POLJSKI ZASTUPNIK U EUROPSKOM PARLAMENTU, FILOZOF I SVEUČILIŠNI NASTAVNIK RYSZARD LEGUTKO Savez liberalizma i neomarksizma posebno je nasilan prema obitelji i vjeri

Snimila: A. Dybowska | Ryszard Legutko
Kada čujem retoriku današnjih protukršćanskih križara u svojoj Poljskoj, koju se smatra najkatoličkijom zemljom svijeta, zgrožen sam. Tako agresivan i prostački jezik protiv vjere nisam čuo nikada u životu, čak ni u vrijeme komunističkoga režima

Prigode u kojima su sugovornici u središnjem intervjuu Glasa Koncila bili političari mogu se smatrati i više nego iznimnima. No u slučaju Ryszarda Legutka, poljskoga političara u Europskom parlamentu i disidenta iz vremena komunizma, vrijedilo je ponoviti iznimku. Naime, osim što je političar, on je i ugledni sveučilišni nastavnik s Jagielonskoga sveučilišta u Krakovu, stručnjak za filozofiju antike i političku teoriju. Legutkova stajališta o Europskoj uniji, duhu i kulturi modernoga Zapada, koja je spremno podijelio s čitateljima Glasa Koncila, ne žele čuti samo poljske novine i televizije, nego i neki najugledniji svjetski mediji kao što su američki »Wall Street Journal« ili francuski »Le Figaro«. Iako su glavni začini njegovih istupa, bilo da je riječ o Europskom parlamentu ili o javnosti općenito, uljuđenost i argumentiranost, tijekom njegove karijere u političkoj i medijskoj areni mnogi su ga pokušali i ušutkati. Bio je to jedan od razloga da naše novine, također ne prvi put u svojoj dugoj povijesti, na svojim stranicama ugoste sugovornika kojega je glasna manjina samoproglašenih tumača istine proglasila – krivovjernikom.

Profesore Legutko, hvala Vam što ste pristali biti sugovornikom u Glasu Koncila. Krenimo od nekoliko aktualnosti. Kako je koronakriza oblikovala EU? Čini se da je europski narativ o solidarnosti, slobodnoj i pravednoj trgovini, razmjeni znanja i putovanju bez ograničenja preko noći zanemaren. Europska unija kao da je postala unija nepovjerljivih i sebičnih susjeda…

Ne baš. Zapravo je europski narativ itekako prisutan. No njegova prisutnost ne znači da ne postoje sukobi između zemalja članica i borba za moć. Europski narativ zapravo dominira. Otkako je EU izumila »eurogovor«, neku vrstu orvelijanskoga novogovora, to je postao način na koji se izražavaju službene izjave i vode rasprave. Čak i kada su Britanci odlazili i kada su »veliki dečki« nametali svoje politike slabijim zemljama članicama, sve je bilo artikulirano u diskursu o europskoj solidarnosti i europskim vrjednotama. Za to postoje dva moguća i međusobno povezana objašnjenja. Prvo je da je licemjerje u EU-u dostignulo novu razinu. Licemjerja u politici ima na pretek, no Europska unija njime je jednostavno krcata. Drugo je objašnjenje da je »eurogovor« i monopol jedne ideologije stvorio »europskoga čovjeka« ili »zapadnjačkoga čovjeka« čiji je jezik vrlo ograničen i kojim može izraziti samo ideološke klišeje i predrasude. Vrlo je teško raspravljati o konkretnim stvarima i konkretnim problemima kada pred sobom imamo previše unaprijed pripremljenih formula i jezičnih rituala. Slušanje rasprave u Europskom parlamentu – ili bolje reći takozvane rasprave – može biti prilično bolno za sve koji poštuju komunikacijsku i estetsku funkciju jezika.

U jednom svom obraćanju u Europskom parlamentu rekli ste da je EU preotela ljevica. Koja je geneza dominacije u glavnoj struji europske politike? Zašto su se konzervativne stranke odricale svojih ideala i postale toliko slične strankama ljevice i centra? Jesu li se konzervativci prevarili ako su mislili da je moguće nakratko se pritajiti i čekati pravi trenutak za djelovanje?

