NIKOLINA RENIĆ, PASTORALNA VIJEĆNICA I VODITELJICA LITURGIJSKE SKUPINE »Župa je sredina u kojoj je sve usmjereno prema dobru«

Snimila: T. Baran | Nikolina Renić: »Po župi sve ima svoj smisao, uz vjeru i župu sve je lakše. I kad se ne čini da je tako. Vjera mi je sve, čvrsti kamen na koji se oslanjam.«

Malena zagrebačka župa smještena između Svetoga Duha i Remeta nosi ime mučenika sv. Maksimilijana Kolbea. U njoj se svi znaju. Osim što zajedno slave Boga, dijele i svoju svakodnevicu. Zajedno se raduju, plaču, slave privatne trenutke, mole jedni za druge. Organizirano mole i za svoje svećenike. Župu od utemeljenja vode franjevci konventualci. Među najaktivnijim vjernicima laicima zapaženo mjesto ima obiteljska žena, supruga i majka petero djece, farmaceutska tehničarka Nikolina Renić. Djeluje kao pastoralna vijećnica, voditeljica liturgijske skupine, zborašica, članica molitvenih zajednica. Vjeru je upoznala u svojem mladenaštvu. Otada upija vjerska bogatstva, napaja se na izvoru Kristove ljubavi i svjedoči potpunu promjenu života i sasvim novi životni smisao.

»U kući smo uvijek pjevali«

Nikolina je rođena 26. rujna 1975. u Ogulinu. Mama joj je Marija, djevojački Brletić, domaćica iz Tounja, a tata joj je Branko Kromar, umirovljeni strojovođa, također iz tounjskoga kraja. Njih su se dvoje upoznali na rodnoj grudi, vjenčali se u crkvi sv. Antuna Padovanskoga na Svetom Duhu i skrasili se u selu Bistri kraj Tounja. Tamo su i danas. Uz stariju Nikolinu, dvije godine poslije, 1977., dobili su kćer Nenu, laboratorijsku tehničarku koja živi i radi u Rijeci. Udana je, ima jedno dijete.

»Mama nam je bila topla, nježna, tiha, samozatajna, požrtvovna, vrlo vrijedna, nikad joj ništa nije bilo teško«, opisuje svoju majku Nikolina. »Doma je bila cijelo vrijeme, nije se željela pokazivati uokolo. Odgajala nas je strogo i pravedno. Znala nas je kazniti, i to tako što je kažnjavala i krivu i nedužnu kćer. No trauma nije bilo. Nikada nas nije povrijedila. I tata je bio pravedan čovjek, dosta šutljiv, strastven lovac. Stalno je radio u smjenama pa je malo bio kod kuće. Bio je autoritet, ali blag. Dovoljno je bilo samo da me zazove i da se sve smiri. Fizički je on i danas aktivan. Roditelji i danas drže domaćinstvo: kokoši, svinje, ovce, imaju dosta zemlje. Pomažu i drugima. Ako tata izore sebi, to isto učini i drugima. Ako vozi sebi, i drugima odveze. U selu je staro stanovništvo pa si ljudi pomažu međusobno. Roditelji su se dobro slagali. Imaju topli odnos, jako puno razgovaraju, privrženi su jedno drugomu. Mama uvijek ispraća i dočekuje tatu. Tatini su roditelji živjeli s nama. Baka i djed su danas pokojni. Mamine sam jedva upoznala, djeda nakratko, oboje su rano umrli. Jako sam voljela baku Milicu, bila sam njezina mezimica. Djed Nikola bio je majstor za sve. Što je smislio, to je i napravio. I tata je danas takav. U kući smo uvijek pjevali, i tata, i djed, i stričevi, susjedi. Ili su raspravljali ili su pjevali. Odrastala sam na selu, a priroda daje veliku slobodu. Sestra i ja smo, nažalost, bile same. U okruženju nije bilo djece. I to je bilo teško. Barem smo imale jedna drugu. Zato smo bile i naglašeno okrenute jedna drugoj. Djetinjstvo nam je bilo lijepo, šume i polja darivali su nam veliku širinu.«

