POVJESNIČAR DR. DAVOR MARIJAN GOVORI O DETUĐMANIZACIJI, POČETKU DOMOVINSKOGA RATA I »LEKCIJAMA« KOJE SE IZ NJEGA MOGU IZVUĆI I NAKON TRIDESET GODINA Odgovornost za Domovinski rat nemoguće je prebaciti na hrvatsku stranu

Snimio: B. Čović | Dr. Davor Marijan
Zbog zajedništva i vjere u sebe i svoje snage Hrvatska je neočekivano u rujnu i listopadu 1991. opstala kao zemljopisni i politički pojam, kada joj nitko nije davao više od 20 dana.

Poruka pape Franje »Kultura skrbi kao put do mira« u kojoj se, među raznim nemirima koje je zaoštrila koronakriza, Sveti Otac osvrće i na ratne sukobe, zasigurno je mnoge podsjetilo da je i Hrvatska, ne tako davno, bila jedna od zona vojnih djelovanja, područja u kojima je početkom devedesetih »novo normalno« značilo da djeca ne mogu ići u školu zbog granata, da roditelji pokapaju vlastite sinove i kćeri, da ljudi ostaju bez krovova nad glavom, da su razarane crkve… Na početku godine u kojoj će se uz okruglu 30. godišnjicu početka Domovinskoga rata u raznim prigodama mnogo govoriti o tematici povezanoj s tom najslavnijom epizodom hrvatske tisućljetne povijesti u intervjuu govori ugledni povjesničar s Hrvatskoga instituta za povijest i jedan od vodećih istraživača Domovinskoga rata dr. Davor Marijan.

S obzirom na to da je povod razgovoru najnoviji angažman pape Franje za mir u svijetu, čini se prigodnim da prvi intervju u godini koju će pratiti mnoge okrugle obljetnice vezane uz prijelomne događaje Domovinskoga rata i hrvatskoga puta u samostalnost otvorimo pitanjem iz diplomatske sfere. Zašto međunarodna diplomacija, osim nastojanja pape Ivana Pavla II., mahom nije htjela da se početkom devedesetih samostalna Hrvatska pojavi kao nova zvijezda na europskom političkom nebu?
Međunarodna zajednica načelno je podupirala demokratske procese, a demokracija i Jugoslavija nisu bili kompatibilni pojmovi. U srazu demokracije i Jugoslavije međunarodna diplomacija bila je sklonija zažmiriti i dati prednost nasilnomu očuvanju teritorijalnoga integriteta Jugoslavije, što je tada bio samo eufemizam za veliku Srbiju.

Pola stoljeća u Europi postojao je politički i teritorijalni status quo. Zapad je bio zainteresiran za propast komunizma, ali ne i za promjene postojećih granica, što je zapravo značilo teritorijalno prekomponiranje istoka Europe. S obzirom na to da je SSSR preko noći propao, ali je ostalo njegovo nuklearno oružje, a Zapad je itekako bio zainteresiran da ne bude radikalnih promjena koje bi mogle dodatno destabilizirati SSSR i globalnu sigurnost Jugoslavija se zbog svoga multietničkoga sastava doimala kao minijaturna inačica SSSR-a. To je prvi razlog. Drugi je da su obje Jugoslavije ponajprije nastale voljom vanjskih silnica ma koliko su u Jugoslaviji vjerovali da su oni vodili glavnu riječ u njezinu stvaranju i obnovi u Drugom svjetskom ratu. Zbog toga međunarodna zajednica nije imala interesa poduprijeti stvaranje novih država od Jugoslavije u kojoj nije bilo suglasja između republika o njezinoj budućnosti. Međunarodna zajednica načelno je podupirala demokratske procese, a demokracija i Jugoslavija nisu bili kompatibilni pojmovi. U srazu demokracije i Jugoslavije međunarodna diplomacija bila je sklonija zažmiriti i dati prednost nasilnomu očuvanju teritorijalnoga integriteta Jugoslavije, što je tada bio samo eufemizam za veliku Srbiju. I rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a od 27. rujna 1991. koja je sada s novim »originalnim« tumačenjima aktualizirana zbog biografije jugoslavenskoga diplomata Budimira Lončara pokazuje tko su bili favoriti međunarodne diplomacije. Najzad, ne mogu se ignorirati ni predrasude dijela međunarodne diplomacije konstruirane na temelju odnosu snaga iz Drugoga svjetskoga rata u kojem je Hrvatska etiketirana stigmom fašizma. Primjerice, predrasude toga tipa bile su jake i kod francuskoga predsjednika Franҫoisa Mitterranda, koji je u studenom 1991. izjavio da je »Hrvatska pripadala nacističkomu bloku, ne Srbija«.

