Početkom i tijekom pandemije medicinske su se znanosti našle u nezavidnoj situaciji: nulti pacijenti bili su enigma, struktura i svojstva virusa nepoznata, znanstvene studije neobjavljene, poduzete mjere neuvjerljive, bolnice bez lijekova i cjepiva, a liječnici i znanstvenici u stalnim konfrontacijama i sukobima… Javnost je postala sumnjičava i s nepovjerenjem je pratila debakl prirodnih znanosti.
Mnogi su s pravom posumnjali da je pandemija dokaz ograničenosti našega znanja, društvene su i humanističke znanosti »nanjušile« svoj trenutak nadmoći u interpretaciji modernih vremena, započele su lekcije o neumjerenom znanstvenom napretku, o potrebi stvaranja solidarnijega društva po mjeri čovjeka, o krhkosti ljudske prirode, tražili su se i predlagali novi oblici suživota s okolišem…
No upornim eksperimentima, golemom financijskom i političkom potporom te polupropusnim regulacijama medicinska industrija i njezini znanstveni sateliti uspjeli su se konsolidirati i na tržište zdravlja emitirati svoje prve proizvode – plastične maske, kationske dezinficijense, PCR testove i respiratore. Korisnost novoga arsenala opravdana je neobičnim epidemiološkim statistikama. Ohrabreni (dogovorenom) potporom medija i politike samozatajni su znanstvenici krenuli u završni pohod na »sveti gral« epidemijske borbe – cjepivo.
U vrlo je kratkom vremenu desetak kompanija, gotovo usklađeno, završilo misiju i vladama čitavoga svijeta ponudilo milijarde doza cjepiva. Molekulska je biologija opet pobijedila, a sve nove socijalne konstrukte, o kojima je društvo počelo maštati, učinila je – nepotrebnima. Znanost je pogonski kotač napretka, problemi se društva rješavaju u laboratorijima, na temelju eksperimenata i prirodnih zakona.
Sve opravdane govore o skromnosti, o traženju novih putova i novih društvenih odnosa znanost je odgodila za neka druga vremena. Čovječanstvo opet slavi znanstvene pobjede, znanost vraća vjeru u budućnost, u novo normalno. Čak i najveći skeptici odustaju od svojih prigovora, možda više zbog umora nego zbog argumenata. Nakon godine dana medijskoga ispiranja prostora, nakon višemjesečnih epidemioloških lutanja, pokušaja i pogrješaka, ljudi su popustili te krajem godine rezignirano pristali na cjepivo kao zadnju slamku spasa. Umorni od prijetnja, nametnutih strahova, optužaba, upozorenja, ljudi su propustili prepoznati cjepivo kao dio paket-aranžmana.
Umjesto (crvenoga) križa, zaštitne maske ili negativnoga PCR testa, pojavila se igla kao novi »soteriološki« znak konačne znanstvene pobjede. Čak i cijenjeni filozofi koriste se patetičnim slikama poput »svjetla na kraju tunela«. Jedno je sigurno, znanost se kao feniks izdigla iz pepela i dokazala, još jednom, da u teškim vremenima jedino sirova racionalnost djeluje i vlada.
Jasno, riječ je o teškom prividu, pa i podvali, koja graniči s ideologijom scijentizma i pozitivizma, riječ je o naivnom pokušaju restauracije prosvjetiteljstva. Ovogodišnji trijumf znanosti obična je Pirova pobjeda. U maršu znanosti na koronavirus spaljena je zemlja, razorena su gospodarstva, inducirani su bankroti, izgubljena su radna mjesta, zdravstveni je sustav ugušen, pacijenti zanemareni, otete su slobode, vjerske slobode, slobode govora i kretanja, ponižena su prijateljstva, blagdani i običaji, nametnuti su novi normativi ponašanja, a djeca i mladi zakinuti su za osnovno školovanje i studij.
Ta fatamorgana znanstvene pobjede ne bi bila moguća bez podrške medijskih satelita, bez cenzura uvedenih na društvenim mrežama, ni bez stopljenih dionica farmaceuta i digitalnih oligarhija. U tom divljem braku izvršena je eksproprijacija zdravlja i slobode. Još neko vrijeme medicinska će industrija biti vlasnik definicije zdravlja i bolesti, a Silicijska dolina regulator slobode i istine. No kad splasne euforija privremenih pobjednika, iskrsnut će novi i stari svjetski problemi za koje gurui pandemije ne će imati rješenja.