»Doma sam morala raditi na poljoprivredi«

»Pripadali smo župi sv. Ivana Krstitelja u Tounju. Roditelji nas nisu odgajali u vjeri. Imali su sakramente, ali ništa nisu prakticirali. Zato nisam znala da postoji Bog. Ništa nisam znala, ni ‘Anđele čuvaru mili’ izmoliti. Četiri sam godine osnovnu škole polazila u Tounju pa četiri godine u Ogulinu. Deda me vozio u Tounj biciklom, ili su nas vozili, ili smo išli vlakom jednu stanicu pa tri, četiri kilometra pješice. Od Bistraca do Tounja bilo je šest kilometara. Pa sam stekla kondiciju. Bila sam sitna pa mi je bilo teško nositi torbu. U nižim sam razredima bila odlična. Učiteljica je bila dobra i nježna, društvo dobro. A ja sam bila vesela djevojčica. Do Ogulina smo se poslije vozile vlakom, a do stanice smo pješačile kilometar i pol. Pa nam je bilo lakše putovati u više razrede osnovne škole. Također sam bila odlična učenica, dobro sam se snašla. Bila sam predsjednica razreda, učenica generacije. U Tounju sam dodatno išla na recitatorsku i na zbor. A u Ogulinu nisam imala dodatne aktivnosti jer je teško bilo uskladiti s prijevozom. Doma sam morala raditi na poljoprivredi, čuvala sam ovce, kopala vrt, sestra i ja smo radile što god smo mogle i što je trebalo.

Za srednju sam školu izabrala srednju farmaceutsku u Zagrebu. Išla sam u Školu za zdravstvene tehničare u Medvedgradskoj ulici, smjer farmaceutski tehničar. Godinu sam dana stanovala kod tete, a onda do mature u đačkom domu. Baka mi je predložila to zanimanje, a ja sam prihvatila. U školi mi je bilo odlično. Prva mi je godina prošla u tuzi zbog odvajanja od roditelja. Kasnije sam sa sestrom stanovala u domu pa mi je bilo lakše. Škola je bila zahtjevna, ali sam voljela tu struku. Dobro sam se snašla i bila odlična. Često sam išla doma, gotovo svaki vikend. Sretna sam se vraćala doma, a plačući nazad. U ženskom domu u Palmotićevoj u kojem sam stanovala bilo je strogo. Osam nas je bilo u sobi. Vani smo smjele biti do 9 sati, a svjetlo se u sobama gasilo u 10. I nije bilo popuštanja. Maturirala sam 1994. i upisala studij kemije. Nije mi se dopalo pa sam se zaposlila u poduzeću koje je opskrbljivalo bolnice dijalizatorima. Radila sam u administraciji. Bilo mi je to prvo poslovno iskustvo. Ujutro sam radila, a popodne sam odrađivala staž u ljekarni ‘Trešnjevka’. Lijepo su me prihvatili. Stanovala sam privatno u Granešinskim Novakima. Imala sam cimericu.«