Bitka za vojarne JNA bila je prava bitka za Hrvatsku
Kada je po Vašoj stručnoj procjeni započeo Domovinski rat? Koliko je u prvim fazama rata bila presudna Tuđmanova politika taktiziranja, izbjegavanja provokacija i otvorenih sukoba s JNA? Koliko je u tom trenutku bio politički hrabar čin osvajanja vojarni JNA?

Na pitanje početka rata postoji niz odgovora i većina je njih dijelom održiva. Prvi pokušaj da se odredi početak rata napravili su s priličnim uspjehom pobunjeni Srbi kada su 1992. proglasili da je rat počeo 17. kolovoza 1990., znači s izbijanjem balvan-revolucije u Kninu. Zanimljivo je da danas vodeća srpska stranka u RH u kojoj ima aboliranih pobunjenika, od kojih su neki bili i visoki krajinski dužnosnici, nastoji početak rata prolongirati što kasnije, negdje u ljeto 1991. kako bi relativizirali pobunu i odgovornost za rat prebacili na hrvatsku stranu. U Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskoga rata sudioništvo u ratu stavlja se u vrijeme od 5. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. U to je razdoblje uračunato i vrijeme neposredne ugroženosti suvereniteta Republike Hrvatske. Činjenica je da je dan nakon proglašenja neovisnosti, 26. lipnja 1991., napadnuta Policijska postaja u Glini i da se od tada do sredine rujna vodi »mali« rat koji je sredinom rujna eskalirao u veliki rat i otvorenu agresiju JNA i dijelova teritorijalnih obrana Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine na Hrvatsku. Dilema je što je bilo vrijeme do proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991.? Već od kolovoza 1990. smanjuje se teritorij na kojem RH ima ingerenciju i do ljeta 1991. ima nekoliko intervala s manjim okršajima i to je možda najbliže određenju sukoba niskoga intenziteta. Ne treba ni zaboraviti da je JNA u travnju 1990. uoči primopredaje vlasti razoružala i Teritorijalnu obranu SR Hrvatske, što je čin koji se ne može ignorirati i koji je umnogome utjecao na srpsku opciju izbora rata kao najučinkovitiji način da riješi problem Jugoslavije u svoju korist. Stoga smatram da je kolovoz 1990. održiv kao vrijeme početka rata.

Tuđman se trudio izbjeći rat s JNA, u čemu ponekad nije bilo razumijevanja iz sredina koje su bile ugrožene njegovim taktiziranjem, istočna Hrvatska u prvom redu jer je ona u srpnju 1991. bila u vrlo teškom stanju zbog intenziviranja srpske pobune i uplitanja JNA. Danas kada već postoji solidan odmak očito je da se radilo o razumnoj i jedinoj racionalnoj strategiji. Do hrvatskoga napada na vojarne došlo je kada je »voda došla do grla«. U srpnju i kolovozu bilo je očito da pobunjeni Srbi nisu sami u stanju napraviti teritorijalne pomake i veće uspjehe pa se JNA počela parcijalno uključivati u rat te je krajem kolovoza postala nositelj napada i agresije, težišno u istočnoj Hrvatskoj, zapadnoj Slavoniji, Banovini i sjevernoj Dalmaciji, u čemu je imala uspjeha zbog boljega naoružanja kojim je raspolagala. Neke su od vitalnih prometnica prekinute, primjerice autocesta Zagreb – Lipovac u širem području Okučana i cesta Zagreb – Zadar na Masleničkom mostu. Nakon toga Hrvatska više nije mogla taktizirati i krenula je u blokadu i zauzimanje vojnih objekata gdje god je to bilo moguće. To je, smatram, bio najznačajniji trenutak rata – to je doista bila bitka za Hrvatsku jer je do kraja rujna zarobljeno oružja i opreme dovoljno da se opreme snage ojačanoga korpusa. To je ujedno bila većina kvalitetnoga i modernoga oružja i opreme koja je zarobljena u ratu za vojarne, što je bilo temelj za uspješnu obranu i opstanak Hrvatske. Najzad, to je i oružje s kojim je i 1995. dobiven rat.

