Mirela Zenko Ivić aktivna je župljanka župe sv. Petra u središtu Zagreba, voditeljica je zbora mladih »Kefa«. Obiteljska je žena, majka troje djece, profesorica prirodoslovnih predmeta. Rođena je 13. travnja 1972. u Zagrebu. Mama joj je Jadranka, djevojački Kružić, primorsko-goranskoga je podrijetla. Odrastala je i školovala se u Zagrebu te je kao geometar cijeli svoj radni vijek radila i u mirovinu otišla iz INA Naftaplina. Prošle su dvije godine od smrti Mirelina oca Milivoja Zenka. On je rođen u Adamovcu u sesvetskom Prigorju u obitelji Slavka i Ane, skromnih zemljoradnika. U mnogočlanoj obitelji uz sedmero braće i sestara pohađao je osnovnu školu u rodnom kraju te srednju školu u Zagrebu. Uz obitelj i rad završio je Visoku školu organizacije zdravstva u Ljubljani i radni vijek proveo u današnjem Nastavnom zavodu »Andrija Štampar«, na Odjelu za mikrobiologiju. Mirelini roditelji vjenčali su se u župi Presvetoga Trojstva u Moravču i kao mladi supružnici prvo su živjeli u Adamovcu, a zatim kao podstanari u Retkovcu. Godine 1977. došli su u novoizgrađenu mamuticu u novozagrebačkom naselju Travno, gdje Mirelina mama i danas živi. Mirelina mlađa sestra Manuela majka je četvero djece i zaposlena je kao kontrolorka leta.
»Nas dvije, sestra i ja, imale smo sjajno djetinjstvo«, pripovijeda Mirela. »Okružene obitelju uvijek smo uz pjesmu slavile imendane i rođendane. Blagdane bismo svi slavili obvezno uz pjesmu, učeći i poštujući tradicijske običaje naših djedova i baka. Školske praznike provodile bismo okružene obitelju ili u Delnicama ili u Hreljinu. Kad malo bolje razmislim, gotovo svaki vikend naši su roditelji imali zemljoradnički ili bilo kakav drugi radni plan za nas, zato smo baš često odlazili u Adamovec. Otac je bio dobar i pošten čovjek, vrijednih ruku, tih i samozatajan, strog u svojim principima, velike duše i srca. Majka je oduvijek bila naš vjetar u leđa, neizmjerna je i danas njezina ljubav prema nama i prema sedmero unučadi koje je sve s radošću svakodnevno čuvala dok nisu krenuli u vrtić. I danas, na našu radost, između bake i unučadi postoji neka postojana tajna veza. U ozračju tihe autoritativnosti, brige i požrtvovnosti naših roditelja, sestra i ja odrastale smo u spoznaji da su obiteljske vrijednosti, ljubav, poštenje, prihvaćanje različitosti, obrazovanje i radne navike temelj na kojem možemo izgraditi svoje živote.«
»Uvijek sam voljela pjevati pa su me roditelji upisali u Dječji zbor Radiotelevizije Zagreb, gdje sam s četiri i pol godine bila najmlađa članica. Tijekom osnovne škole u Laginjinoj ulici opet sam pjevala u zboru i svirala u školskom orkestru.
