Među najaktivnijim mladima župe sv. Vida mučenika u Vrbovcu mlade su sestre Tokić, Matea, Iva i Mia. Sve su tri angažirane pastoralne suradnice, instruktorice i animatorice mladih i vrlo su zauzete u pastoralu mladih Bjelovarsko-križevačke biskupije.
Najstarija Matea rođena je 8. prosinca 1993., Iva 9. rujna 1997., a najmlađa Mia 19. siječnja 2001. godine. Roditelji su im Janja, djevojački Tirić, i pokojni Ivica Tokić. Oboje su rodom iz Livna, ali su se upoznali u Zagrebu. Ivica je došao u Zagreb na fakultet, a Janja se kao dijete preselila s obitelju u Vrbovec. Vjenčali su se 1990. i obiteljski život započeli u Vrbovcu. Sve tri kćeri bile su ili su još uvijek veoma uspješne na studiju. Matea je završila studij kemije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, trenutačno je zaposlena u farmaceutskoj industriji i paralelno završava specijalistički studij razvoja lijekova na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu. Iva je završila Medicinski fakultet u Zagrebu i upravo se zaposlila u Zavodu za hitnu medicinu Krapinsko-zagorske županije pa putuje iz Vrbovca, a Mia završava preddiplomski studij prehrambene tehnologije na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu. Majka im je radila kao ekonomistica, sada je umirovljenica.
»Odmalena su nas roditelji odgajali u vjeri«, pripovijedaju Matea, Iva i Mia. »Tijekom vrtićke dobi pohađale smo Dječji vrtić ‘Dobri’ kod časnih sestara u Vrbovcu. Osim naših roditelja snažnu ulogu tijekom našega odrastanja u vjeri imala je časna sestra Karmela koja je velika potpora našim životima. Uz nju smo naučile kako ići kroz život, a da se ne udaljimo od Boga. Naši su nam roditelji usađivali kršćanske vrijednosti i usmjeravali nas tijekom odrastanja. U obitelji smo redovito zajednički molili krunicu i zajedno odlazili svake nedjelje na misu. Iako se nama kao djeci ponekad nije ustajalo ujutro kako bismo išli na misu, u naših roditelja nije bilo izgovora i danas smo im neizmjerno na tome zahvalne«, pripovijedaju tri sestre.
Nakon očeve smrti 2006. godine majka se posvetila kćerima, pružila im ljubav i potporu. Da je bilo teško odrastati bez oca, a posebice u trenutcima obiteljskih proslava, svjedoče tri sestre te ističu ulogu majke Janje: »Majka je u svakom trenutku bila uz nas i pokazala nam da zajedničkim snagama sve možemo prebroditi. Tijekom studija majka nas je uvijek ispitivala u koje vrijeme imamo ispite, a prije početka ispita slala nam je poruku: ‘Blagoslovljena svijeća je upaljena.’ Za sve nas tri blagoslovljena svijeća uvijek gori za vrijeme svih naših ispita. Nas tri sestre, iako smo u potpunosti različitih karaktera, uvijek smo bile oslonac jedna drugoj. Upravo nas je to bogatstvo različitosti zbližavalo, a ne udaljavalo«, govore uglas sestre Tokić.
Budući da Matea radi u Savskom Marofu, a još se i usavršava, preko tjedna živi u Zagrebu te preko vikenda odlazi u Vrbovec. Tijekom odrastanja pohađala je vjeronauk i u župi i u školi. Prvi doticaj s vjerskim događanjima u kojima sudjeluju mladi bio je njezin susret s papom Benediktom XVI. u Zagrebu 2011. godine. Sestre Iva i Mia također žive između Zagreba, Vrbovca i odredišta u kojima rade. »A mama za sve nas doma u Vrbovcu moli Boga«, radosno zaključuju sestre Tokić.
