka nam ovo bude poticaj da ovaj advent gledamo oko sebe i otvorimo vrata svoga srca drugima, kako bi se u njemu mogao roditi Isus.

PISMO DJEVOJČICE REBECE
Zovem se Rebeca i imam šest godina. Moju obitelj čine mama, tata i troje braće. Ja sam treća po redu. U kući pričamo svahili, koji je, uz engleski, službeni državni jezik. Roditelji su mi iz plemena Songo, a najveći broj prijatelja iz vrtića koji pohađam pripada plemenu Masai.
Monduli Juu malo je mjesto, koje pretežito čine kućice izgrađene od blata, a zidovi su dodatno poduprti granama. Najčešće jedemo »makande« i »ugali«. »Makande« je varivo s grahom i posebnom vrstom bijeloga kukuruza, a »ugali« je najsličniji palenti, ali od bijeloga kukuruza. U popodnevnim satima u selu se okuplja mnogo ljudi na druženje. Volimo se loviti, trčati gurajući automobilsku gumu, a od čepova plastičnih boca izrađujemo razne predmete za igru.
Moj se vrtić na svahiliju zove »Čeke će«. Najmlađi od nas ima oko tri godine, a najstariji smo mi predškolci sa šest ili sedam godina. Do vrtića pješačim 20-ak minuta. Nakon što se svi okupimo, oko 8.30, započinjemo s učenjem pisanja slova i slaganja rečenica na svahiliju. Potom dolazi učenje brojeva i matematički zadatci, koje svladavamo prebrojavanjem vlastitih prstića. Nakon toga učimo nazive boja i raznih predmeta iz okoline na engleskom jeziku. Mi ovdje posebno volimo pjevati i plesati. Uz pjevanje ide i lupkanje malim grančicama u ritmu pjesme. Na početku i na kraju svakoga vrtićkoga dana molimo. Molimo i prije i poslije jela, a posebno kad je ručak obilan. Ponekad dođe i iznenađenje – »pipi«, odnosno bombon ili neki drugi slatkiš! Veoma volim provoditi dane u vrtiću i družiti se s prijateljima, kao i slušati svoju učiteljicu. Kada odrastem, želim biti poput nje!
Više o djeci u misijskim zemljama i Rebeci iz Tanzanije pronađite na www.misije.hr
IZVORMak br. 4/2020.
Prethodni članakPROMIJENITI NAČIN MIŠLJENJA I SKLONOSTI – PROMIJENITI MENTALITET Glas iz pustinje
Sljedeći članakPROMIŠLJAMO ZAZIVE OČENAŠA Dođi kraljevstvo tvoje…