MANDA ZRNO, ŽUPNA ANIMATORICA ZA MLADE I INSTRUKTORICA ZA ANIMATORE »Aktivnost u župi znači mi sve«

Snimila: T. Baran | Manda Zrno: »Vjera mi je život, nosi me, daje mi snagu u svakodnevici, pozitivu, radost.«
»Sjećam se da je u mom 7. razredu u našu župu došao sadašnji župnik Stjepan Soviček koji je nama mladima polako otvarao nove mogućnosti služenja našoj župnoj zajednici. Godinu dana poslije na mjesto povjerenika za pastoral mladih došao je Zoran Grgić, svima poznatiji kao Grga. Na njegovu inicijativu i uz njegovu dobru volju u našoj Bjelovarsko-križevačkoj biskupiji pokrenut je program ‘Mladi za mlade’, odnosno formacija župnih animatora. Animator je osoba koja je pozvana na radostan način služiti svojoj župi, uključiti druge mlade u aktivnosti i biti župnikova desna ruka kad god je to potrebno.«

Župa sv. Ane u Križevcima desetljećima je sa svećenicima, župnicima i kapelanima, i časnim sestrama kćerima Božje ljubavi, duhovno usmjeravala živote mladih ljudi u rodnom gradu trećega hrvatskoga svetca Marka Križevčanina. Tako je i danas. Iz današnje skupine aktivnih mladih svojom se zauzetošću izdvaja Manda Zrno, župna animatorica za mlade, inicijatorica brojnih župnih sadržaja za mlađe naraštaje, animatorica instruktorica u pastoralu mladih Bjelovarsko-križevačke biskupije. Studentica je druge godine komunikologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, preko tjedna zato živi u Zagrebu pa se rado uključuje i u život zagrebačkih skupina mladih vjernika. Potporu ima u obitelji, u roditeljima i mlađem bratu, a na svojem bogatom duhovnom putu posebno zahvaljuje župniku i dekanu Križevačkoga dekanata Stjepanu Sovičeku.

Od ministrantice do instruktorice animatora

»U mojoj obitelji nije se prakticirala vjera. Kad sam bila mala, mama me naučila prve molitve, ali odlazak u crkvu nije bio redovit. Oduvijek smo u župi sv. Ane jer stanujemo u središtu grada. Baka i djed, tatini roditelji, odlazili su na nedjeljne mise, na koje su tjerali i mene, ali nisam bila oduševljena što moram ići. Tako je bilo sve do 3. razreda kad sam se pripremala za sakrament prve pričesti. Pripremala me s. Anica Ćurić, bila je strah i trepet. Jako je bila stroga, uvela je red, a zapravo je bila jako dobra, sve nas je naučila. Tada sam počela ministrirati u svojoj župi sv. Ane. Isprva sam to shvaćala kao dužnost, ali u tome sam pronašla radost i neku sigurnost. Od tada crkva polako postaje moj dom. Moja sestrična Anita pjevala je u zboru mladih križevačkih župa ‘Crisinus’ i uvijek mi se sviđala radost i zajedništvo koje su imali i jako sam htjela biti dio toga zajedništva. Iako sam bila premala, ona me uvijek vodila sa sobom. Tako sam na svojem prvom susretu hrvatske katoličke mladeži bila 2012. u Sisku. Istina da se baš ne sjećam svih detalja s toga susreta, ali sjećam se zajedništva i radosti mladih. To mi je bio poticaj da nastavim biti aktivna u svojoj župi. Sjećam se da je u mom 7. razredu u našu župu došao sadašnji župnik Stjepan Soviček koji je nama mladima polako otvarao nove mogućnosti služenja našoj župnoj zajednici. Godinu dana poslije na mjesto povjerenika za pastoral mladih došao je Zoran Grgić, svima poznatiji kao Grga. Na njegovu inicijativu i uz njegovu dobru volju u našoj Bjelovarsko-križevačkoj biskupiji pokrenut je program ‘Mladi za mlade’, odnosno formacija župnih animatora. Animator je osoba koja je pozvana na radostan način služiti svojoj župi, uključiti druge mlade u aktivnosti i biti župnikova desna ruka kad god je to potrebno.«