Povijesno gledajući, veliki okret prema ljevici na Zapadu se dogodio nakon 1968. godine i njezine seksualne revolucije.

Komunizam je došao iz srca kulture Zapada i u njoj nije nikada bio strano tijelo. Istina, Sovjeti, Kinezi i drugi dali su mu svaki na svoj način određeni oblik, no ideja je u biti zapadnjačka. I to je razlog zašto komunizam nikada zapravo nije bio shvaćen kao uistinu »loš momak«

Iz istočnoeuropske perspektive sve se to činilo kao golemi festival razmažene mladeži, no zapravo je riječ o kulturom potresu koji je promijenio institucije i restrukturirao političku scenu. Ta je revolucija pretvorila privatno u političko – otada su vrijeme, brak, obitelj, pa čak i spolni odnosi postali predmetom agresivnoga ideološkoga pritiska i upotrebljavani su kao instrument u recikliranju društvenoga tkiva i moralnosti. Sve je to strankama ljevice dalo gorivo za promjene, konzervativne opcije postavili su u defenzivu. S obzirom na to da su počeli gubiti, konzervativci su se odlučili prilagoditi novoj mentalnoj situaciji tako što su napustili svoje tradicionalne principe, koji su, među ostalim, štitili privatnu sferu od politike i od radikalnih eksperimenata, što je značilo zaštitu braka, obitelji i društvenoga morala. Danas gotovo i ne postoje konzervativne stranke u zapadnoj Europi. Dovoljno je reći da su zakone u korist istospolnih zajednica, koje su u Francuskoj uveli socijalisti, u Britaniji uveli konzervativci, a u Njemačkoj velika koalicija koju predvode kršćanski demokrati. Najvidljiviji primjer degradacije političkoga konzervativizma u zapadnoj je Europi Europska pučka stranka, koju u Europskom parlamentu predvodi Manfred Weber iz bavarske Kršćansko-socijalne unije, a u Europi Donald Tusk, bivši predsjednik Europskoga vijeća i poljski premijer. Europska pučka stranka predala se ljevici i bezuvjetno prihvatila njezinu agendu. Ne mogu se sjetiti da su se u ijednoj stvari koja je bit konzervativnoga identiteta, kao što je pitanje pobačaja, supsidijarnosti, obitelji i nacionalne države, suprotstavili ljevici. Oni su jednostavno patetični. Kada bih jednom riječju trebao opisati glavni problem zapadnoeuropskih konzervativaca iz tzv. glavne političke struje, ta bi riječ bila – kapitulacija.

U knjizi »Demon u demokraciji« pišete o zabrinjavajućim sličnostima između liberalne demokracije i komunizma, kao što su ideološka zagriženost, društveni inženjering, politizacija privatnoga života, nepokolebljiva vjera u progres… No liberalnu demokraciju, kao uostalom i komunizam, prilično iritira tradicionalna obitelj i kršćanska vjera. Zašto?

Trebamo se prisjetiti da i liberalna demokracija i komunizam, bez obzira na njihove sličnosti i razlike, pripadaju istoj tradiciji moderniteta ili, bolje reći, tradiciji modernizacije. U oba slučaja tendencija je da se odbacuje staro i da ga se mijenja nečim novim. U toj modernističkoj tradiciji određene su stvari iritantne jer one stoje na putu progresa, smatraju se zastarjelima i – što je posebno iritantno – odbijaju nestati. To su nacija, obitelj i vjera. Bez njih komunističko društvo i liberalno društvo puno bi se lakše ostvarilo. Te su vrjednote smatrane nositeljima staroga, kojemu su pripisivane predrasude, istrošena vjerovanja, iracionalni osjećaji i hijerarhijska struktura. Liberalizam je, u teoriji, nešto manje beskompromisan nego komunizam jer želi razvodniti obitelj, naciju i vjeru, no ne želi ih ukloniti. No odnedavno, kao posljedica rasta neomarksističkih ideologija, poput feminizma i »genderizma«, uz koje je liberalizam pristao i s kojima je ušao u savez, neprijateljstvo prema religiji i obitelji postalo je posebno nasilno. Kada čujem retoriku današnjih protukršćanskih križara u svojoj Poljskoj, koju se smatra najkatoličkijom zemljom svijeta, zgrožen sam. Tako agresivan i prostački jezik protiv vjere nisam čuo nikada u životu, čak ni u vrijeme komunističkoga režima.

