Sedam jezika i tri pisma, devet prevoditelja i tri popratna teksta – to je kratka, a pomalo i nevjerojatna bilanca zanimljivosti »Noćnoga jasmina«, pete samostalne zbirke pjesama Gorana Gatalice, koja je u izdanju zagrebačkoga »Stajergrafa« odmah zadobila i svjetsku publiku. Naime, teško izbrojivim nagradama kojima su ovjenčane haiku-pjesme »Noćnoga jasmina« nedavno se pridružila i najava međunarodnoga okrugloga stola posvećena upravo Gataličinoj poeziji. S nedvojbeno najnagrađivanijim književnikom novijega naraštaja u Hrvatskoj osim o duhovnoj dimenziji haiku-pjesništva povodom Mjeseca hrvatske knjige razgovarali smo i o ulozi književnosti u zaraćenu svijetu, ali i o mogućnostima koje književnoj tradiciji otvaraju multimedija i kreativno zajedništvo.
Uz tradicionalni haiku, koji uz poznatu formu 5-7-5 i riječi koje označuju godišnje doba (tzv. kigo) obilježava i tematska posvećenost prirodi, danas je već uvriježen i moderni haiku koji ne samo da odbacuje formalni okvir i kigo, nego se okreće i socijalnim i političkim temama modernoga društva: migracijama i ratu, klimatskim promjenama i siromaštvu, pa tako i recesiji.
Globalizacija, koja je u potpunosti promijenila mnoge aspekte ljudskoga života, na svim meridijanima sve više ljudi tjera da, slikovito govoreći, lišćem razgaraju vatru. Uloga je pjesnika dati glas potrebitima koji stoje iza te riječi »više«, pronijeti luč mira i zajedništva svijetom poljuljanih vrijednosti, osvijestiti čovječanstvo podno beživotnih i pomalo strahotnih kontura svemira.
Ako pjesnik dovoljno vješto vlada stihom, haiku će djelovati poput mača. To je forma tanahna volumena, ali filigranske preciznosti pa je u tri stiha kadra raskrinkati bjesomučnost naše moderne civilizacije, koja svojom tehnologijom narušava ljudskost i u miru i u ratu. Primjerice, haiku po kojem je zbirka dobila ime, »Noćni jasmin«, opisuje osobu koja noću nosi vodu izbjeglici. Otvarajući se bližnjemu poput noćnoga jasmina, ta duša u pjesmi kao da poprima i ugodni miris cvijeta. U trenutku kada sabrano i smjerno pročita haiku, čitatelja zatekne taj prizor koji mu pomaže usred surovosti ljudskih stradanja raspoznati miomiris humanosti.
Jasan primjer različitosti istočnjačke i zapadnjačke životne filozofije jesu vrtovi. Primjerice, u Europi se voda u vodoskocima podiže suprotno gravitaciji, a u Japanu se voda pušta da teče u svojoj prirodnoj, zamućenoj ljepoti. Na zapadu sve mora biti bistro kako bi čovjek mogao vidjeti svoj odraz; na istoku jastvo ne dolazi toliko do izražaja. Tomu je blizak i japanski koncept wabi sabi, koji poziva na prihvaćanje nesavršenosti u materijalnom svijetu. Ne podvrgavajući prirodu vlastitoj volji, čovjekov se duh tako suživljuje sa svijetom oko sebe te može lakše usmjeriti pogled u visine.
Haiku-poezija rasterećena je patetike, u njoj nema preuveličavanja ni umanjivanja važnosti onoga o čemu se govori. Sve je važno, bilo veliko ili malo, obično ili neobično. Sve ima svoje mjesto, svoj trenutak. Prepoznajući jedinstvenost neke pojave, nekoga bića, događaja ili trenutka, pjesnik ga »hvata«, smješta u riječi, pritom budno pazeći da ničim ne naruši njegovu ljepotu, da bi ga već za trenutak sa zahvalnošću i poštovanjem »pustio« da nastavi dalje svojim putom.