Ima jako puno mogućnosti
Djelovanje mladih katolika u zajednicama, ali i u svijetu, jako je važno. Tko ima više entuzijazma, snage i oduševljenosti od mladoga čovjeka? I tko mladima bolje može donijeti Krista od mladoga čovjeka? Za početak svakoga rada važna je odluka i poticaj. Trebamo biti hrabri započeti prvi, pokrenuti neku stvar, ali i okupljati oko sebe ljude koji će nam pomoći djelovati. Isto tako, smatram da je važno osluškivati potrebe mladih u mjestu gdje želimo nešto pokrenuti. Može se pokrenuti tečaj gitare, pomoć u učenju mlađima, vesela druženja, vjeronauk za mlade, molitva krunice, ima jako puno mogućnosti, samo treba otvoriti srce i staviti na raspolaganje sve svoje talente koje služenjem možemo još jasnije uočavati. U zagrebačkim župama u koje odlazim na mise većinu stvari pokreću svećenici, ali ne mora to uvijek biti tako. Neki svećenici možda imaju želju, ali nemaju ideja, nekima možda treba baš poticaj mladih, neki će dati inicijativu pa se isključiti, neki će pružiti otvorene ruke. Naravno, ima i onih koji blokiraju svaki pokušaj ikakvih inicijativa. U svim situacijama trebamo znati zašto želimo nešto napraviti, koji je poticaj i cilj našega djelovanja. Iznad svega trebamo imati povjerenja da sve dolazi u pravo vrijeme i da nije naše vrijeme uvijek Božje vrijeme, ali nikad se ne smijemo predavati. Ljubav i radost iznad svega! Važno je pronaći mjesto za svakoga i staviti Boga u središte. I tražiti načine i biti hrabri Božji influenceri u ovom svijetu!
»Shvatila sam da želim biti dio toga«

»S obzirom na to da sam se u to vrijeme pripremala za sakrament potvrde i počela pjevati u našem zboru mladih, sestrična je imala više razloga da me povede sa sobom na prvi susret koji se održavao u sklopu toga programa. Puno mladih iz biskupije došlo je u Vrbovec na susret, ali nitko od nas nije znao što se točno od nas očekuje. Nakon što nam je predstavljen program formacije i specijalizacije animatora, ali i tko je to animator i koja je njegova uloga, shvatila sam da želim biti dio toga i tako je počela nova avantura koja me još više stavila u djelovanje Crkve. Od samih početaka, malo-pomalo, kako smo se mi kao animatori razvijali, tako su se razvijale i naše župne i biskupijske zajednice.

»Dvije su rečenice posebno bitne za moje djelovanje, a to su riječi psalma ‘Služite Gospodinu u veselju!’ i citat don Bosca: ‘Hrabro samo, dragi moji, odmarat ćemo se u raju!’ Radosna akcija dio je moje svakodnevice, ali osim onoga izvanjskoga, želja, rada, napora, treba postojati ono unutarnje.«

U župi sam prvo, u zajedništvu s drugim animatorima svoje župe, počela voditi skupinu ministranata i kateheze za krizmanike. Prvo vrijeme bilo je teško, prvi put smo se susreli s nekim stvarima, borili se, padali i dizali, ali polako smo gradili temelje. Neki su ljudi otišli, došli novi, sve je to proces rada i izgradnje koji nikad ne prestaje, ali izgrađuje i obogaćuje nas kao zajednicu. Služenjem u svojoj župi dvije godine nakon formacije dobila sam priliku uz mlade iz svoje biskupije sudjelovati na specijalizaciji animatora instruktora. Dio ekipe odazvao se pozivu i po završetku specijalizacije počeli smo samostalno voditi formacije animatora u svojoj biskupiji koje su do tada vodili mladi Salezijanske obitelji. Te godine aktivno sam razmišljala o duhovnom pozivu pa sam dio svojih ljetnih praznika iskoristila za odlazak na Korčulu k sestrama dominikankama Kongregacije svetih Anđela čuvara. Na poziv udruge ‘Dr. Stjepan Kranjčić’ u Križevce su nam na Dane hrvatskih svetaca i blaženika jedne godine došli dominikanci i dominikanke. Svidjeli su mi se, fotografirala sam ih. Ostala sam u kontaktu s dominikankom s. Anom Begić. Ona me i pozvala da dođem, najprije k njima u Zagreb pa na Korčulu. To razdoblje koji sam provela sa sestrama bilo je jedno od najljepših iskustava u mom životu. Iako tada nisam osjetila da trebam služiti kao redovnica, znam da ću, ako me Bog pozove na takvo služenje, sa stopostotnom sigurnošću služiti u redu sv. Dominika. Ostala sam posebno povezana sa s. Manes Puškarić koja je u moje vrijeme bila u korčulanskom novicijatu.«

