»’Querida Amazonia – Ljubljena Amazonija’ pokazuje se svijetu sa svim svojim sjajem, svojom dramom, svojim misterijem.« Tako započinju riječi poslijesinodske pobudnice pape Franje »Querida Amazonia – Ljubljena Amazonija«. Dokument je objavljen i predstavljen na konferenciji za novinare u Vatikanu u srijedu 12. veljače, a nosi nadnevak Prikazanja Gospodinova 2. veljače.
O Posebnom zasjedanju Biskupske sinode na temu »Amazonija: novi putovi za Crkvu i za integralnu ekonomiju«, čiji je pobudnica zaključak, Papa je u uvodu napisao: »Ovom pobudnicom želim izraziti odjeke koje je u meni pobudio taj put dijaloga i razlučivanja (zasjedanje Sinode). Ne ću ovdje razvijati sva pitanja koja su iscrpno izložena u Završnom dokumentu (sinodskoga zasjedanja, nap. Da. G.). Ne želim ga ni zamijeniti ni ponavljati. Želim samo iznijeti misaoni okvir koji će amazonskoj stvarnosti pritjeloviti neke velike brige koje sam očitovao u svojim prijašnjim dokumentima, kako bih pomogao i usmjerio ka skladnoj, kreativnoj i plodnoj percepciji čitavoga sinodskoga hoda.«
Drugu važnu stvar Sveti Otac izrijekom ističe već u dodatku naslova (namjena »Božjemu narodu i svim ljudima dobre volje«), a potom na čak dva mjesta u uvodu. »Dao Bog da ovaj rad obogati i izazove čitavu Crkvu, da se pastiri, posvećene osobe i vjernici laici u Amazoniji zauzmu u njegovoj primjeni te da na neki način nadahne sve osobe dobre volje«, kaže u br. 3. U sljedećem broju pak kaže da je »Amazonija povezana multinacionalna cjelina, veliki biom koji dijeli devet zemalja: Brazil, Bolivija, Kolumbija, Ekvador, Gvajana, Peru, Surinam, Venezuela i Francuska Gvajana«. »Ipak, upućujem ovu pobudnicu čitavomu svijetu. Činim to s jedne strane kako bih pomogao da se probudi simpatija i zabrinutost za tu zemlju koja je i ‘naša’ te kako bih ih pozvao da joj se dive i priznaju je kao sveti misterij; s druge strane zato što nas pozornost Crkve za to područje obvezuje da se nakratko pozabavimo nekim temama na koje ne bismo smjeli zaboraviti i koje mogu nadahnuti druga područja na zemlji koja su suočena s vlastitim izazovima«, piše Papa (br. 4).
Prije ulaženja u strukturu dokumenta čini se važnim istaknuti još jednu njegovu dimenziju. Naime, ni u jednom se dosadašnjem papinskom dokumentu ne može naći toliko poezije kao u pobudnici »Qerida Amazonia«. Samo u prvom poglavlju, primjerice, Papa donosi stihove peruanske pjesnikinje Ane Varele Tafur, bolivijskoga pjesnika Jorgea Vege Marqueza te ekvadorske pjesnikinje Yane Lucile Leme. Pjesme često navodi kako bi izrazio ono što racionalni diskurs često ne umije: otajstvo, svojevrsnu mistiku Božjega dara života i postojanja svijeta i čovjeka u svem njihovu bogatstvu. Očita je veza s enciklikom »Laudato si’«.
Na gotovo pjesnički način Papa je odredio strukturu dokumenta. Iznio je, naime, svoj četverostruki »san«, kojemu odgovaraju četiri poglavlja pobudnice. Prvi san glasi: »Sanjam Amazoniju koja se bori za prava najsiromašnijih, urođeničkih naroda, posljednjih, gdje će se njihov glas slušati, a njihovo dostojanstvo promicati.« U skladu s tim prvo poglavlje nosi naslov »Društveni san«. Drugi san pape Franje: »Sanjam Amazoniju koja štiti svojstveno joj kulturno bogatstvo, gdje se u tako različitim oblicima odražava ljudska ljepota.« Odgovarajuće drugo poglavlje glasi »Kulturni san«. Papa Franjo, nadalje, sanja »Amazoniju koja ljubomorno čuva neodoljivu prirodnu ljepotu koja je resi, nabujali život koji ispunjava njezine rijeke i njezine šume«. Treće poglavlje nosi naslov »Ekološki san«. Četvrto je poglavlje »Crkveni san«, a Papa ga u uvodu ovako opisuje: »Sanjam kršćanske zajednice koje su kadre zauzimati se u Amazoniji i u nju se utjeloviti, do te mjere da podare Crkvi nova lica s amazonskim obrisima.« Očito je da su prva tri poglavlja upućena poglavito svima, a posljednje je pisano poglavito sinovima i kćerima Crkve.