Kao djevojka počela sam pjevati u Zboru muzičke omladine pri Centru za upravu i pravosuđe, iako sam pohađala legendarnu zagrebačku Kulturu u Križanićevoj ulici. Od tada je zborsko pjevanje postalo dijelom mojega života. Cijela moja obitelj, i s mamine i s tatine strane, voli pjevati. Sviraju različite instrumente. Tata je svoju ljubav prema tradicijskoj glazbi njegovao i kao dugogodišnji orguljaš župe sv. Luke u Travnom. U našoj najmlađoj obiteljskoj postavi imamo i nekoliko budućih profesionalnih glazbenika. Kako bih ja onda bila drugačija, mislim si, danas s odmakom, u odrasloj dobi? Članica sam zbora ‘Ivan pl. Zajc’ već trideset i pet godina i namjeravam u tom zboru ostati, kako izgleda, zauvijek. Moja ljubav prema zborskomu pjevanju i amaterizmu u glazbi dolazi iz duboke strasti prema umjetnosti, zajedništvu i izražavanju emocija kroz glasove.«
»Kada smo se doselili u Travno, u kvartu nije postojala crkva. Misna slavlja slavili smo u stanu. Iako je mjesta bilo malo, zajednica vjernika bila je mnogobrojna i snažna. Odrastala sam u zajednici mladih u vrijeme župnika Stjepana Tumpe. Župnik Dragutin Papić ohrabrio me i 2001. godine počela sam voditi zbor mladih ‘Luči’ u župi sv. Luke u Travnom. Nakon jednoga zbora došao je i dječji zbor ‘Iskrice’ te na kraju ‘Zbor majki’, sve u istoj župi. Vođenje zborova nikada mi nije bilo teško, uživala sam u svakom napretku i u svakom novom članu. Zasnivanjem obitelji, nažalost, vremena je bilo sve manje. Udala sam se za Peru Ivića, kojega sam upoznala, a gdje drugdje nego u zboru u Travnom. Odlaskom iz Novoga Zagreba u Vlašku još sam neko vrijeme vodila zborove, no kad sam 2004. postala majka Klare, 2006. Petra i 2009. Marte, uključila sam se u zajednicu župe sv. Petra apostola u Vlaškoj ulici kojoj smo pripali i po mjestu stanovanja. Ta nam zajednica nije bila strana. Kako su djeca ranije išla u obližnji vrtić sestara uršulinka, nerijetko smo od ranije išli u župu sv. Petra.«
»Budući da sam završila PMF u Zagrebu, godine 2002. zaposlila sam se u Prirodoslovnoj školi Vladimira Preloga, gdje radim i danas kao nastavnica biologije i kemije. Pomalo sam postala svjesna da je kroz moj život na različite načine progovarao talent koji mi je dan u obliku životnoga poziva odgojitelja i učitelja. Mislim da moj poziv obuhvaća mnogo više od samoga prenošenja znanja i vještina. Riječ je o oblikovanju karaktera, vrijednosti i ponašanja mladih ljudi te pripremi za život u zajednici uz usađivanje etičkih vrijednosti koje će učenici nositi kroz život. Iskreno, osjećam snažnu odgovornost za razvoj društva i želju da pomognem drugima, da pridonesem razvoju i oblikovanju budućih generacija. Zaista me duboko pogađaju trenutačni medijski napadi na učitelje i nastavnike, pogotovo oni koji dolaze od roditelja.«
»Trenutačno vodim zbor mladih ‘Kefa’ u svojoj župi sv. Petra. Zamjena sam za voditeljicu Andreju Šimić. Župnik Josip Golubić poznavao je moju novozagrebačku pastoralnu službu iz vremena kada je bio dekan Novozagrebačkoga dekanata. Nisam bila oduševljena njegovim prijedlogom da zamijenim Andreju do njezina povratka sa studija zbog straha da nešto ne upropastim jer zborovi Petrove župe imaju dugogodišnju tradiciju kvalitete. Preispitivala sam župnikov poziv. No pripadam vjernicima koji župnika bespogovorno slušaju. Ponovno, kao i nekoliko puta u životu, uvidjela sam da je važno shvatiti da ono što želimo nije uvijek ono što nam je potrebno. Zboru su se pridružile moje dvije kćeri, Klara, studentica komparativne književnosti koja svira gitaru, i Marta, učenica Sportske gimnazije. Nadam se da će i sin Petar, maturant XV. gimnazije, prepoznati pruženu ruku Božje providnosti. Ona je moj život nekako uvijek usmjeravala prema stvarima koje su me istinski ispunjavale, što želim i svojoj djeci. Svjesna sam da sam tako otkrivala dublje vrijednosti i prioritete, što je meni osobno vrlo bitno. Situacije koje nisu ispunjavale moje želje donijele su mi važne lekcije i osobni rast. Svakom novom zborskom probom Bog iskušava moju izdržljivost, poslušnost i upornost. Ali u tome i jest bit, zar ne? A u ovim uskrsnim danima, u vremenu novosti, na nama je da se damo obnoviti, pročistiti si dušu, pospremiti si unutarnje račune, zagledati se u sebe, kako bismo spremno mogli ući u Božju i ljudsku blizinu.«