»Blagoslovljeni smo župnikom kojega imamo «

»Naravno, sve to moje, od župnih događanja do izgradnje osobne duhovnosti, ne bi bilo moguće bez našega župnika. Kao što sam već rekla, blagoslovljeni smo župnikom kojega imamo. Mi ga od milja zovemo šef Štef. On nam je uvijek podrška, daje nama mladima otvorene ruke, ali uvijek usmjerava naše djelovanje. Ponekad mi ga bude žao jer svako malo dođem s nekom novom idejom, kao da nema dovoljno svojih poslova pa se još stigne baviti i mojim idejama. Iz njegove marljivosti i načina na koji odgaja nas mlade puno sam naučila. Simpatično mi je kako se i on s vremenom prilagođavao nama mladima. Kako sam išla u srednju školu u Zagreb, svaki vikend kad bih došla doma pitao bi me kako je, kako ide, zapinje li negdje. Nekako je uvijek znao kad bi mi se nešto dogodilo. Nikad nisam znala kako je informacija došla do njega, uvijek mi se činilo kao da ima svoje ljude iznutra. Tako je bilo i kad sam upisivala fakultet. Naime, silno sam željela upisati psihologiju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Bilo je ili to ili ništa. Stvari su se posložile tako da sam bila nekoliko mjesta ispod crte za studij psihologije, ali sam upala na komunikologiju na istom sveučilištu. Meni se ideja o studiju komunikologije nikako nije svidjela, stavila sam ju na listu fakulteta samo jer je to upisivala moja prijateljica. Dva sam tjedna plakala i govorila da ja to ne želim studirati, da ne želim ni pokušati. Prvo je razgovore sa mnom vodila mama, a zatim župnik, i nekako su me uspjeli nagovoriti da barem probam pa se lako ispišem ako ne budem zadovoljna.

Ponosna studentica komunikologije na HKS-u

Danas ponosno govorim da sam studentica Odjela za komunikologiju HKS-a u Zagrebu. Profesori na sveučilištu pokazali su mi da naše zanimanje može biti itekako zanimljivo, kreativno, raznoliko, i da mi možemo biti oni koji donose promjene. U životu svakoga studenta postoje profesori koji ostave trag. Za mene je to naš voditelj godine Krunoslav Novak koji svojom marljivošću, predanjem poslu, traženjem načina i brigom za studente pokazuje da se uvijek može drugačije i da ne moraju svi novinari, svi komunikolozi biti isti. Presretna sam i prezadovoljna na studiju. Na sveučilištu sam dobila priliku sudjelovati u projektu snimanja reportaža o pripremama mladih za SHKM u Zagrebu i na tome sam posebno zahvalna. Nakon toga sam otvorila neke nove vidike i u meni su se pojavile neke nove ideje i želje u kojima sada trebam strpljivo ustrajati uz Božju pomoć. Dakle, studiram u Zagrebu, živim u Studentskom domu ‘Stjepan Radić’ na Savi, a na mise preko tjedna gotovo redovito odlazim u župu Marije Pomoćnice na Knežiji, a ponekad i u župu sv. Josipa na Trešnjevci. Ipak, gotovo svaki vikend odlazim nekamo, ili doma ili na neki susret, tako da se aktivno ne uključujem u rad svojih zagrebačkih župa. A s vremena na vrijeme sudjelujem i na događajima koji me zainteresiraju.