Ta se pjesma nastavlja stihovima: »trebamo napuštene i neviđene, / taj silan svijet Afrike…«. Post je i glad i bol i siromaštvo odjednom – sve ono što čovjeka može okrenuti od njega sama i usmjeriti ga na Boga. Bog ga čovjeku ne nameće kao obvezu, nego mu ga čovjek daruje iz ponizne zahvalnosti. Haiku-pjesnik najčešće se ne oglašava u pjesmi upravo zato da ne bi uveličao svoje jastvo ponad prirode, u kojoj japanska kultura promatra prisutnost duha. On svojim stihovima priziva sklad, mjeru, vrijednost, jedinstvenost i cjelovitost, sveopću povezanost i sveprožimajuću skrivenu tajnu postojanja. Ako vjerujemo da je Bog sve stvorio, i mi ćemo u prirodi prepoznati njegovu prisutnost.
Post rasterećuje pjesnikovu maštu i otvara mu prostor da istražuje, promatra i kontemplira svijet oko sebe kako bi donio čisti stih, koji će sazrijevati čitav njegov život. Na taj način može Bogu i sebi samomu pokazati da mu je stalo do odnosa s njim – i upravo je u tom smislu takav odnos prema pisanju važna odluka o usmjeravanju na Boga.
Kajkavski mi nije materinski, ali je svakako moj; po majci sam Čeh, a češke »penjize« i kajkavski »penezi« tek su primjer melodioznosti i ritmičnosti koju dijele ta dva jezika. Kada mi kajkavski stihovi Domjanića, Galovića i Krleže zašumore u ušima, u meni kao da se zapjeni jezično more s valovima novih riječi i novih smislova, a brojne kajkavske pjesmarice i koledari otkrivaju mi vihore i bujice pjesničkih sedimenata. Povratak tradiciji za mene je zato nalik ispiranju zlata iz naplavina rijeke: na čitateljskom situ zaostaje ono najbolje, čime obnavljamo svoju nutrinu, a da pritom ipak ostajemo u svom vremenu.
Istina je da književnici koji vladaju zavičajnim govorima često stvaraju samo kroz prizmu sjećanja na dane provedene u obitelji i na zemlji. No nije dovoljno da se blago naše tradicije tek očuva; treba ga i unaprijediti. Nije dovoljno gledati mjesec i čekati inspiraciju da dođe sama od sebe; treba je katkad istjerati i iz kakve »mišje rupe«. Nedavno sam s kolegama Emilijom Kovač i Nenadom Piskačem objavio zbirku »Trofelno skupzvučje« posvećenu suvremenijim temama, a kanim napisati i kajkavsku zbirku pjesama u prozi koja će progovoriti o onom o čemu kajkavska književnost još nije ni razmišljala.
Kreativno zajedništvo renga-pjesništva osnažuje cjelovitost pjesničkih poruka, ali važno je primijetiti da obogaćuje i dijalog među pjesnicima. Jer renga nije tek pjesma, nego i ceremonija sa svojim tijekom, pravilima i redovitošću. To ju povezuje sa salonima kakvi su u prošlom stoljeću u nas okupljali umjetnike različitih izričaja. No pitanje je koliko je naše kulturno podneblje spremno prihvatiti izazov da se ponovno izgradi na takvim temeljima. Shvatimo li pitanje kulturnoga zajedništva suštinski, možemo zamisliti međusobnu suradnju onkraj podjela na grupe, klanove i plemena. Brojni su plodovi koji bi se tako mogli ostvariti, no uz plodno tlo za sjeme te ideje potreban je i vjetar koji će ih pronijeti.
Još od najranijih vremena haiku se povezivao sa slikanjem na svili ili s crtežima na rižinu papiru, a kasnije se s pojavom fotografije razvio i fotohaiku. Cilj im je isti – ostvariti rezonanciju pjesme i slike, obogaćujući iskustvo i čitanja i motrenja. Fotografija, naime, ima slijepu točku za neke dimenzije stvarnosti: ona predočava samo ono na što smo usmjerili objektiv, a pritom nam ne može pružiti doživljaj okusa i mirisa, sluha i opipa. Osjetljiv će pjesnik svojim riječima »teleportirati« čitatelja u fotografiju, otkrivajući mu i ono što ona ne prikazuje. No to je teško postići. Japanci zato ističu koncept fosoko furi, koji možemo prevesti kao »ne preblizu, ne predaleko«. To znači da pjesma ne smije izravno prenositi sadržaj fotografije, ali ne smije se od njega ni previše udaljiti. Sličan se poučak može primijeniti i za plodonosno povezivanje književnosti i multimedije.