U inozemstvu se još tiska protuhrvatska propaganda
Intelektualni krugovi lijevoga svjetonazora nameću se i kao apsolutni arbitri u tumačenju hrvatske povijesti, pa tako i ratnih zbivanja devedesetih. Čini se da su prilično umreženi i s međunarodnim nevladinim sektorom pa svoje često istraživački i empirijski nepotkrijepljene teze uspijevaju objaviti i na svjetskim jezicima, a u skladu s tim ih se u domaćoj javnosti predstavlja i kao međunarodno priznate znanstvenike… Što se sve o hrvatskim ratnim godinama objavljuje u inozemstvu?

Činjenica je da postoje dobro umreženi trgovci maglom s istom vrstom »zanatlija« po svijetu, a dio tih veza stvoren je i ranije dok se dio zapadne ljevice oduševljavao jugoslavenskom samoupravnom socijalističkom utopijom. Njima je općenito lakše doći do novca za objavu propagandnih tekstova, a tomu pogoduje i osjetno niska razina bavljenja tim ratom u inozemstvu. Ne treba ni ignorirati predrasude u znanstvenim krugovima o ratovima u Hrvatskoj i BiH po kojima je Tuđman pretežito negativan lik, pa postoji paradoks primjerice da se dobra i na činjenicama utemeljena biografija Franje Tuđmana koju je napisao povjesničar James J. Sadkovich nije mogla objaviti na anglosaksonskom govornom području. Objavljena je na hrvatskom 2010. Dalje, vrlo je malo stranih znanstvenika koji su kompetentni za tu problematiku, no takvi uglavnom znaju jezik tako da nije korektno reći da se domaći rad ne čita, čita se, no ne na razini koju bismo možda željeli i očekivali. Dodatan je problem što ako želimo radove na stranim svjetskim jezicima, logični su i smisleni pregledni članci, bez velikih detalja i prilagođeni publici koja vrlo malo zna o Domovinskom ratu.

Detuđmanizacija je najveća tema suvremene hrvatske povijesti 21. stoljeća, nešto što nema pandana u svijetu i što je ovu državu, umjesto da je povede naprijed, ostavilo u tapkanju na mjestu i trebale su proći godine da se prihvate neke očite i neupitne ocjene iz Domovinskoga rata i poraća, u prvom redu o državničkoj ulozi Franje Tuđmana.

I dalje se nameće percepcija da je nedemokratska Jugoslavija bila bolja od svih država koje su nastale njezinim raspadom, što je činjenični nonsens, no takve predrasude nisu rijetke. Uza sve to hrvatska država, tj. dijelovi uprave imaju ozbiljan nedostatak u razumijevanju humanističkih i društvenih znanosti. Rijetko se financiraju radovi na relevantnim stranim jezicima, kao što se to primjerice radi u Beogradu i Sarajevu. Ipak je nešto u zadnje vrijeme urađeno u sklopu Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskoga centra Domovinskoga rata, no to ne ide lako, prijevodi su skupi i zahtjevni. Nedavno je i Hrvatski institut za povijest objavio knjigu o raspadu Jugoslavije i stvaranju Hrvatske koju smo napisali ja i Nikica Barić. Institut je dobio samo novac za tiskanje knjige, no ne i za njezin prijevod na engleski jezik. To je Institut platio, a za naše skromne prilike to nije mali novac.

O tuđmanizmu danas sude politički marginalci
Jedan od čestih mitova vezanih uz Domovinski rat i krvavi raspad Jugoslavije jest i navodna podjela Bosne i Hercegovine, a tezu o Tuđmanovu pokušaju otimanja teritorija BiH u dogovoru sa Slobodanom Miloševićem nedavno je nanovo reciklirao i bivši predsjednik Stjepan Mesić. Što o tome kaže historiografija? Zašto je bilo rata ako se sve moglo dogovoriti za pregovaračkim stolom?