Bavili ste se i problemom transformacije bivših komunističkih političkih i intelektualnih kadrova u »ugledne europske građane« nakon pada Berlinskoga zida. No znakovito je da su upravo zapadni liberalni demokrati takvim elitama diljem istočne Europe pružali savjete i pomoć kako bi došli u vladajuće pozicije i umanjili utjecaj disidenata i opozicionara iz komunističke ere. Koja je logika iza takvoga, na prvi pogled, neprirodnoga saveza?

Ponovo, odgovor je prilično jednostavan. Komunizam je došao iz srca kulture Zapada i u njoj nije nikada bio strano tijelo. Istina, Sovjeti, Kinezi i drugi dali su mu svaki na svoj način određeni oblik, no ideja je u biti zapadnjačka. I to je razlog zašto komunizam nikada zapravo nije bio shvaćen kao uistinu loš momak. Možda je jedino u Sjedinjenim Državama smatram zločestim momkom, no to nije trajalo dugo. Europa je bila posebno naklonjena komunizmu jer je on, prvo, predstavljao egalitarnu senzibiliziranost, koja je tako bliska srcu moderniteta, i drugo, jer je on predstavljao racionalnu organizaciju društva. Te su ideje i dalje ključne za ljevicu koja politikom Zapada dominira neko vrijeme. One su bliske i liberalnim demokratima koji su također egalitarno nastrojeni i žele restrukturirati društvo, dakako ne na način na koji je izvorni komunizam namjeravao, no određene su ideje ostale. Spomenuli smo njihovo neprijateljstvo prema obitelji i vjeri. Stoga je bilo očito da se u trenutku raspada komunističkoga sustava zapadna politika nije obratila istočnoeuropskim konzervativcima, nego bivšim komunistima, koji su se proglasili reformiranima, modernima i modernizirajućima, progresivnima i europskima. Iluzija koju su neki od nas imali bila je da su liberalni demokrati pluralistički nastrojeni i da će stoga prihvatiti različitost društva i da će biti spremni uključiti se s konzervativcima u istinsku raspravu. No to je daleko od istine. Oni su zatvoreni, dogmatični, jednoumni i ne podnose nikakvo neslaganje.

Kako nadjačati današnje krize i strahove i živjeti mudriji život?
Jedno od najopasnijih praznovjerja modernoga uma jest vjera u povijesne i civilizacijske neizbježnosti. »Nema povratka natrag, nema alternative, svijet se mijenja, morate to prihvatiti htjeli vi to ili ne«, sve su to često upotrebljavane fraze koje ilustriraju takvo stajalište. No to je besmislica. Treba poći od toga da mnogo toga u našim životima ovisi o nama samima – što ćemo misliti, kako ćemo misliti, kako ćemo organizirati svoj život. Nemojmo postati robovi današnjih klišeja i moda. Nemojmo dopustiti da globalne korporacije upravljaju našim umom i maštom. Bojim se da se više od toga i ne može reći.

 

Kako komentirate sve veći utjecaj tzv. »big techa«, informatičko-komunikacijskih tehnoloških divova koji sve više nastupaju kao policija za misaone zločine? Na svojevrsnu cenzuru koju nameću različiti »fact check« internetski portali gotovo smo naviknuli, no prilično je zabrinjavajuća »ekskomunikacija« Donalda Trumpa iz glavnih svjetskih društvenih mreža, i to u trenutku dok je bio predsjednik SAD-a, de facto jedna od najmoćnijih osoba na svijetu…