Prekrasne su mi riječi pape u miru Benedikta XVI. koji je 2005. rekao da »pažljivo čitanje Svetoga pisma popraćeno molitvom dovodi do prisna razgovora u kojem osoba koja čita čuje Boga koji govori, a u molitvi mu odgovara s pouzdanom otvorenošću srca«. I pjesničko stvaranje ima smisla tek ako se pjesma ostavi otvorenom za čitanje, dajući čitatelju priliku da u kontemplaciji samostalno posegne za neistraženim bogatstvom i uspostavi nov red u svojoj nutrini.
Haiku svojom kratkoćom potiče čitatelja da promotri unutarnji sklad njegovih dijelova, što čitatelja vodi do spoznaje da je pjesma zapravo dijelom bića koje je i sada na neki način živo pred njim. Istodobno, dvostruko čitanje haikua priziva i njegovo ponovno iščitavanje nakon nekoga vremena. Ako je dobra, književnost nas neprestano vuče prema ponovnomu čitanju, ali nas i obogaćuje različitim duhovnim plodovima.
Bodhidharma je iskustvom istočnjačke meditacije očito došao do spoznaje koju na temelju Božje objave tumači i kršćanstvo, a o njoj govore i sve religije. Riječ je o tome da se, kada se dogodi poremećaj u sustavu ljudskih vrijednosti, ne javlja tek praznina, nego i svojevrstan vakuum od kojega se svijet počinje urušavati u sebe. Globalizacija kojoj svjedočimo samo je posljedica takva poremećaja. Kako očekivati da će se čovjek darovati svojoj obitelji i zalagati se za svoju zajednicu kada je službena doktrina uzeti od drugih i crpiti zemlju? S neizbježnim osiromašenjem prirode dolaze i ratovi i bolesti i krize, a ljudi se još pitaju zašto je važno skrušeno se vratiti iskonskim počelima vjere.
Od svojih početaka pa do danas haiku teži ljepoti i jednostavnosti, ali nipošto ne lakoći i površnosti, nego nasuprot – osobitoj produhovljenosti i dubini poimanja same biti stvari. On se danas piše na svim kontinentima, crpeći snagu iz univerzalnih vrijednosti i pomirujući različite slike svijeta, a među njegovim je autorima mnogo onih koji stvaraju iz kršćanskoga nadahnuća. Bez obzira na religiju, svi mi gajimo iste osjećaje prema, primjerice, ljudskomu stradanju, a upravo je haiku točka koja nas u takvim osjećajima sjedinjuje.
Ništa se duhovno ne može iscrpiti, pa tako ni pjesnikov odnos prema Bogu. Osobno sam zamijetio da mi na kajkavskom spontano nadolaze duhovni monolozi, koji su se u mom životu doista i pretvarali u molitvu, a ptičji pjev samo s Bogom dijelim u haikuu. S druge strane, na mene je mnogo utjecala i poezija Anke Petričević, koja je čista kristovska ljubav. No kršćanski bi pjesnik osim vlastite molitve i tuđe poezije trebao biti oplemenjen i drugim iskustvima. Živjeti Krista znači živjeti svetu Riječ, bez formalizma i bez licemjerja, radi sebe sama i radi zajedništva s drugima. Tako treba živjeti i poeziju.
Uspije li pjesnik svojim iskustvom pretočenim u riječi potaknuti čitatelja na promišljanje i na rad na sebi, to je već ravno duhovnoj obnovi. Čitavoj je književnosti dovoljan cilj da svijet malo pomakne. Mnogi su ljudi svojim djelima pomicali granice i svijet učinili boljim mjestom, a takve su promjene svijetu sada potrebnije nego ikada prije. Književnost možda ne može riješiti sve naše probleme, ali dovoljno je da svojim porukama djeluje kao kap u moru rješenja. To će onda pomoći da se ponovno otkrije pravo svjetlo »svetkov«.
