Zašto se davne 1963. »dogodio« Glas Koncila? Zašto su i danas hrvatskim vjernicima, ali i društvu u cjelini, potrebne katoličke novine s »predznakom« Drugoga vatikanskoga koncila? Najbolji sugovornik za ta pitanja nalazi se u šest desetljeća dugoj povijesti našega katoličkoga tjednika.
U »knjizi postanka« Glasa Koncila dva su poglavlja. Prvo su poglavlje u listopadu 1962. godine ispisali dalekovidni oci franjevci kada su se u vrijeme otvaranja Drugoga vatikanskoga koncila odlučili upustiti u hrabar podvig – pokretanje katoličkoga biltena »Glasa s Koncila« koji bi izvještavao o zbivanjima na prijelomnom crkvenom zborovanju. U razdoblju u kojem je u Hrvatskoj vladao komunistički režim ideja katoličkih novina činila se poput sna. Tri nezaboravna koncilska oduševljenika bila su »arhitektima« te zamisli – dvojica franjevaca Reda male braće o. Zorislav Lajoš i o. Bonaventura Duda i franjevac kapucin dr. o. Tomislav Šagi-Bunić. Četvrtoga listopada 1962. objavljen je prvi broj ciklostilom umnažanoga biltena »Glasa s Koncila«. Ali nakon 11 brojeva koncilski bilten je zamro. No ideja pokretanja katoličkih novina koje bi bile uređivane po najsuvremenijim kriterijima na zagrebačkom Kaptolu nije iščeznula.
Drugo poglavlje »Knjige Postanka« Glasa Koncila u rujnu 1963. zapisala su dva osebujna, okretna i također dalekovidna svećenika – rimokatolički župnik u Oštrcu Vladimir Pavlinić i njegov grkokatolički susjed, župnik u žumberačkim Sošicama Živko Kustić. Zadatak pokretanja projekta prvih pravih katoličkih novina nakon 1945. ondašnji je zagrebački nadbiskup Franjo Šeper povjerio Pavliniću, a on je pak, anticipirajući što novinarski posao zapravo znači, sa sobom u taj podvig »povukao« Kustića, o kojem se već tada od žumberačkih brda do Zagreba govorilo kao o neustrašivom, revnom, a i proganjanom navjestitelju radosne vijesti. »Ostavi to, hajdemo praviti novine!« viknuo je rujanskoga dana 1963. Pavlinić Kustiću, koji je u tom trenutku bio u polju, zajedno sa svojom suprugom Maricom, i vadio krumpir. Tako je za žumberački dvojac započela avantura »pravljenja novina«, novina koja žive i dandanas.
Glas Koncila nije na svijet došao bez golemih porođajnih muka. Budući da Crkva nije mogla »izmisliti« prostor koji bi se gotovo preko noći adaptirao u novinsku redakciju, prvo »uredništvo« djelovalo je iz sobice u zagrebačkoj bogosloviji u kojoj je bila samo metalna postelja, starinski stolić bez ladica i umivaonik. Na njega su Pavlinić i Kustić »namontirali« drvenu dasku na kojoj su držali pisaće strojeve na kojima su tipkali tekstove za prve brojeve Glasa Koncila. Početni kapital bila je pozajmica nadbiskupa Šepera. Ljudskim se očima tada činilo nevjerojatnim da će se iz toga sobička roditi list pred čijim se redcima dizala kosa na glavi ondašnjim moćnicima, uključujući i najmoćnijega među jugoslavenskim komunistima – Josipa Broza Tita.