»Predivno je bilo upoznati Boga«

»S dolaskom u Zagreb započeo je moj vjernički put. Najprije sam čula da netko postoji. Bojala sam se škole, profesora, bila sam sama u Zagrebu. Sjela sam kraj jedne djevojke u razredu i njoj sam rekla da se bojim. A ona mi je napost it’ napisala tekst molitve Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu. Čitala sam te molitve misleći da će mi one dati snagu i hrabrost. U trećem razredu srednje škole kao izborni smo predmet dobili vjeronauk. Htjela sam ići, ali sam trebala potpis roditelja. Nisu se protivili. Vjeroučitelj mi je bio televizijski komentator misa Drago Siladi. Uglavnom smo razgovarali o moralu. Zbližila sam se s jednom učenicom s kojom sam pješačila prema domu. Razgovarale bismo o vjeri. Predložila mi je katekumenat. U četvrtom srednje jedna me djevojka odvela u crkvu u Palmu. Bila je to prva crkva u koju sam ušla. Od te sam jeseni krenula na vjeronauk za odrasle i na pripravu za sakramente kod franjevaca na Kaptolu. Još sam na studiju kemije bila srela jednoga dečka s kojim sam išla na tjelesni na Sljeme. I on je cijelo vrijeme govorio o Bogu i o župi na Svetom Duhu. Na Kaptol sam išla tek nekoliko puta. A onda sam se prebacila na Sveti Duh. I otada sam na Svetom Duhu, bez prekida. Ta mi je vjernička zajednica postala drugi dom. Svaku sam večer bila tamo. Nije bilo teško putovati od Granešinskih Novaka i nazad. Išla sam na mise, vjeronauk za studente, na pjevanje, klanjanje. Vodio nas je fra Ivan Miškić. On me pripremio za sve sakramente. Roditelji su došli na te moje svečanosti. Mama je bila sretna jer je kao dijete bila odgajana u vjeri, a za tatu je to bila novost. Sestra je primila sakramente tri mjeseca nakon mene. Predivno je bilo upoznati Boga. Taj susret bio je moja promjena i obogaćenje života. S Bogom sam dobila mir i spokoj, hrabrost i snagu. Do tada mi je stalno nešto falilo. A onda sam odjednom dobila oproštenje, duhovnoga otca, duhovnu majku, a dobila sam i obitelj vjernika, sve te mlade ljude oko sebe. Na Svetom Duhu uvijek sam se osjećala dobrodošlo. Kao doma. Uistinu. Dom nije tamo gdje se spava, nego tamo gdje je čovjek prihvaćen, gdje mu dolaze s osmijehom, gdje ga hrabre. Išli smo na zajednička hodočašća, izlete, na duhovne obnove. Sve mi se otvaralo. Upoznala sam drugu dimenziju života.«

»Od supruga sam jako puno naučila o vjeri«

»Na vjeronauku sam upoznala i supruga. A poslije vjeronauka smo se družili, upoznali se. Prvo druženje bilo je na hodočašću u Mariju Bistricu. Poslije smo prohodali. Suprug je Petar Renić, rođen 1970. Rodom je iz sela Renići, župa Rašeljke, s Buškoga blata. U Zagreb je došao na školovanje. Završio je višu prometnu školu, radi u smjenama u ZET-u kao električar, u servisu u Dubravi. Na Svetom Duhu nas je 1997. vjenčao fra Ivan Miškić. Petar je divan čovjek. Od njega sam jako puno naučila o vjeri. On ima prirodnu spoznaju o vjeri, a ja je moram iščitavati. Požrtvovan je, dobar suprug i otac, većinu stvari radimo zajedno. Hrabar je, čvrst, ne sumnja, uvijek gleda naprijed, potiče. U sebi nosi živu vjeru. Najprije smo bili podstanari u Sloboštini. Tražili smo stan bliže Svetomu Duhu pa smo 1999. došli na Bijenik. Kupili smo stan u kojem smo i danas. Imamo 80-ak kvadrata, tri spavaće sobe. Koje su, srećom pune. Bog nam je darovao petero djece. Ivu smo dobili 1998. Studentica je treće godine medicine. Jako je vrijedna, pametna, požrtvovna, za red, odlična je. I zna svoj pravac. Marko je rođen 1999. Studira prvu godinu ekonomije. Duša je, naš zabavljač. Život je s njim velika zabava. Stalno se smije i nasmijava, provokativan je i najživlji od sve djece. Niko je na svijet došao 2005. U osmom je razredu, krizmanik je. Jako je osjećajan, nježan i zabavan. Ministrant je, što su svi naši sinovi. Uz Niku se dogodila prekretnica. Treće je dijete. Donio je poseban mir i blagoslov. Ivana smo dobili 2011. U drugom je razredu. Nježan je, miran, ima jako puno pitanja, najmirniji je od djece, satima može biti udubljen u nešto. Najmlađa Marija rođena je 2014. Ide u vrtić i živa je vatra. Puna je života, tvrdoglava, svoja, nevjerojatan karakter, ničega se ne srami, jako je otvorena. Zadovoljni smo djecom, divna su. Sve su ih čuvale časne karmelićanke u vrtiću na Vrhovcu. Oduvijek mi nedostaju obiteljski vikendi jer i suprug i ja vikendima radimo. Ostalo je sve dobro, i sretna sam zbog toga. Ostvarena sam obiteljska žena. Volim svoju obitelj, volim biti majka, to što jesam. Povezani smo s mojima. A rado odemo i suprugovima na Buško, obvezno preko ljeta i za Božić. Tamo smo svako jutro na misi, molitvi. U Rašeljkama sudjelujem u misnim čitanjima i u zborskom pjevanju na misi. Život sa suprugovom obitelji prava je duhovna obnova. Sve je to u svekrvinim rukama. Uči ona djecu i nas starije, sve nas drži. Klinci obožavaju ići tamo, i veliki i mali. Usmjeravamo ih u vjeri, nadamo se da će ustrajati. Godinu, dvije poslije moje udaje crkveno su se vjenčali i moji roditelji. Mama je to željela, a s tatom smo razgovarali. Otada su i oni u sakramentalnom braku. Mami je to bitno, a tati nije bitno, ali ne brani. Mama danas živi sakramente, ide redovito na misu, a tata ju odveze i ode u lov.«

