Na zatvaranju Paraolimpijskih igara Mikulić je imao čast nositi hrvatsku zastavu, a ponosu Ivanova tate Helverta, mame Vinke, četiriju sestara i dvojice braće nije bilo kraja.
Ivan, peto dijete u obitelji, rođen je 30. siječnja 1995. g. bez lijeve podlaktice. Odmalena je lovio ribe, vozio bicikl, »igra se ka i sva druga dica«. Kršćanski odgoj primio je u župi Presvetoga Srca Isusova u istočnom dijelu Splita, poznatom kao Visoka. Ondje je s roditeljima boravio još u povojima. Od četvrte je godine ministrirao, poslije i čitao na misama. U ranim natjecateljskim danima majka Vinka zašila mu je Gospin škapular u kimono. S njim je od osme godine rastao, pobjeđivao, ali i marljivo učio. Nakon osnovne škole završio je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju, a 2019. diplomirao na Kineziološkom fakultetu u Splitu. Momak s Visoke u svakom je pogledu otišao visoko. Nakon povratka u Hrvatsku, za »Mak« je podijelio japanske dojmove.
Otkad sam ušao u natjecateljske vode, velika želja bio mi je nastup na Paraolimpijskim igrama i medalja. Zahvaljujući dragomu Bogu, upornosti, trudu i ljubavi obitelji i okoline, uspio sam ostvariti svoj san.
Nažalost, Gospin škapular nemam više na kimonu jer po novim pravilima ne smijemo imati ništa zakvačeno na odjeći za borbu. Ali zato sam prije Igara od dragoga prijatelja i svećenika Ivana Zovka dobio Bibliju na dar, kao dragocjeno štivo tijekom putovanja.
Obitelj je uvijek SVE! Već dugo vremena ne zovu me na poljske radove jer žele da se što bolje pripremim i usredotočim na natjecanja. Roditelji, braća i sestre kroz cijeli športski put bili su golema, nesebična podrška. Bez njih ne bih dospio tu gdje jesam.
Dvije olimpijske i jedna paraolimpijska medalja u jednom ciklusu, u jednom ne toliko velikom gradu, dokaz su predanoga rada. Trud, upornost i prava okolina temelj su ovih medalja.
Nikad ne skrivam vjeru
Nikad ne skrivam vjeru. Sramio bih se toga da skrivam i vjerujem u Boga. Volim se prekrižiti prije ili poslije borbe, da zahvalim Bogu bez obzira na to kakav će biti ishod. Molio sam Boga da mi pomogne u Tokiju, samo da me trema ne uhvati, da pokažem za što sam sposoban nakon svih godina truda.
Puno mi je ljudi reklo da se molilo za mene. Iz dubine srca mogu posvjedočiti da nikada nisam bio opušteniji, s pouzdanjem u sebe i s uvjerenjem da će Paraolimpijske igre uspješno proći. Sanjao sam finalnu borbu, trudio se i molio Boga da mi pruži snagu bez straha, i to se ostvarilo. Zahvaljujem svaki dan dragomu Bogu što je, ne samo meni, nego i obitelji i bližnjima uveselio srce i dušu te subote.
Malim makovcima želim da ne zaborave razgovarati s Bogom, da se trude i rade marljivo za svoje ciljeve. U školi, u športu, u glazbi, u ostalim aktivnostima. Neka rade ono što njihova i srca njihovih obitelji čini istinski sretnima!
Razgovarao: Tomislav Šovagović