To ima veze s onim o čemu smo dosad govorili. U napadu na Trumpa sva moguća moralna, društvena i zakonska pravila bila su prekršena. Ni jedna laž ili uvrjeda nije izrečena bez potpunoga odobravanja »establišmenta« – medija, korporacija, sveučilišta, nevladinih udruga… I milijunima ljudi, kao i najmoćnijim institucijama, takvo nešto nije zasmetalo. Oni su to, zapravo, nastavili poticati. Protutrumpovski križarski rat daje strašnu sliku premoćne političke i ideološke moći koja može činiti što god joj se prohtije jer ne postoji nitko tko bi joj se uspješno suprotstavio. Isto se događa u Europi i u Europskoj uniji, gdje se bilo što može reći i učiniti protiv onih koji ne pripadaju »establišmentu«. Žestoki napadi na Poljsku i Mađarsku samo su primjeri koji to potvrđuju. Sloboda govora, a zapravo i bilo koja vrsta slobode, upadljivo su veće u mojoj zemlji nego što je to slučaj bilo gdje u zapadnoj Europi. I što? Čini se da njima sloboda nije važna. Na Zapadu je sve manje slobode, što glavnu političku struju čini sretnom. Njima je samo važno priklanjanje vladajućoj ortodoksiji. Jedini način da se iz toga iziđe jest izgradnja alternativnih institucija, struktura i organizacija, što je veoma teško. No misliti da će druga strana imati dobru volju, pristojnost, uljudnost, jednako je samoubojstvu. Njih ne će zadovoljiti ništa osim bezuvjetne kapitulacije.

Prije dvije godine doživjeli ste neugodno iskustvo na Sveučilištu Middlebury u američkom Vermontu kada je uprava te institucije, pod pritiskom radikalne skupine »progresivnih« studenata, pokušala otkazati Vaše predavanje zbog kojega ste došli iz Europe. Što takvi događaji govore o stanju akademske zajednice na zapadnim sveučilištima?

Prije toga puno sam čitao o ušutkavanju različitih gostiju na američkim i europskim sveučilišnim kampusima, no nikada nisam pomišljao da ću postati jedna od žrtava.

Sada je jasno da, kada god susretnemo neko tijelo ili organizaciju koja u svom nazivu ima riječi kao što su pluralizam, otvorenost, različitost, od njih valja bježati glavom bez obzira jer nameću cenzuru, traže potencijalne disidente i ubijaju svaki oblik slobodnoga mišljenja

No zapravo me iznenadila šokantna razina kukavičluka akademskoga osoblja i uprave. Njihovo ulagivanje radikalima koji su se zapravo ponašali kao huligani jednostavno je patetično. Imam osjećaj da ta vrsta ideološkoga huliganizma postaje integralni dio modernoga sveučilišta. S druge strane valja uočiti šokantnu razinu intelektualne bliskosti između takvih studenata i mnogih akademika. Uljuđen razgovor i razmjena različitih pogleda gotovo su nemogući jer je prva stvar koju treba napraviti čišćenje prostora od bilo kakvih potencijalnih neprijatelja. U tome je bizarno to što ljudi i organizacije koje takve stvari rade čine to u ime otvorenosti. To pokazuje koliko je prijetvoran postao svijet liberalne demokracije. Sada je jasno da, kada god susretnemo neko tijelo ili organizaciju koja u svom nazivu ima riječi kao što su pluralizam, otvorenost, različitost, od njih valja bježati glavom bez obzira jer nameću cenzuru, traže potencijalne disidente i ubijaju svaki oblik slobodnoga mišljenja. Eliminaciju uljuđenoga razgovora sa sveučilišnih kampusa, ali i iz humanistike i javne sfere općenito, smatram simptomom pojave nove vrste despotizma. Klizimo u neku vrstu vrloga novoga svijeta ili sustava koji je filozof Alexis de Tocqueville opisao u posljednjim poglavljima svoje knjige »Demokracija u Americi«.