No prava se drama događala kada je iz tiska trebao izići prvi broj novih katoličkih novina. Sve je bilo dogovoreno, i to s tiskarom zagrebačkoga izdanja partijskoga glasila »Borbe« u Preradovićevoj ulici. Novine su bile zamišljene kao dvotjednik. Pavlinića je u tiskaru pratio Luka Perinić, angažirani katolički laik s iskustvom u predratnom katoličkom novinstvu. Nadnevak prvoga broja bio je 29. rujna, blagdan sv. Mihovila. A onda je – kako je to Pavlinić opisao u jednim od svojih sjećanja na početke Glasa Koncila – s »višeg mjesta došao stop«. Pokretanje Glasa Koncila izravno je pokušala blokirati Partija. Ali ondašnje uredništvo u svojim se molitvama uteklo svetici koja se i danas u Glasu Koncila štuje kao njegova zaštitnica – sv. Maloj Tereziji od Djeteta Isusa. Molitve su, naime, uspjele. Unatoč partijskim »igrama«, prvi je broj Glasa Koncila iz tiska izišao 3. listopada, dva dana nakon svetičina blagdana. U spomen na događaj u kojem je »mala« svetica poništila veliki »stop« djelatnici Glasa Koncila početkom svakoga listopada hodočaste u karmel u Brezovicu.
Providnost se pobrinula da se od početaka Glasa Koncila u njegovu povijest utka još jedan svijetli ženski lik – Smiljana Rendić. Ta po mnogim kriterijima najvažnija hrvatska katolička novinarka i intelektualka javila se ondašnjemu uredništvu Glasa Koncila, Pavliniću i Kustiću, nakon što su se po crkvama počeli pojavljivati prvi brojevi novoga katoličkoga dvotjednika. Živjela je tada u Rijeci, no svoju je katoličku i domoljubnu orijentaciju stekla u sklopu društva »Domagoj« u Splitu u razdoblju između dvaju svjetskih ratova, a do vremena kada se pojavio Glas Koncila već je imala iskustva u novinarstvu. Kratko, ali ne i beznačajno, surađivala je s listom »La Voce del Popolo«, u kojem je zapravo »ispekla« svoj novinarski zanat.
Kao iskusnija novinarka svojim se savjetima iz pisma u pismo Pavliniću i Kustiću pokazivala kao sve veći blagoslov. Učila ih je zašto ozbiljne novine moraju imati potpisane autore, koji je smisao određenih novinarskih forma, kako se tekstovi trebaju uređivati. »Da bi se jedna stvar rekla ili napisala javno, potrebno je znati tisuću drugih stvari«, bila je jedna od njezinih često ponavljanih lekcija stvarateljima Glasa Koncila. Osim zbog pomoći svojim savjetima, Smiljana Rendić je od početaka Glasa Koncila zaslužila biti nazvana njegovom sustvarateljicom jer je svojom jedinstvenom rubrikom »Mi, ovdje«, koja se bavila svakidašnjicom vjernika u ateističkom društvu, uvelike pridonijela popularizaciji mladoga Glasa Koncila među širim vjerničkim slojevima. Kao velika privrženica židovskoj kulturi i povijesti, svoju glasovitu rubriku potpisivala je pod pseudonimom »Berith«.
Čitatelji su brzo zavoljeli Glas Koncila – već je šezdesetih naklada lista o Božiću ili Uskrsu znala dosezati i do brojke od 250 000 primjeraka, a naklada u redovitim dijelovima godine kretala se oko 180 000 primjeraka. Prvi brojevi Glasa Koncila bili su otisnuti u A4 formatu, a već je o Božiću 1963. list prešao na A3 format.