Stjepan Mesić nedavno je iznio i nekoliko opskurnih teza o padu Vukovara. No što mu drugo ostaje? Deset je godina predvodio detuđmanizaciju koja je neslavno propala. Po čemu će ga povijest pamtiti? Tko će po njemu davati imena ulicama i trgovima? On zna da je prošlost, da vrijeme neumitno prolazi i da je politički marginalac kojemu do kraja života ostaje samo pričanje viceva o državniku Tuđmanu iz čije je sjene neuspješno pokušao izići. Njegove su pričice i historiografski osporene. Glede navodnoga dogovora sigurno je samo da su Tuđman i Milošević dva puta razgovarali u četiri oka, i to 25. ožujka u Karađorđevu i 15. travnja u Tikvešu. Poznato je da su postojale i dvije ekspertne skupine, a hrvatsku su činili Dušan Bilandžić, Zvonko Lerotić, Smiljko Sokol i Josip Šentija. One su se sastale tri puta, 10., 13. i 20. travnja bez ikakvih rezultata, čime je »slučaj« Karađorđevo okončan bez ikakvoga učinka nakon što je bio aktualan manje od mjesec dana. Potom su se Milošević i Tuđman 12. lipnja sastali s Izetbegovićem u Splitu, navodno dogovorili razgraničenje u BiH, što je Izetbegović odmah osporio čim se vratio u Sarajevo. Previđa se da je Tuđman osim BiH imao i drugu pobudu za sastanak s Miloševićem. O tome je govorio na sjednici Vrhovnoga državnoga vijeća održanoj 25. travnja 1991., a to je da pokaže pobunjenim Srbima da moraju razgovarati s njim, posebice nakon njegova susreta s Miloševićem. To što od toga poteza nije bilo koristi koju je Tuđman očekivao ne umanjuje njegovo nastojanje da razgovara. Pregovaralo se o svemu i svačemu, i to je logično, bolje je pregovarati nego ratovati. Uostalom, što i sami postavljate, ako se moglo sve ispregovarati, zašto je bio potreban rat? No kada nema argumenata, teorijom zavjere sve se objasni u nekoliko riječi. No to je predrasuda koju sustavno održavaju oni koji su je širili prije 20-30 godina. Ne živimo u društvu gdje će netko priznati: »Lagali smo, izmišljali« i slično, posebice jer su mnogi imali i materijalne koristi od širenja takvih tvrdnja, a imaju i sada.

Zapad je narodima BiH navukao luđačku košulju
I 25 godina nakon Daytonskoga mirovnoga sporazuma BiH je politički podijeljena zemlja, a napetost ide do te mjere da srpski entitet prijeti i tzv. RS-exitom. Koliko su takve prijetnje opasne za Hrvate u BiH i što su uopće Hrvati u BiH dobili u prvih 25 daytonskih godina?
Ključnu ulogu na putu do okončanja rata i Sporazuma u Dayton odigrale su hrvatske snage, tj. Hrvatska vojska i Hrvatsko vijeće obrane koji su na ratištu napravili ključne pomake, i omogućile muslimanskoj (bošnjačkoj) vojsci da i sama preotme dio teritorija od Srba. U tom smislu Hrvati u BiH dugoročno su bili najveći gubitnici jer su kasnije promjene Daytonskoga sporazuma uglavnom bile na njihovu štetu. Cinični su aktualni pozivi na promjenu Daytona, stanje u BiH je među ostalim loše jer su Sporazum selektivno mijenjali međunarodni predstavnici. Uz sve te promjene BiH je i dalje nefunkcionalna država. Danas se ponovno govori o nužnosti promjena, no teško je procijeniti što će konkretno biti. Luđačku košulju koju je Zapad navukao narodima BiH, dobrim dijelom uz potporu SAD-a, treba popustiti ili skinuti, no čini se da je tendencija da se ona stegne, a to je nastavak politike koja nije donijela ništa dobro osim materijalnih probitaka skupini stranaca koja parazitira na postojećem stanju. U takvu kontekstu nije neobično da Republika Srpska prijeti odcjepljenjem, no u taj scenarij ipak sumnjam.
Zbog detuđmanizacije Hrvatska dugo tapka u mjestu
Osim začaranoga kruga »pravih istina« o Domovinskom ratu, on se površno i »nabrzaka« obrađuje u osnovnoškolskoj i srednjoškolskoj nastavi povijesti, a dugi je niz godina problematičan i odnos te marginalizacija hrvatskih branitelja. Iz toga se javlja pitanje jesu li sve to posljedice zloglasne detuđmanizacije s početka tisućljeća? Je li ona započela i ranije?