Kada govorimo o akademskoj zajednici, ne možemo izbjeći i pitanje obrazovanja. Što je sa suvremenim obrazovanjem? Stalno se spominje cjeloživotno učenje, sveučilište je mnogima prilično dostupno, govori se o potrebi za praktičnim znanjima, orijentiranju prema tzv. STEM obrazovanju (prirodoslovlje, tehnologija, inženjerstvo, matematika), no istodobno začuđuje nedostatak općega znanja, poznavanja ideja koje su oblikovale civilizaciju, povijesti, kulture, književnosti, umjetnosti… Kako današnji roditelji djecu mogu usmjeriti prema pravomu obrazovanju?

Dvije se stvari događaju u obrazovanju. Prvo, studenti znaju sve manje. Drugo, oni postaju sve više indoktrinirani. Strašna je količina neznanja među mladim ljudima. To je izravna posljedica reforma koje su provođene u sustavu obrazovanja tijekom protekloga stoljeća, pa čak i od razdoblja 18. stoljeća. Osnovna zamisao tih reforma bila je da će dijete koje zna malo biti sposobno naučiti više. No to je rezultiralo time da obrazovanje mora biti što praktičnije i što aktualnije. Stvari koje nisu praktične i aktualne treba odbaciti. Takav je pristup gotovo ubio humanistiku i društvene znanosti. Spominjete i tzv. STEM. Evo jednoga zgodnoga citata: »STEM obrazovanje želi preoblikovati tipičnu učionicu u kojoj je učitelj središte tako što će poticati kurikul koji će se baviti rješavanjem problema, otkrićima, istraživačkim učenjem i tražiti od studenata da se aktivno uključe u određenu situaciju da bi pronašli rješenje.« No to je čista besmislica, još jedno poglavlje u dugoj povijesti o tome kako je moderni svijet ubio obrazovanje. Jasno da će se mladi koji su iznimno motivirani i inteligentni snaći, no gledajući općenito, naše je suvremeno obrazovanje katastrofa. Stoga predlažem obrnutu strategiju. Dobro obrazovanje treba biti utemeljeno na klasičnom kurikulu, dakle na učenicima koji izvježbavaju svoj um matematikom i fizikom te proširuju svoja gledišta – klasičnim jezicima, poviješću i književnošću. Jedini način da se među mladima pobudi znatiželja jest da ih se uči kako da moderni svijet sagledavaju iz izvanjske perspektive. Danas se zagovara potpuno drugačiji pristup i zato nastaje nepromišljenost. Nije potrebno promatrati svijet antike, stare književnosti, srednjega vijeka, renesansnoga pjesništva i sl. iz suvremenih gledišta, dakle iz perspektive feminizma, rodne ideologije, klasnoga sukoba, rase… Zašto ne bismo na današnje probleme pokušali gledati iz perspektive Tome Akvinskoga ili Dantea, pretpostavljajući da nas oni imaju itekako čemu podučiti? Ako ne naučimo učiti iz bogatstva kulture Zapada, obrazovanje je osuđeno na propast.

BIOGRAFIJA: Ryszard Antoni Legutko rođen je u Krakovu na Badnjak 1949. godine. U Europskom je parlamentu zastupnik grupacije Europskih konzervativaca i reformista, a inače dolazi iz poljske stranke Pravo i pravda. Dugogodišnji je nastavnik na Jagielonskom sveučilištu u Krakovu, autor desetak knjiga koje su prevedene na mnoge jezike. Među njima je jedna, u nakladi »Verbuma« 2019. godine, prevedena na hrvatski, a to je »Demon u demokraciji«, gdje analizira zabrinjavajuće sličnosti između liberalne demokracije i komunizma. Pravu narav potonjega poretka itekako je upoznao odrastajući u komunističkoj Poljskoj, gdje je u mladosti bio jedan od urednika disidentskoga »samizdata« koji se zvao »Arka«.

IZVORGlas Koncila br. 18/2021.
Prethodni članakFENOMEN POVEZAN S CRKVOM SV. PETRA U ČARI Župljani koji su mogli birati župnika
Sljedeći članakOD TROŠKOVA KANONIZACIJE DO DJEČJE BIBLIJE Tko određuje mjesto prijenosa misnih slavlja?