Glas Koncila je hrvatski katolički tjednik. Tako bi glasila najkraća definicija publikacije čiji je prvi broj objavljen s nadnevkom od nedjelje 29. rujna 1963. Dok je imenica »tjednik« jednoznačna, pridjev »katolički« može u praksi imati različite sfumature. Može, naime, označavati crkveno glasilo u užem smislu riječi, ali i glasilo koje se bavi i svim drugim događajima i temama, pristupajući im s katoličkoga vrijednosnoga stajališta. Glas Koncila svakako se bavi životom Crkve, pri čemu geslo »Novo lice Crkve« odaje njegove koncilske korijene i usmjerenje, ali nastoji obuhvatiti i aktualne društvene teme koje se tiču općega dobra, izbjegavajući pritom izravno uključivanje u političku arenu u užem smislu riječi.
Pridjev »hrvatski« zaslužuje međutim posebnu pozornost. I on, jasno, može označavati generalije: da Glas Koncila izlazi u Hrvatskoj, u Zagrebu, da je pisan na hrvatskom jeziku, namijenjen njegovim govornicima u Hrvatskoj, BiH, dijaspori… No svatko tko makar površno poznaje Glas Koncila, svatko tko ga je makar prolistao prije pet, tri ili dva desetljeća, ili ga uzme u ruke danas, uvidjet će: Glas Koncila »misli« hrvatski; važan dio svojega poslanja on vidi u promicanju boljitka hrvatskoga nacionalnoga bića; za njega pridjev »katolički« (sveopći) nije u suprotnosti s »hrvatskim«. I nije u tome usamljen, nego je dio više ili manje jasno prepoznatljiva opredjeljenja Crkve u posljednjim desetljećima. Ono se posebno očitovalo u proslavi Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata – koju je Glas Koncila svesrdno promicao – te nadasve u stajalištu o Domovinskom ratu i potpori stvaranju suverene Republike Hrvatske.
No opredjeljenje koje povezivanje katoličkoga i nacionalnoga, koje je po svojoj naravi partikularno, smatra ne samo mogućim, pa čak ni samo poželjnim, nego gotovo i kršćanskom dužnošću – jasno, pod određenim uvjetima – teološki je utemeljeno još ranije. I za to dobar dio zasluge, kao jedino »masovno« glasilo koje je Crkva desetljećima imala na raspolaganju, ima Glas Koncila. A još više njegov suradnik u prvim godinama izlaženja, bez sumnje jedan od najvećih hrvatskih teologa novijega doba, Tomislav Janko Šagi-Bunić.
Godine 1983., u kontekstu mučnih sporenja oko Teološkoga društva »Kršćanska sadašnjost«, tadašnji urednik tjednika Živko Kustić na jednom je skupu za Šagi-Bunića rekao: »Ako budete pozorno čitali knjigu ‘Katolička Crkva i hrvatski narod’ i ako uvažite kojih je godina to pisano – prije pape Woytile! – vidjet ćete da se tu nalaze rečenice o odnosima Crkve i nacije, o inkarnaciji, odnosno ukorijenjenosti Crkve u nacionalno biće, o tome da Crkva ne smije biti šovinistička i nacionalistička, ali mora biti nacionalna, o tome da Crkva ima odgovornost za sudbinu nacije, o tome da Crkvu ne zanima toliko država koliko narod… (…)
I ja mislim da će u hrvatsku povijest ući taj Tomislav Šagi-Bunić, koji je stvarao liniju ‘Glasa Koncila’, liniju koje se ‘Glas Koncila’ nikad nije odrekao, a da će naše sadašnje razilaženje u crkveno-političkim shvaćanjima s obzirom na Teološko društvo biti dimenzionirano u drugi plan.«
Jedan od tekstova u kojima se Šagi-Bunić intenzivno bavio pitanjem odnosa nacionalnoga i Crkve jest podulji feljton »Kršćanstvo i nacionalizam« objavljen u Glasu Koncila u br. 12 u davnoj 1969. godini. Razmišljanja hrvatskoga teologa stara više od pola stoljeća ne samo da djeluju svježe i aktualno, nego, s obzirom na globalizacijske tokove, upravo nameću nova pitanja.
U svojem razmišljanju u Glasu Koncila Šagi-Bunić polazi od razlike između religija koje su »proizvod čovjekova stvaralačkoga genija« i »kršćanstva kao objave Božje«. »Nema sumnje da su poganske religije bile i jesu duboko nacionalne ili čak plemenske. Tražeći Boga i želeći doći u dodir s njime, narodi su stvorili religiozne oblike duboko vezane uz njihovu narodnu osebujnost«, piše Šagi-Bunić. No s kršćanstvom je bitno drugačije jer ono dolazi odozgor, a djeca Crkve pozvana su utjeloviti ga, inkulturirati, u svaku sredinu. »Međutim, kršćanstvo kao Božji dar, Božji govor i Božje spasiteljsko djelovanje, ne odbacuje i ne uništava religioznih oblika što ih je narod stvorio, nego ih prihvaća, pročišćuje, u njima se utjelovljuje, omogućuje daljnji razvitak toga narodnog stvaralaštva na religioznom području, samo sada u smjeru pravoga hoda prema Bogu, bez opasnosti (ili bar s manje opasnosti, već prema živoj kršćanskoj budnosti u pojedinim narodima) zastranjenja i lutanja«, napisao je Šagi-Bunić.
Taj doprinos kršćanstva određenoj nacionalnoj kulturi može biti tako dugotrajan i tako velik da oblici kršćanstvom prožete kulture postanu prevladavajući, možda i presudan element nacionalne svijesti. No postoji i opasnost »zadržati se na ljusci«, to jest da se udalji od biti kršćanstva tako da ona postane »samo nacionalna vrjednota«. Osim što je to odstupanje od izvornoga poslanja Crkve, može dovesti i do nacionalizma zaogrnuta plaštem prividne transcendentalnosti, koji onda postaje plodnim tlom i za fanatizam.
Očito je da Crkva u jednom narodu treba tražiti ravnotežu, koju Šagi-Bunić sažima riječima: »Ako je kršćanstvo sasvim drugi nivo okupljanja ljudi i sasvim drugi red proživljavanja zajedništva od nacionalnoga zajedništva, to nipošto ne znači da kršćani mogu biti izvan naroda i nacije, da smiju biti bez zanimanja i odgovornosti za neku zemaljsku domovinu, a pogotovo to ne znači da se kršćanstvo, zato što nije isto s nacionalnošću, suprotstavlja ili protivi nacionalnosti. Kršćanska je Crkva zajednica ljudi koji se u svim narodima sabiru oko Krista, da po vjeri žive u Kristovoj ljubavi i služenju za dan Kristova dolaska, ali ti ljudi ne žive negdje u zraku… u nekoj apstraktnoj regiji. Oni se ne razlikuju od svoga naroda ni teritorijem, ni jezikom, ni političkim institucijama (usp. Poslanicu Diogenetu), nego su dionici života svoga naroda, pa zato i dionici svih odgovornosti, nužno solidarni u stvaranju dobara i vrijednosti koje su svima potrebne. (…) Nacionalizam je bar sumnjiv u očima katolika, ali nije nipošto sumnjiva ljubav prema domovini i prema narodu, nije sumnjiv patriotizam, nego je upravo dužnost svakog vjernika da gaji ljubav prema domovini, samo bez zadrtosti, kako kaže Koncil (Gs, čl. 75, 4).«