»Aktivnost u župi znači mi sve. Nigdje nisam bila tako prihvaćena i ljubljena kao u svojoj vjerskoj zajednici.«

Dvije su rečenice posebno bitne za moje djelovanje, a to su riječi psalma ‘Služite Gospodinu u veselju!’ i citat don Bosca: ‘Hrabro samo, dragi moji, odmarat ćemo se u raju!’ Radosna akcija dio je moje svakodnevice, ali osim onoga izvanjskoga, želja, rada, napora, treba postojati ono unutarnje. Treba biti neki izvor snage i motivacije. Ne mogu ispunjavati Božji plan na ovom svijetu ako nisam spojena na Izvor. Ne možemo dati ono što nemamo. Isto tako ne mogu davati ljubav, radost, vjeru ako ju ne posjedujem. Zato mi je važno graditi svoj osobni odnos s Bogom, u molitvi, pjesmi i služenju drugima. Graditi odnos s Bogom za mene znači ustrajati, ne očajavati kada se dogode pogrješke i padovi, davati prostora da Bog djeluje u mom životu i uvijek se pouzdavati u njegovo milosrđe.«

»Nije se promijenio žar za radom s djecom i mladima«

»Svaki član naše župne zajednice mladih ustraje na svom osobnom putu, ali radost zajedništva izgrađujemo zajedničkim molitvama. Posebno se vodimo onom da je krv mučenika sjeme novih kršćana pa se tako često utječemo našemu zaštitniku sv. Marku Križevčaninu. Dakle, još sam dio one prve zajednice u kojoj sam počela sa svojim djelovanjem. Iako je potpuno novi tim ljudi, nije se promijenio žar za radom s djecom i mladima, organizacijom raznih događaja i pomaganja u svemu što stignemo. Zajedničkim snagama nas 16 organiziramo i vodimo kateheze za krizmanike, kateheze za mlade, druženja mladih, razna druženja, zajednicu djece, oratorije itd. Ipak, najdraža su mi ona spontana druženja nakon misa, kada se okupimo u kuhinji i razgovaramo, planiramo, pjevamo, ukratko: uživamo. Najstarija sam, nakon župnika, u toj zajednici pa sam često dežurna babaroga. Pitala sam kako bi me okarakterizirali pa su rekli kao odgovornu, uvijek nasmijanu, spremnu za akciju, bez predrasuda, brižnu i ozbiljno neozbiljnu osobu. Trudim se da to bude istina, ali s obzirom na količinu obveza koje imam i ideja koje mi stalno padaju na pamet obično znam reći da im ne trebaju drugi križevi u životu osim onoga da mene podnose. Volim biti zaposlena, raditi tisuću stvari odjednom, naravno, ako znam da ću ih napraviti kako treba. Ovih dana preuzela sam vođenje mrežne stranice naše župe i uz to snimala uživo obrede u Velikom tjednu. Nadam se da ćemo uspjeti na dobar način iskoristiti sve mogućnosti današnje tehnologije kako bismo bili bliži svakomu vjerniku, od onih najmlađih do najstarijih. Trenutačno pokrećemo i projekt ’72 sata bez kompromisa’ s kojim ćemo, nadamo se, potaknuti još mladih da se uključe u djelovanje naše župe sv. Ane.

»Vjera daje smisao momu životu«

Osim u župi, djelujem i u biskupiji. Zajedničkim snagama organiziramo i sudjelujemo u svim biskupijskim projektima. Do sada sam sudjelovala u formacijama i specijalizacijama animatora, animatorskom ljetu za mlade na Malom Lošinju, susretima mladih naše biskupije u Novoj Rači, susretima zborova naše biskupije u Križevcima, akcijama čišćenja i sređivanja našega duhovno-pastoralnoga centra u Carevdaru, Holywinu u Vrbovcu, zornicama ‘challenge’, križnim putovima… Najnoviji projekt u kojem sudjelujem je Zbor mladih Bjelovarsko-križevačke biskupije. Nismo imali mnogo proba i susreta, ali pjevali smo na planinarskom križnom putu koji je ove godine bio organiziran u našoj biskupiji i nije da se hvalim, ali stvarno je zvučalo dobro. Veselim se budućim zajedničkim projektima na području naše biskupije i mogućnostima koje zahvaljujući trudu povjerenika imamo. Uključivala sam se i u razne druge projekte na kojima sam mnogo toga naučila ili ću još naučiti. To su duhovne obnove, razni susreti mladih i djece. Jedan od takvih je taborovanje: susret djece i mladih u prirodi koji organizira vjeroučitelj Varaždinske biskupije. Isto tako, ’72 sata bez kompromisa’ i Forum Plus. U suradnji s Gospodinom grabimo hrabro dalje u nove borbe i izazove koje stavlja na naše putove! Uz sve te obveze uvijek nađem vremena za obitelj i prijatelje, šetnju prirodom, duge zanimljive razgovore, kavu, kino i, neizostavno, praćenje utakmica uz dobro društvo! Aktivnost u župi znači mi sve. Nigdje nisam bila tako prihvaćena i ljubljena kao u svojoj vjerskoj zajednici. Imam problema sa štitnjačom pa znam mijenjati raspoloženja. Tako da me treba moći i znati slijediti. Vjera mi je život, nosi me, daje mi snagu u svakodnevici, pozitivu, radost. Vjera daje smisao momu životu.«