»Volim posao i ljude s kojima radim«

»Na poslu sam cijeli život u apoteci, kao farmaceutska tehničarka. Nakon staža zaposlila sam se u ‘Pablu’, u biljnoj drogeriji koja je prerasla u zdravstvenu ustanovu. Tamo sam i danas. U Dankovečkoj u Dubravi. Radno mi je vrijeme u dvije smjene, radi se i subota i dežurstvo nedjeljom u središtu grada, Pod zidom. Radim svaku drugu subotu i jednu nedjelju u dva mjeseca. Volim posao i ljude s kojima radim. Izlaze mi u susret. S radošću dolazim na posao. Nemam problema, sve je u dogovoru. Važno mi je uskladiti smjene sa suprugom da netko uvijek bude doma s djecom. Funkcioniramo tako sve naše obiteljske godine. Uspijevamo, nije uvijek lako, ali uspijevamo. Sada se i starija djeca brinu za mlađe. Kuhamo oboje, suprug sve može i zna, samo se pegle ne prima. Pomažu i starija djeca pa se uskladimo. Trudim se naći vremena i za tjelesnu aktivnost. Članica sam Orijentacijskoga kluba ‘Orion’. Treninzi su na više lokacija po Zagrebu. Trčimo po šumi uz kartu i tražimo određene kontrolne točke. Nekad sam išla i na natjecanja. Volim kretanje, trčanje. Uglavnom odem dva puta tjedno, bez obzira na vremenske uvjete. Suprug mi je potpora i logistika pa se mogu i rekreirati.«

»U župi živimo obiteljsku atmosferu«

»Uz supruga sam rasla u vjeri. Njemu je sve vezano uz vjeru prirodno. Odmah smo bili uveli zaručničku molitvu, hodali smo u čistoći, išli smo na mise, vjeronauk, klanjanja. Sve je to bilo prije braka. A u braku imamo redovite naše bračne molitve, molimo zajedno s djecom, nekad intenzivnije, nekad manje intenzivno, kako kada… U svibnju i listopadu redoviti smo na krunici, u korizmi na križnom putu. Na misi smo rado i preko tjedna, ako uspijemo od posla. Od vjenčanja pripadamo župi Maksimilijana Kolbea na Bijeniku koju, kao i župu na Svetom Duhu, vode franjevci konventualci. Godine 2006. postala sam čitačica na misi, a sada sam voditeljica liturgijske skupine. Prije tri, četiri godine pridružila sam se mješovitomu župnomu zboru pa sam na probama srijedom, po potrebi nedjeljom. Pjevamo na misi u devet sati. Postali smo aktivniji pa znamo gostovati u drugim sredinama. Spremamo se i za natjecanje zborova. Članica sam i Gospina štita, molitvene zajednice koja moli za potrebe župnika i kapelana. I pastoralna sam vijećnica. Suprug je sada ekonomski vijećnik, a prije je i on bio pastoralni vijećnik. Susrećemo se tri, četiri puta godišnje. Na WhatsAppu imamo liturgijsku grupu pa smo preko te mreže svi o svemu informirani. Osnovali smo i žensku molitvenu skupinu u kojoj molimo jedna za drugu, brinemo se međusobno jedna o drugoj. Okupile smo se slučajno, 12 nas je. Volimo se veseliti skupa, i zaplakati, podijeliti život. Župnik nam je fra Roko Bedalov, a kapelan nam je fra Ivan Lotar. Kod nas se često izmjenjuju župnici jer nas vode redovnici. Uglavnom ostaju po četiri godine. Sa svima sam njima lijepo surađivala. Sadašnji naši svećenici jesu mladi ljudi, puni entuzijazma, ideja, puni projekata. Različiti su po naravi i po interesima, i darovima koje imaju. Ali se međusobno dobro slažu. Obojica vode i župu na Svetom Duhu pa su dupli župnik i dupli kapelan. Volimo mi našu župicu, našu intimnu crkvu u kojoj se svi znamo, svi družimo, u kojoj živimo obiteljsku atmosferu. Imamo zajedničke susrete, roštiljanja, susrete s kolačima, zajedno slavimo rođendane, dočekujemo nove godine. Imali smo i proslavu krštenja osmoga djeteta u našoj župi. Organizirali smo ručak za sve. U župi sam zbog svega često. Blizu nam je stan pa mi nije problem. Išla sam i kad su djeca bila manja jer sam ih vodila sa sobom. Dečki su pod normalno ministrirali od svoje pete godine.