Prateći inozemne radijske postaje i strane novine, Smiljana Rendić donosila je ozbiljne, gotovo reportažne kronike o zbivanjima u sklopu Drugoga vatikanskoga koncila, kao da je svakoga dana bila u Rimu. Kustić je bio najkreativniji autor na stranicama lista – donosio je iz broja u broj mnoštvo tekstova, od jednostavnih vijesti do složenijih tekstova. Donosio je vrijedne reportaže iz raznih krajeva ondašnje Hrvatske, ali i dijelova Jugoslavije u kojima su živjeli Hrvati katolici. Kustić je osmislio i vrlo lukavu taktiku potrebnu za preživljavanje Glasa Koncila u ozračju komunizma. Bila je to »metoda svete vodice« prema kojoj se svaki tekst morao »poškropiti« nekom strogo vjerničkom ili pobožnom rečenicom da režim ne bi mogao samo tako izvesti novinare Glasa Koncila pred sud jer su svojim pisanjem »izišli iz okvira vjerskoga«. Nadalje, Kustić je bio autor jedinstvenoga iznašašća, ne samo u kategorijama katoličkoga novinarstvo, nego i hrvatskoga novinarstva općenito – rubrike »Pismo seoskoga župnika« u kojoj je pod svojim legendarnim pseudonimom »don Jure« uz ironiju i humor razobličavao partijsku sumanutost i komunističko zlosilje.
Pavlinić se bavio uređivanjem, lektoriranjem i grafičkim izgledom lista budući da je on bio i darovit kao slikar. Mladi je list privukao kao stalne suradnike i važna imena ondašnje Crkve u Hrvatskoj – isusovca i kasnijega pomoćnoga zagrebačkoga biskupa Miju Škvorca, spomenute franjevce Dudu i Šagija, i niz drugih stalnih suradnika. Upravo je veliki teolog Tomislav Šagi-Bunić – kako su u više prigoda napominjali Kustić i drugi protagonisti povijesti Glasa Koncila – bio stvaratelj teološke linije Glasa Koncila. Od 1965. pa sve do kraja devedesetih dužnost ravnatelja Glasa Koncila obnašao je svećenik dr. Josip Ladika.
U razdoblju šezdesetih na stranicama Glasa Koncila javila se i jedna od njegovih najprepoznatljivijih rubrika – redakcijski komentar. Autentičnost i jasnoća crkvenoga stajališta trajna je odlika komentara Glasa Koncila. Kako u razdoblju komunizma tako i danas, komentari iznose stajališta iz vjerničkoga gledišta o aktualnim društvenim pitanjima, pa su često i predmet pohvala i predmet oštrih kritika. Rubrika »Komentar« perjanica je Glasa Koncila. Od 1967. na stranicama Glasa Koncila javlja se i rubrika »Naši ljudi izvan domovine«, čime list počinje aktivno pratiti i život hrvatskih iseljenika. To je značilo i postupni izlaz Glasa Koncila i izvan granica ondašnje Jugoslavije – list je svoju publiku nalazio i na najudaljenijim mjestima gdje su živjeli hrvatski katolici – u Australiji i Novom Zelandu.
U ožujku 1966. iz rubrike Glasa Koncila »Vama djeco« najprije kao mjesečni prilog listu, a onda i kao samostalni katolički list za djecu, rodio se Mali koncil – Mak. Iste godine pokrenuta je i nakladnička djelatnost Glasa Koncila kao izdavača knjiga vjerničkoga i teološkoga profila. Od sredine šezdesetih preko Glasa Koncila i njegove rubrike »Tko je moj bližnji« počinje se razvijati Caritas, kojemu je djelovanje bilo naprasno zabranjeno u prvim godinama komunističke vladavine. S vremenom se na stranicama Glasa Koncila »udomaćila« i rubrika »Braća naša zaboravljena« o ljudima pritisnutim siromaštvom, bolešću, izoliranošću i drugim nedaćama zbog kojih ih društvo jednostavno nije »registriralo«. Da je Glas Koncila i u tom pogledu išao »na margine«, kako to danas često potiče papa Franjo, bio je u svoje vrijeme zaslužan svećenik Luka Depolo kao autor te rubrike. Glas Koncila aktivno je promicao inicijativu kardinala Šepera i »Fonda Ivana XXIII.« za gradnju novih crkava u Zagrebu. Prvi plod te akcije bila je kapelica Augustina Kažotića na Volovčici, a drugi crkva u Retkovcu.