»Svi su bili blagoslov za moj život«
»Svatko od nas potreban je u Božjem planu otkupljenja i za svakoga od nas Gospodin ima neki plan«, sigurno objašnjava Manda. »Božji plan sa mnom započinje u Koprivnici 23. prosinca 1999. u 16 sati i 45 minuta jer se svi mi Križevčani rađamo u koprivničkoj bolnici. Tada je krenula naša prva borba za moj život koja je, na sreću, trajala samo pola sata. Zahvalna sam na toj prvoj borbi jer ona daje smisao za svaku iduću i rađa zahvalnost i ljubav prema svemu što slijedi. Od tada sve do danas u svojim Križevcima uveseljavam, ali ponekad i ljutim svoje roditelje, agroekonomisticu mamu Martinu i ugostitelja tatu Nikolu. Mama radi u Pučkom otvorenom učilištu u Bjelovaru na obrazovanju odraslih i na projektima Europske unije, a tata vodi kafić i zalogajnicu u središtu Križevaca. Mama je rođena Križevčanka iz familije Lihtar, Prigorka je, a tata Hercegovac iz Galečića kraj Tomislavgrada. Moj mlađi brat Martin rođen je 2005. i otad je sve postalo zanimljivije. On je u 8. razredu Osnovne škole ‘Vladimir Nazor’. Unatoč razlici u godinama jako se dobro slažemo, pogotovo sada kad smo zbog pandemije puno vremena skupa pa stalno smišljamo zanimljive načine da zajedno provedemo vrijeme. Nas je samo dvoje, ali imamo veliku obitelj u kojoj je uvijek veselo i život u njoj je kao lunapark – uvijek zabavno.
Mama priča da nisam voljela ići u vrtić, ali ja se otamo sjećam samo lijepih stvari. Išla sam u vrtić ‘Zraka sunca’ koji vodi Pokret fokolara. Tamo smo imali kocku ljubavi koju smo bacali svaki dan i na njezinoj svakoj stranici bilo je jedno dobro djelo: ‘Ljubi prvi’, ‘Ljubi neprijatelja’, ‘Oprosti drugomu’ itd. I djelo ljubavi koje smo dobili bacanjem kocke trebali smo se truditi činiti taj dan. Tako sam naučila činiti dobra djela. U osnovnoj školi to nije bilo na cijeni i zato sam imala puno problema. I ja sam kao i brat išla u Osnovnu školu ‘Vladimir Nazor’. Nisam baš bila omiljena u društvu, još sam bila i bucmasta pa je to bio dodatan predmet izrugivanja. Završila sam i Osnovnu glazbenu školu Alberta Štrige za flautu i pripremne razrede za solopjevanje. Naravno, nikad mi nije bilo dovoljno aktivnosti, zato sam od pete godine sve do srednje škole trenirala jahanje u Akademskom konjičkom klubu Križevci, a u slobodno sam vrijeme s društvom igrala košarku. S obzirom na sve situacije u mojoj školi i sve teškoće koje su mi kao tinejdžerici još teže padale, odlučila sam da ću srednju školu pohađati u Zagrebu. Upisala sam Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju s pravom javnosti u Zagrebu, a živjela sam na Novoj vesi kod časnih sestara kćeri Božje ljubavi koje desetljećima djeluju u mojim Križevcima. U srednjoškolskom obrazovanju uistinu sam uživala. Ne mogu reći da je bilo lako, ali bilo je predivno. Novi ljudi, nova okolina, novi profesori, prijatelji, razred, stvarno su svi bili blagoslov za moj život i donijeli su veliku radost.«

IZVORGlas Koncila br. 17-18/2020.
Prethodni članakNA VRHU NAD MUNDANIJAMA Župna crkva sv. Ilije
Sljedeći članakKAKO PREPOZNATI POČETKE KRIZE? Covid-19 ili povratak na početak