Reforme radnih i socijalnih, mirovinskih i zdravstvenih sustava mogu biti učinkovite samo ako su u svrhu poboljšanja životnih uvjeta većine građana. Osim toga reforme moraju biti i u skladu s općim moralnim shvaćanjima interesa konkretnoga društva. Tek nakon toga može se prognozirati moguća ostvarljivost reforma, ali opet primjereno postojećim gospodarskim i socijalnim mogućnostima. Građani u demokracijama većinom svojih glasova biraju svoju vlast, ali i očekuju da izabrana vlast vodi politiku, uključujući i reforme, koja će im jamčiti bolji život.
Dosadašnje mirovinske reforme postupno otežavaju socijalni položaj većine budućih umirovljenika. To je suprotno obećavanju političkih stranaka o davanju veće važnosti čuvanju dostojanstva starosti, obitelji i majčinstva. Političke strukture ne uočavaju ili ne žele uočiti neke važne propuste glede mirovinskih prava pa traže izlaze samo u povećanju starosnih granica kao uvjeta za mirovine ili plaše buduće umirovljenike nepovoljnim odnosima broja osiguranika prema broju umirovljenika. Tako posredno »optužuju« starenje kao glavnoga krivca za mirovinske probleme, kao da su ljudi krivi što duže žive zahvaljujući napretku medicine.
Metode plašenja su različite. Opravdavaju se stajalištima Svjetske banke ili Međunarodnoga monetarnoga fonda. Stalno se postupno povećavaju uvjeti starosti. To se napose odnosi na žene, koje se glede uvjeta starosti izjednačavaju s muškarcima, iako one u mnogo slučajeva ne ostvaruju zaposlenje ili ga prekidaju zbog majčinstva. Priznavanje staža za dijete (6 mjeseci) samo je djelomična, dakle nepotpuna kompenzacija. Najbolje to potvrđuju primjeri žena koje postaju udovice a nemaju djece ili su djeca završila školovanje. U tom slučaju stječu pravo na obiteljsku mirovinu nakon smrti supruga samo ako su do smrti supruga doživljele 50 godina. Ako je udovica mlađa od 50 godina, stječe pravo na obiteljsku mirovinu samo ako je u času suprugove smrti imala najmanje 45 godina. Međutim, isplata mirovine počinje teći tek kada doživi 50 godina. Za razdoblje u trajanju od pet godina (od 45. do 50. godine) takve udovice nemaju nikakva mirovinska prava, a ako nisu bile zaposlene, nemaju ni pravo na novčane naknade za nezaposlenost. Tako se neznalačkim i nepromišljenim reformama stvara nepravda, koju ni jedan zakonodavac ne ispravlja. U tom slučaju nezaposlena udovica pet godina nema mirovine ni prava na zdravstvenu zaštitu iako je možda odgojila jedno ili više djece koja su postala punoljetna ili završila redovito školovanje prije njezine 45. godine. To se događa udovicama koje su prije svojih tridesetih postajale majke.
Iznimno, odredbe mirovinskoga zakona neovisno o starosti daju mlađim udovicama pravo na obiteljsku mirovinu ako su u času suprugove smrti bile potpuno i trajno nesposobne za rad (tzv. opća nesposobnost) ili ako je takva nesposobnost nastupila u roku od jedne godine nakon suprugove smrti. To vrijedi i za udovicu koja je kao mlađa uključena u pravo uz djecu prema kojoj obavlja roditeljske dužnosti, a tijekom trajanja toga prava nastupi takva opća nesposobnost.
Konkretne životne situacije pokazuju da se događaju apsurdne situacije koje potvrđuju nepoznavanje biti i svrhe mirovinskoga osiguranja u dijelu pružanja socijalne sigurnosti obitelji kao temeljnoj zajednici ljudskoga društva.
Država se formalno zauzima za stimuliranje roditeljstva, ali propušta donošenje propisa kojima bi se ispravljale takve situacije. Treba polaziti od činjenice da žene koje rađaju djecu oko svoje 20. godine, pa ako rode i više djece te djeca navrše osnovno, srednje ili više školovanje, prije doživljenih njezinih 45 godina, ako postanu udovice, gube pravo na obiteljsku mirovinu i ne mogu je više ponovno steći. Osobito su oštećene udovice koje se kao majke posvete roditeljstvu, a djeca kao dobri đaci redovito prelaze iz jedne u drugu školsku godinu. Tada takva savjesna samohrana obitelj, a posebice majka, budu kažnjeni nemogućnošću uživanja obiteljske mirovine. Događa se da neka djeca čak završe i fakultete, a sve prije navršenih 45 godina majke udovice ili oca udovca. U tom slučaju samohrana majka (moguće i otac) ostaju trajno bez prava na svoju obiteljsku mirovinu i postaju socijalni slučaj za cijeli život. Rješenje problema nije u preporuci »zaposliti se na slobodnom tržištu rada« jer konkurencija je sve jača, a gospodarska situacija ne otvara uvijek nova radna mjesta. I u okolnostima kad udovica uz djecu korisnike obiteljske mirovine navrši 45 godina, a djeca se osamostale, ni tada se ne priznaje udovici pravo na obiteljsku mirovinu do njezine 50. godine.
Predlagač zakona (politička vlast) odnosi se prema takvim udovicama koje su rano postale majke kao da je osobno kriva jer se rano udala, ili zato što je rađala djecu i što se posvetila majčinstvu pa su djeca uredno završila svoja školovanja prije majčine 45. godine.
Preko propisa »predbacuje« se roditelju i činjenica da je previše mislio na obitelj i djecu. To nije dobra poruka jer upućuje da treba misliti samo na sebe, a odgoj djece prepustiti i ulici, televiziji i internetu. Teorija interesa »zarada i profit prije svega« nameće shvaćanje da je »grijeh« rano se posvetiti majčinstvu, odnosno roditeljstvu. Time oni koji donose zakone pokazuju da ne razumiju svrhu mirovinskoga sustava kao jednoga od temeljnih stupova socijalne sigurnosti, a napose kada je riječ o zaštiti obitelji kao temelja svake društvene zajednice.