Angažman mi je u župi mogućnost ostvarenja, svjedočanstvo drugima da se može i da su svi dobrodošli. Župa je mjesto odakle mogu širiti radost, sredina u kojoj je sve usmjereno prema dobru. Po župi sve ima svoj smisao, uz vjeru i župu sve je lakše. I kad se ne čini da je tako. Vjera mi je sve, čvrsti kamen na koji se oslanjam. Vjera je moj pogled u budućnost, znajući pritom da se, kad imam vjeru, ne trebam bojati jer znam koliko me Bog voli, koliko je milosrdan, koliko me ljubi.«

»Zasučimo rukave kad je to potrebno«
Dolazeći danima i godinama u našu župnu crkvu, bilo mi je normalno vidjeti uređen prostor ispred crkve, ulaz, crkvu, cvijeće… Uvijek je netko čitao, pjevala se svaka misa, pa i večernja… To je jednostavno bilo tako, sve dok se jedne večeri nisam malo dulje zadržala i vidjela jednu gospođu da mijenja cvijeće, poravnava oltarnike… U jednom trenutku zamolila me da joj pomognem. Tada sam prvi put uvidjela potrebu za brigom oko tih stvari, nužnost izdvajanja vlastitoga vremena i ulaganja truda kako bi drugima bilo i ugodno i lijepo u prostoru u kojem slavimo Boga.
Ništa se ne događa samo od sebe. Ubrzo nakon toga, u jednoj od propovijedi, župnik je izgovorio da je crkva naš drugi dom, naša druga kuća, a u svakom domu, u svakoj kući svatko treba nešto pridonijeti. Tako mi više nije bilo strano pomoći što mogu, pa makar ukloniti papirić s poda koji sam ugledala ili zaklopiti knjige na ambonu. Počela sam crkvu doživljavati svojim domom, kućom u kojoj stanuje moj Otac. Nije bitno je li to pospremanje, pranje podova, čitanje, pjevanje, uređenje cvijeća… Bitno je da sam tu, bitno je reći: »Evo, ja ću to učiniti«, a ne iz neke lažne skromnosti pomisliti: ne ću se gurati ili nametati, ili netko će drugi to učiniti… jer sve što činimo, činimo za zajednicu, za našu širu obitelj koja se tu susreće.
Budimo odvažni pomoći svojim župnicima, budimo im oslonac podržavajući ih svojim angažmanom jer tako pridonosimo svečanijemu slavljenju euharistije. Podržimo njihove projekte i planove i zasučimo rukave kada je to potrebno.

IZVORGlas Koncila br. 10/2020.
Prethodni članakDUHOVNO PRAĆENJE Pomoć u hodu prema Bogu
Sljedeći članakPRAZNOVJERJE U ERI DRUŠTVENIH MREŽA Isus traži istinu i ljubav prema istini