Što se prvoga poglavlja tiče, najviše o njemu govori podnaslov »Nepravda i zločin«. Govori se o raznim projektima svjetskoga kapitala koji u Amazoniji vidi još neosvojen i neiscrpljen »eldorado«, a malo se ili nimalo ne osvrće na tradicionalne zajednice, bilo urođeničke bilo potomke nekadašnjih afričkih robova. Ti su ljudi prisiljeni ili bježati dublje u prašumu ili se češće naseljavaju u velikim amazonskim gradskim središtima, gdje su opet, lišeni svojih dobara, ali i identiteta, žrtve pohlepe, skrivene iza različitih fenomena poput prostitucije, robovskoga rada, trgovine drogama, organima… Papa se posebno obara na političku korupciju koja takvo stanje čini mogućim, a seže u sve pore društava, sve do samih plemenskih vođa. Kao rješenje Sveti Otac predlaže drugačiji društveni dijalog: dijalog u kojem će »posljednji« imati jednaku riječ kao i prvi.
U prvom poglavlju posebno upadaju u oči Papina razmišljanja o evangelizaciji Amazonije koja je išla usporedno s osvajanjem tih područja. Papa ne prihvaća ideološki prikaz prema kojem je Crkva jednostavno »blagoslovila« osvajanja i osvajače, čije postupke, često užasne, opisuje i osuđuje. »Mnogi su misionari došli tamo s evanđeljem, napuštajući vlastite zemlje te prihvaćajući skroman i zahtjevan život blizu najnezaštićenijima. (…) Znamo da svi nisu bili uzorni, ali rad onih koji su ostali vjerni evanđelju također je nadahnuo zakonodavstvo poput zakona ‘Indija’ koji su štitili dostojanstvo urođenika pred zloporabama njihovih naroda i teritorija«, rekao je Papa. U bilješci je citirao breve (učiteljsko-pravni akt) pape Pavla III. u kojem stoji: »Budući da su ljudi kao i drugi… apsolutno ne mogu biti lišeni slobode i posjedovanja svojih dobara, čak ni oni koji su izvan vjere u Isusa Krista.« Sličan su nauk kroz stoljeća potvrđivali i drugi pape, a mnogi, poput pape u miru Benedikta XVI., u njemu vide začetke suvremenoga poimanja univerzalnih ljudskih prava.
Crkva ni danas, želi li »transparentno izvršavati svoju proročku ulogu«, ne može biti manje zauzeta. »Istodobno, budući da ne možemo nijekati da se žito miješalo s kukoljem i da nisu uvijek misionari bili uz bok potlačenima, stidim se zbog toga i još jednom ponizno tražim oprost, ne samo zbog uvrjede samoj Crkvi, nego i za zločine protiv urođeničkih naroda za vrijeme takozvane ‘konkviste’ Amerike«, poručio je papa Franjo. Prvi je put papa Franjo zatražio takav oprost na Drugom svjetskom susretu pučkih pokreta 8. lipnja 2015. u Boliviji.
Posebnu odgovornost od crkvenih ustanova i ljudi Sveti je Otac zatražio i kad je govorio o korupciji. »Ne možemo isključiti da su članovi Crkve bili dio korupcijske mreže, kadgod dotle da se prihvaća šutnja u zamjenu za ekonomsku pomoć za crkvena djela. Upravo su zato Sinodi stizali prijedlozi da se posebna pozornost pokloni izvoru donacija ili drugih oblika dobrotvorstva, kao i investicijama iza kojih stoje crkvene institucije ili kršćani«, poručio je papa Franjo.