Dolaskom u Vrbovec župnika Zorana Grgića Grge, s kojim njeguju veoma lijep odnos, oformila se zajednica mladih koja je postala neizostavno mjesta susreta za Mateu i Ivu. Na župnikovu inicijativu pošle su na temeljnu formaciju animatora u sklopu programa »Mladi za mlade«, u čemu im se s vremenom priključila i najmlađa sestra.
Iva je danas starija instruktorica, a Mia je upravo završila za instruktoricu. Ubrzo su se sve tri uključile i u rad Bjelovarsko-križevačke biskupije kojoj Vrbovec pripada. Godine 2017. Matea je postala voditeljica temeljne formacije animatora u Bjelovarsko-križevačkoj biskupiji. Uz formaciju animatora sudjelovala je i u specijalizaciji animatora, oratoriju za djecu, susretu mladih biskupije u Novoj Rači, animatorskom ljetovanju na Malom Lošinju, vjeronauku s krizmanicima i u mnogim drugim aktivnostima. U svemu su je tome slijedile mlađe sestre. »Od nas tri najviše dara za pjevanje ima Mia, koja je uključena i u zbor mladih Bjelovarsko-križevačke biskupije«, naglašava Matea.
Uz obveze kojima su okružene na poslu uvijek, ističu, imaju vremena za život svoje župe i biskupije. Upravo su bile na specijalizaciji animatora koja se održala u Ćunskom na Malom Lošinju, gdje je biskupija postala bogatija za 16 novih animatora. Sve tri sudjeluju i u organizaciji Susreta hrvatske katoličke mladeži koji će se održati u Bjelovaru 17. rujna. »Biti dio tako velikoga događaja ispunjava naša srca jer mi mali činimo velika djela, a zauzvrat dobijemo lica ispunjena osmijesima i srce radošću. Pripreme su u punom jeku. Jedva čekamo. Sve tri smo u organizacijskom odboru«, pripovijedaju, ističući kako Matea koordinira volontere, Iva i Mia su u medijskom timu, a brinu se i za program.
U svemu su sve tri zajedno, pa onda i u župi i biskupiji. »Jako se lijepo slažemo. Računamo jako jedna na drugu. Što god nam je potrebno, uvijek se međusobno dogovorimo. Puno razgovaramo zajedno, poslušamo se. Zajedno i našu kuću u Vrbovcu očistimo«, međusobnu sestrinsku povezanost svjedoče zasad neudane Vrbovčanke. »Aktivnost nas u župi i biskupiji posebno obogaćuje. Ispunjava nas, nikad nam nije teško, uvijek budemo zadovoljne i sretne, u Crkvi punimo baterije. Biti mladi aktivan katolik, animator, ponekad zna biti izazovno s mnogo odricanja, ali svako to odricanje i darivanje sebe urodi plodom«, ističu.
Kaže najstarija Matea da su je nedavno kolege pitali: »Odakle ti snaga, kako ti se da time baviti?« »Nakon svakoga susreta, formacije animatora i druženja s mladima odlazim kući ispunjena radošću, što mi daje snagu za ići naprijed, a zahvaljujući susretima upoznala sam prijatelje za cijeli život koji su mi velika potpora. Godine 2019. u sklopu foruma za mlade u Rimu zajedno sa 300-tinjak mladih iz cijeloga svijeta imala sam čast susresti se s papom Franjom. Tijekom audijencije svatko se osobno rukovao, zagrlio s papom Franjom i primio blagoslov. Bio je to susret o kojem sam mogla samo sanjati i činjenica da se to uistinu dogodilo ispunjava moj život i pokazuje mi da svaku našu žrtvu, rad i upornost Bog nagrađuje. Uvijek se vodim mišlju: ‘Sve mogu u Onome koji me jača.’ Jer nas upravo on povezuje i daje nam snagu. Tako sam odgovorila svojim kolegama.« A tako o svojem angažmanu u Crkvi svjedoče sve tri. »Vjera nam je sve. Drži nas kad nam je najteže. Daje nam snagu po kojoj znamo da nikada nismo same«, zaključuju sestre Tokić.
