RADOST TRPLJENJA Čovjek nije jedini kojemu su planovi pomršeni

III. nedjelja došašća

Foto: Shutterstock
Iz 61, 1-2a. 10-11

U sredini prvoga čitanja Treće nedjelje došašća nalazi se usklik proroka Izaije: »Radujem se u Gospodinu, radujem.« Ne samo da je jednom izrekao usklik radosti, nego ga je ponovio. Izaija se raduje jer mu je Gospodin Bog nešto učinio. Bog je Izaiju, a tako i svakoga čovjeka, odjenuo haljinom spasenja i zaogrnuo plaštem pravednosti. Može li se čovjek radovati u sadašnjim trenutcima te hoće li riječi proroka Izaije zaista biti utješne onomu koji se bori sa svakidašnjicom?

Dok Izaija izgovara riječi radosti, primjećuje se oduševljenje nad onim što mu je Bog učinio. Ne bi zato uzalud Izaija usporedio Božje djelovanje s brakom. Sve ono što mu je Bog učinio jest kao najljepši trenutak u braku – to je onaj čin sklapanja braka, vjenčanje, potpuno predanje drugomu biću kada svi ljudski snovi postaju stvarnost, trenutak kada se jedan jednostavni »uzimam« pretvara u ispunjenje mladenačkih snova. Bog je za Izaiju učinio nešto čudesno jer je proglasio godinu svoje milosti. Božje obećanje nije u nekoj dalekoj budućnosti niti ga se treba nestrpljivo čekati niti će se tek dogoditi. On je za Izaiju, time i za čitavo čovječanstvo, već sve učinio: poslao je na svijet jedinoga Sina i tako započeo godinu milosti, praštanja, nade. Pokazao je čovjeku kolika je vrijednost života na zemlji u ljudskom tijelu.

Kako čovjek može zadržati Izaijinu radost? Kako Božji dar u ovogodišnjem došašću može čovjeku odzvanjati ako je, dok sjedi u svojoj kući i čita Glas Koncila ili dok se pokušava opustiti uz svoje voljene, u sebi sada zabrinut? Može li se radovati poput Izaije onaj koji nema osiguranu budućnost, onaj koji dok sklapa ruke na molitvu, u isto vrijeme ne zna hoće li sutra biti pozvan na posao, onaj koji je svojega staroga člana obitelji ostavio u staračkom domu i sada ga ne može posjetiti, onaj koji je prije nekoliko mjeseci sve uložio u novi početak koji se sada urušava?

Čovjek nije jedini kojemu su planovi pomršeni. Došašće je vrijeme iščekivanja, ali i vrijeme sjećanja na Boga koji je došao na svijet proglasiti vrijeme svoje milosti. Spasitelj Isus ne će doći na svijet prema savršeno isplaniranu rasporedu. Štoviše, još dok je u utrobi majke, osjetit će negodovanje majčina zaručnika Josipa: »Što da radim s tobom? Čiji si ti sin?« A kada bude rođen, ne će ga dočekati ni topla odjeća ni prostrana zipka, nego oštra slama i komad zakrpe koja će mu biti pelena. Ljudska stvarnost života nije ugoda, nego traženje sposobnosti kako od svake neprilike učiniti priliku za novost.

Zabrinutoga čovjeka mogu utješiti riječi Ivana Zlatoustoga dok propovijeda narodu o poslanici Filipljanima: »Bog je blagoslovio one koji tuguju, ne samo ako su izgubili voljene, nego i one koji imaju probodeno srce. Radost nije suprotna tuzi, nego se iz tuge radost rađa. Radujte se u Gospodinu. Uvijek se raduje onaj koji je u Bogu. Iako je pogođen, ma što god trpio, takav se čovjek raduje. Radujemo se ne svjetovnim veseljem ni radošću ovoga života, nego u Gospodinu. A što to znači? Pustimo suze koje su sjeme velike radosti, ali se nemojmo smijati smijehom koji nam donosi škrgut zuba. Neka nas muči i nevolja, ali iz nje izvire lakoća, ne tražimo luksuz jer se tamo rađa velika nevolja i bol. Radimo malo vremena na zemlji kako bismo neprestano uživali na nebu. Ne budimo mlitavi u ovom kratkom životu da ne bismo zastenjali u onome što je beskrajno.«

Radost je stvarnost koja nikada ne jenjava. Dok je čovjek svjestan što je Bog učinio za njega, došašće se može nastaviti ma kakvo god da bilo. Što god da se dogodi, pa ako i neprilike uzmu zamaha u svakidašnjici, Bog je svoju godinu milosti proglasio. Nije je odgodio za neku drugu godinu niti je njegova godina samo neko krasno sjećanje na minulo vrijeme. Sada, danas, ovoga došašća, vrijeme je posebne Božje milosti. Ovo je vrijeme kada čovjek može ukloniti sve ono suvišno iz života, kada može zastati na duži trenutak i zapitati se nad vrjednotama koje su mu ponuđene. I reći Bogu hvala na priprostu, jednostavnu adventu, koji je lišen i kiča treštave glazbe, i paničnoga kupovanja, i ulica prepunih lažnih osmijeha. A ostalo je ono najvažnije – iščekivanje Spasitelja koji će i ovu godinu proglasiti svojom godinom milosti. I ne će razočarati.

Gospodine Isuse, donositelju godine milosti, učini da mi, tvoji vjerni, budemo ljudi radosti. Osvježi nas svojim dolaskom koji uvijek nanovo iščekujemo. Neka ovo vrijeme iščekivanja bude znak radosti u malenim stvarima, u jednostavnostima koje smo smetnuli s uma jer po njima dolaziš ti, koji si blaga vijest u svako doba i u vijeke vjekova. Amen.

IZVORGlas Koncila br. 50/2020.
Prethodni članakIZ KATOLIČKOGA KALENDARA 12. prosinca 1930. – rođen don Živko Kustić
Sljedeći članakJE LI ODLAZAK PREDSJEDNIKA TRUMPA DOISTA NOVA PRILIKA ZA AMERIKU? Kraj, ali čega?