Ne bi bilo pošteno prema nekim lokalnim policijskim dužnosnicima bivše države samo njihova djela pripisati u moralni i intelektualni jad, kao što je to pokazano u prošlom nastavku nizanke, jer oni su bili tek odraz vladajućih struktura u društvu. Naime, ne samo djela policijskih dužnosnika nego i viših, političkih dužnosnika morala su se uklapati u proklamirano licemjerje kada je riječ o općeljudskim, političkim, vjerskim i svim drugim pravima. O tome rječito svjedoči i »Zabilješka o razgovoru vođenom između tajnika Republičke Komisije za vjerska pitanja Frid Zlatka sa biskupom dr. Burić Viktorom na dan 17.VI. o.g. u biskupskom dvoru u Senju«. Dakle, ondašnji visoki državni dužnosnik (»Židovski biografski leksikon« imenuje ga – Zlatan Fried, op. a.), glumeći tobožnju želju da upozna mjesnoga biskupa, kao i dobrohotnost u rješavanju problema u državno-crkvenim odnosima, podnosi izvješće tajnoj policiji o sadržaju razgovora kao da je razgovarao s članom kakve terorističke skupine. Iz toga je lako zaključiti kako su tadašnji i najviši politički (republički) dužnosnici bili svojevrsni policijski doušnici, ali – za razliku od milicijskih vodnika – na visokoj, uglađenoj i akademskoj razini:
»Razgovoru je prisustvovao predsjednik NOO Senj drug Pavelić Ivan (koji je, najvjerojatnije, i sastavio tekst, op. a.). Poslije pozdrava i uvodnog razgovora o tome da se tajnik Republičke komisije nalazi na prolazu kroz Senj, te da je želio upoznati i pozdraviti biskupa, Frid se interesuje za prilike u biskupiji.«
Nakon općih kurtoaznih pozdrava slijedile su konkretnije teme:
»Biskup Burić kaže, da je jedno od ozbiljnih pitanja katehizacija. Govori da učitelji u tom pogledu prave smetnje, a da neki ljudi nagovaraju svećenike da ne trebaju biti tako agilni u svom radu, pa konstatira da je to vrlo neugodno.
Drug Frid moli biskupa da mu iznese konkretne primjere. U vezi ovoga Burić odgovara da su sigurno i drugi biskupi koji su dolazili u Komisiju iste stvari iznosili, jer da je to opća pojava. Tajnik komisije kaže da do sada, naročito u zadnjih nekoliko godina, nije bilo kontakata, ni bilo kakve suradnje s predstavnicima senjsko-riječke biskupije, a koliko mu je poznato, nije dolazilo do kontakata ni sa predstavnicima lokalnih vlasti. Istina, kaže Frid, tamo gdje smo imali konkretne podatke, poduzimane su određene mjere. Tom prilikom tajnik Komisije govori o uzrocima izvjesnih nepravilnosti koje se tu i tamo ponavljaju, pa napominje da to proizlazi i zbog negativnih postupaka pojedinih svećenika. Kao primjere navodi slučaj Jeraka iz Zagreba, Kosa i nekih bogoslova iz Đakova, kao i neke slične primjere u istupima pojedinih svećenika i bogoslova.«
Nakon tih komentara, koji su bez i jedne riječi osude i s očekivanim licemjernim razumijevanjem i opravdanjem sustavnih smetnja i zaprjeka kojima učitelji sprječavaju redovito održavanje vjeronauka na području Burićeve biskupije, zbog tobožnjega ponašanja nekih svećenika i bogoslova na potpuno drugom kraju Hrvatske, konkretno u Đakovu (među kojima se spominje i kasniji biskup Ćiril Kos, a riječ je, zapravo, o klasičnom komunističkom namještenom sudskom procesu, jednome u silnom mnoštvu sličnih), biskup Burić prilično izravno uzvraća tajniku Fridu:
»Naime, biskup kaže da ga je slučaj zatvaranja riječkog sjemeništa udaljio od vlasti i da je od tada prestao kontaktirati.«
No iskusni partijski lisac odmah spremno uzvraća:
»Tajnik komisije napominje da i vlast ima glede škola za spremanje svećenika izvjesnih primjedbi. U tom cilju tajnik iznosi primjere iz riječke, splitske i đakovačke škole koji govore o tome da se nije vodilo računa o odgoju bogoslova u patriotskom duhu… Dalje tajnik govori da se polaznicima ovih škola onemogućavalo upoznavanje sa našom stvarnosti, našim dostignućima, a sa druge strane da su tim mladićima bile dostupne vijesti radio Madrida i drugih, koje ih najblaže rečeno dezinformiraju.«
Slijedi tajnikov svojevrstan licemjerni crescendo:
»Mi želimo, kaže Frid, da ti mladići sutra budu dobri svećenici katoličke crkve i dobri građani FNRJ. U suprotnom prestupi kao što su riječki, splitski i đakovački prinuđavaju na određene kaznene mjere.«
Na završetku razgovora tajnik daje do znanja da zna sve o Burićevu kretanju i ponovno želi pokazati susretljivost:
»Frid kaže, da mu je Dr. Pišonić tajnik nadbiskupa Šepera govorio o Burićevu boravku u Zagrebu, te da je napomenuo da će biskup Burić u idućem mjesecu doći u Komisiju, pa Frid kaže, da će mu biti drago ako će moći biskupa pozdraviti u Zagrebu.«
Čini se kako biskup Burić nakon svega što se dogodilo u njegovoj biskupiji nije bio raspoložen prihvatiti prijedlog:
»Na to Burić govori da je bolestan te da zbog oporavka namjerava putovati u Rim i da će u tom cilju tražiti putovnicu.
Ovim je razgovor, koji je trajao oko jednog sata, završen.«
Pomalo je jezivo čitati mnoštvo onodobnih policijskih izvješća o vjerničkim liturgijskim skupovima, u kojima se spominju broj, spol i dob sudionika, postotak mladih i djece, imena biskupa i svećenika koji su ih predvodili, sadržaj njihovih propovijedi, kretanje procesija, vrijeme trajanja i slični potpuno benigni podatci. Posebice je tisuće policijskih i političkih dužnosnika, kao i doušnika, bilo angažirano za veće crkvene blagdane, kako to pokazuje »Službena bilješka« od 4. travnja 1961. o proslavi Uskrsa, koju je sastavio vodnik »Narodne milicije« u Senju Anton Vidulin:
»Dana 1. travnja 1961. godine u 20 sati u katedrali u Senju održan je crkveni obred povodom uskrsnuća Isusa, koji je trajao oko 1 sat vremena. Istoga dana u 23 u istoj crkvi održano je Uskrsnuće Isusa, a održao je biskup Burić Viktor iz Senja. Uz to Uskrsnuće održana je i misa. To je sve trajalo do dana 2.IV.1961. godine do 0,30 sati. Na toj misi nije bilo propovijedi. Svega bilo je prisutno oko 500 ljudi. Najviše bilo je starijih muškaraca i žena, dok djece i omladine bio je manji broj. Poslije mise svi su se razišli svojim kućama.«
U nastavku bilješke po istom se modelu opisuju mise održane tijekom sljedeća dva dana, jedino je pridodan i Vratnik:
»U crkvi u Vratniku održan je isti ceremonijal. To je održao samo pop Gnjidavec Anton, ali bez procesije. Bilo je na glavnoj misi prisutno svega 400 ljudi. Na propovijedi nije nešto za nas važnog istakao.«
NASTAVLJA SE