U društvu koje želi biti zdravo i demokratsko ne treba osporavati pokušaje dovođenja u pitanje svih »istina«, ali na metodološki utemeljen način. To kod nas nije rađeno, mi i dalje funkcioniramo po uzoru na totalitarno društvo do 1990. godine. Nije čudno jer su promjene, iskorak prema demokratskomu društvu i pravnoj državi, bile doslovno kozmetičke. Detuđmanizacija je najveća tema suvremene hrvatske povijesti 21. stoljeća, nešto što nema pandana u svijetu i što je ovu državu, umjesto da je povede naprijed, ostavilo u tapkanju na mjestu i trebale su proći godine da se prihvate neke očite i neupitne ocjene iz Domovinskoga rata i poraća, u prvom redu o državničkoj ulozi Franje Tuđmana. Što se tiče bivših struktura, nedavno sam imao prijepor s jednom politologinjom glede tzv. hrvatske tranzicije. Osobno preferiram pojam kontinuitet i diskontinuitet između jednostranačkoga i višestranačkoga društva. Smatram da Hrvatska nije napravila »tranziciju« i da pitanje lustracije mora biti aktualnije nego u bilo kojoj bivšoj istočnoeuropskoj zemlji jer nigdje komunizam nije toliko zaživio i pustio korijenje kao u Jugoslaviji, a tu Hrvatska nije bila iznimka. To tvrdim na temelju gradiva Partije koje intenzivno pretražujem više od dvije i pol godine. Medijskom scenom, dijelom koji je relevantan i koji je tzv. glavna struja, i dalje dominiraju kadrovi formirani u bivšem sustavu, što ne bi bilo problem da im svjetonazor nije ostao gotovo isti. Malo je izmijenjen i prilagođena novomu vremenu u kojem živimo sa starim vrijednostima kojima smo dali nova imena, no bit je ostala nepromijenjena.

Posljednjih je godina među nekim povjesničarima i publicistima povijesne tematike postala učestala praksa da svoje knjige objavljuju kao lekcije čovječanstvu za život. Možete li na kraju ovoga razgovora i Vi istaknuti koje su to lekcije iz Domovinskoga rata koje bismo trebali aktualizirati danas, kada je iza nas teška 2020. godina, a pred nama neizvjesno i nesigurno razdoblje nove, 2021. godine…

Nisam sklon davanju lekcija, no smatram da je zbog zajedništva i vjere u sebe i svoje snage Hrvatska neočekivano u rujnu i listopadu 1991. opstala kao zemljopisni i politički pojam, kada joj nitko nije davao više od 20 dana. Vjerujući u sebe i ignorirajući da protiv sebe ima neusporedivo jače snage, Hrvatska je izdržala agresiju koju je vodila srbizirana JNA i stvorila osnovu da 1995. dobije rat i bude ključna sila u BiH i zahvaljujući kojoj je na kraju postignut Sporazum iz Daytona. To je po mom mišljenju bit tuđmanizma, od kojega neki bez uspjeha pokušavaju napraviti ideologiju. Ta lekcija nije ni danas izgubila na značenju.

Biografija: Povjesničar dr. Davor Marijan rođen je 1966. godine, a osnovnu i srednju školu završio je u Livnu. Dvopredmetni studij povijesti i arheologije završio je u Zagrebu, gdje je magistrirao na temi »Ustaške vojne postrojbe 1941. – 1945.«. Doktorirao je s temom »Jugoslavenska narodna armija i raspad Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije 1987. – 1992. godine«. Od 2001. godine radi na Hrvatskom institutu za povijest i glavni su mu istraživački interesi vojna povijest Hrvatske i Jugoslavije u 20. stoljeću, uz naglasak na Domovinski rat. Autor je više knjiga o Domovinskom ratu, kao i niza znanstvenih i stručnih članaka, prikaza i rasprava povezanih s tom tematikom.

IZVORGlas Koncila br. 1/2021.
Prethodni članakCRKVA GOSPE OD ZAČEĆA I NARAŠTAJI TABAINA Obitelj bdije nad kapelicom i u trećem stoljeću
Sljedeći članakJEDNA OD NAJBOLJIH HRVATSKIH MLADIH ZNANSTVENICA DR. LIDIJA KANIŽAJ Moja ljubav prema kemiji dokaz je da Bog vidi želje naših srca