Bezbožni komunizam nije bio jedini s kojim je Glas Koncila morao odmjeravati snage. Jer sam po sebi Drugi vatikanski koncil izazvao je i neka raspoloženja koja su išla prema krajnostima – od očekivanja da će se Katolička Crkva pretvoriti u neku vrstu »protestantizirane« i »liberalizirane« Crkve do neutemeljenih konzervativnih otpora koji su strahovali od svake novosti u Crkvi. O nerealnim »progresivnim« očekivanjima Glas Koncila je izvještavao, ali ne na način na koji bi se solidarizirao s takvim shvaćanjima. Ali to je bio dovoljan razlog da »konzervativna struja« pokuša 1971. brošurom »Proigrana šansa« koju je napisao svećenik Čedomil Čekada omalovažiti Glas Koncila.
Taj udarac nije bio beznačajan – osjetio se prije svega u padu naklade Glasa Koncila, no list je očuvao povjerenje ondašnjih hrvatskih biskupa i preživio jednu od – uz slučaj Teološkoga društva Kršćanska sadašnjost – najbučnijih unutarcrkvenih »afera« u prošlom stoljeću. No bila je to cijena koja se morala platiti ne bi li Glas Koncila djelovao, kako je to opisao Živko Kustić, »u matičnom tijeku hrvatskoga katolištva«. »Ako smo ičega tijekom svih tih godina bili izričito i djelatno svjesni, to je bilo pozorno i uporno nastojanje da nam novine ne postanu izrazom nikakve struje u Crkvi, nikakve posebne teološke škole, nikakvoga političkoga usmjerenja, da u njima ne prevlada misao ni katoličke ljevice ni katoličke desnice, nego da budu glas naše katoličke većine«, rekao je uz jedan od važnijih jubileja Glasa Koncila Kustić.
Nakon što se u vrijeme hrvatskoga proljeća dogodio uzlet hrvatskoga ponosa, nakon zloglasne sjednice u Karađorđevu u prosincu 1971. režim je nastojao sustavno pogaziti hrvatski identitet i sve njegove sastavnice – jezik, kulturu, povijest i, napose, katoličku vjeru. Glas Koncila bio je jedini mediji koji se već nekoliko dana nakon Karađorđeva suprotstavio tomu pokušaju brisanja hrvatskoga naroda u Jugoslaviji. »Isus Krist posvetio je rodoljublje« – bila je poruka nadbiskupa Kuharića koja je o Božiću 1971. poput svjetionika iz mračne represivne svakidašnjice zabljesnula s naslovnice Glasa Koncila. A misao da je rodoljublje kao »proširena verzija« čovjekoljublja u biti kršćanska krjepost, nadahnula je pisanje i uređivanje Glasa Koncila u tom turobnom ozračju.
Glas Koncila sedamdesetih i osamdesetih sustavno je radio na duhovnoj obnovi hrvatskoga naroda, a istodobno i na svekolikom nacionalnom preporodu. Dogodio se ciklus jubilejskih veleslavlja, koji je tematizirao dugu povezanost Hrvata i Crkve i činjenicu da su Hrvati jedan od najstarijih kršćanskih naroda Europe. Bio je to projekt koji je imao i svoj naziv – Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata. Počelo je sa Solinom 1976., nakon kojega su rijeke hrvatskih hodočasnika dolazile na druga važna mjesta hrvatske vjerske i nacionalne povijesti – u Biskupiju kod Knina 1978. godine, u Nin 1979. i napose na Nacionalni euharistijski kongres u Mariju Bistricu 1984., kojim je kulminiralo veliko jubilejsko gibanje. Nakon NEK-a započela je i sudbonosna promjena za Glas Koncila: od dvotjednoga formata list je počeo izlaziti kao tjednik.
Pad Berlinskoga zida i epohu demokratskih promjena u Europi Glas Koncila nije dočekao nespreman. Od kraja osamdesetih aktivno je izvještavao o zbivanjima u Poljskoj, o porukama pape Ivana Pavla II., o velikom gibanju koje je pokrenuo pokret »Solidarnošć«. A kada se u siječnju 1990. dogodio posljednji kongres jugoslavenske partije, i kada su neizbježni bili prvi višestranački izbori, Glas Koncila na svojim je stranicama predstavio najvažnije nove političke stranke i čitateljima dao konkretne upute kako uopće trebaju sudjelovati u prvim demokratskim izborima.
U Domovinskom ratu Glas Koncila bio je vjeran prenositelj službenoga zauzimanja Crkve protiv rata, kao i za poštovanje dostojanstva svakoga čovjeka i naroda. Suprotstavljao se širenju mržnje i pokušajima prišivanja kolektivne krivnje i odgovornosti pripadnicima određenoga naroda za neka zlodjela. No o zlodjelima nije šutio – redovito je dokumentirao razaranja crkava diljem Hrvatske, kao što je donosio i iskustva prognanih i drugih žrtava velikosrpske agresije. Nije šutio ni na zastranjivanja Srpske pravoslavne Crkve, koja je kasnih osamdesetih i ratnih devedesetih uz zloglasni SANU i Društvo književnika Srbije bila jedan od idejnih promotora velikosrpskih prekrajanja granica.
Nakon turbulentnih povijesnih zbivanja Glas Koncila vratio se u redovitost tek nakon završetka Domovinskoga rata. U postkomunizmu bilo je moguće u redakciji zapošljavati i vjernike laike pa je u tom razdoblju napokon »kompenziran« nedostatak ljudi koji je bio potreban da bi izlazile novine u tjednom formatu sa svim redovitim rubrikama i prilozima. Tekstovi Glasa Koncila u novom ozračju postaju većinom potpisani. Uz sadržajnu obnovu, od 1996. Glas Koncila se i grafički osvježio. Redizajn novina događao se 2007. i 2020. godine. Glas Koncila se od devedesetih aktivnije uključuje i u prostor hrvatske kulture. Od 1992. u sklopu Dana hrvatskoga filma dodjeljuje nagradu »Zlatna uljanica« za promicanje etičkih vrijednosti u filmskom stvaralaštvu. Glas Koncila bio je u početnim fazama suorganizator »Božića u Ciboni« i »Uskrsfesta«. Izdaje i dva stručno-znanstvena časopisa – »Svetu Ceciliju« i »Lađu«. Velikane hrvatske kulture koji su ponikli iz katoličkoga miljea, i čija su imena nakon 1945. bila proskribirana, Glas Koncila kao nakladnička kuća vraća u javnost bibliotekom »Hrvatska katolička baština«.
Uz svoj zadatak da informiraju čitatelje o aktualnim zbivanjima u Crkvi u hrvatskom narodu i Crkvi u svijetu, poslanje novina Glas Koncila odnosi se i na formiranje čitateljstva. To je zadatak koji svojim širokim spektrom tema »pokrivaju« redovite rubrike u listu: Komentar, Intervju, Propisi-pravo-pravda, Susret, Teološki osvrt, Prigovor znanosti, Zapažanja i druge. Zato su teme poput gospodarstva, demografije, poljoprivrede ili neka neriješena pitanja iz hrvatske prošlosti, kao što su zločini nakon 1945. ili u razdoblju Domovinskoga rata, i utjecaj nekadašnjih partijskih i obavještajnih struktura u suvremenom političkom životu Hrvatske često prisutne na stranicama lista. Glas Koncila time se ne nameće kao »faktor« u političkom prostoru, nego prije svega pokazuje svoje jasno opredjeljenje prema općemu dobru hrvatskoga društva. Formativna dimenzija Glasa Koncila osnažena je 2013. uvođenjem njegova mjesečnoga magazina »Prilike«, čije su stalne rubrike Politika, Ekologija, Književnost, Ekonomija, Psihologija, Zdravlje, Glazba i Film.
