Predsjednik Marijine legije kurije Gospe Snježne u Petrinji je Dario Marković, aktivni župljanin i ekonomski vijećnik matične petrinjske župe sv. Lovre. Kao tih, skroman i samozatajan čovjek svoj je životni smisao, svjedoči, pronašao u Međugorju. Spoznaju koju je tamo doživio pretočio je u život u svojoj Petrinji, postao je profesionalni vatrogasac, oženio se, zaposlio i svaki svoj slobodni trenutak daje svojemu duhovnomu rastu, rastu zajednice kojoj pripada, kao i svima onima kojima može pomoći svakotjedno čineći dobra djela.
Dario je rođen 14. travnja 1993. u Sisku. Majka mu je Snježana, djevojački Kardaš, iz Male Gorice kraj Petrinje, trgovkinja zaposlena u struci. Tata mu je Mario Marković, rođeni Petrinjac, zaposlen kao vozač u komunalnoj službi u Petrinji. Njih su se dvoje upoznali u rodnom kraju i vjenčali se u župi sv. Jurja u Maloj Gorici, gdje su se i skrasili sa Snježaninom obitelji. Nakon Domovinskoga rata preselili su se u Petrinju, najprije u kuću koju su dobili od države, poslije su se uselili u svoju, Marijevu obiteljsku kuću, koju su u međuvremenu obnovili. U njoj je Dario odrastao i u njoj obitelj Marković živi i danas. Osim Darija, imaju i dvije godine mlađega Antonija, studenta Šumarskoga fakulteta u Zagrebu.
»Dojma sam da većina vjernika laika smatra da je njihova vjernička dužnost ispunjena nazočenjem nedjeljnoj misi i povremenoj ispovijedi, a da je sve ostalo na svećeniku i časnim sestrama. Smatram da je potrebno napredovati u vjeri. Ako godinama idemo samo na misu i ne mičemo se dalje od toga, trebali bismo se zapitati činimo li stvarno sve dobro. Iz svojega iskustva govorim da je uključivanje u neku zajednicu jedan od najboljih načina da se laici uključe u aktivnosti župe. Hvala Bogu, Katolička je Crkva bogata zajednicama različitih karizma te se sigurno svatko može pronaći u nekoj koja mu odgovara načinom djelovanja. Osobno sam se uključio u zajednicu Marijina legija u Petrinji koja me uči, a i u praksi se to pokazalo, da su laici produžena ruka svećenika, da idemo u njihovo ime tamo gdje oni ne mogu.»Antonio i ja smo imali uistinu lijepo djetinjstvo« – pripovijeda Dario. »Mama nam je dobra, brižna žena posvećena obitelji, domaćinstvu, ima i vrt, puno radi. I tata je miran i tih čovjek, i on je više obiteljski, kućni tip, sve po kući zna napraviti sam, nakon posla puno radi po domaćinstvu, obrađuje zemlju. U Maloj Gorici imamo zemlju, kokoši i svinje za svoje potrebe pa se uvijek ima što raditi. Do tamo nam iz Petrinje nije daleko, 10 minuta vožnje autom. Pomognemo i Antonio i ja. On vikendima sa studija dolazi doma. Nas se dvojica inače dobro slažemo. Kao klinci smo se znali bratski porječkati, ali što smo stariji, to smo si bolji. Roditelji nam se vrlo lijepo slažu, vode dobar brak i dobar su nam primjer skladnoga bračnoga života. Nisu nam bili prestrogi odgojitelji. Kao dijete sam išao u vrtić, a poslije me čuvala baka. Živimo gotovo u središtu Petrinje, imamo deset minuta pješice do glavnoga trga. Puno smo se igrali s djecom iz kvarta. Vjerski odgoj bio nam je tradicionalan. Blagdane smo redovito slavili. Znali smo se pomoliti prije spavanja, kao djeca smo molili Anđele čuvaru mili, a zajedničku obiteljsku molitvu nismo prakticirali. Baka u Maloj Gorici bila je naglašeniji molitveni tip. Kod nje sam bio tijekom ljeta pa sam s njom rado molio i odlazio u crkvu. Do nas je tamo odmah Kupa pa smo se kupali, lovili ribe, igrali nogomet. Kako je naše imanje veliko, pomagali smo na poljoprivredi, čuvali krave na paši. Lijepo je bilo na praznicima, doista lijepo. U Petrinji pripadamo župi sv. Lovre. Bili smo, a i sada smo u njoj, i nakon što se župa podijelila pa su od jedne velike nastale tri manje župe. Moji su me kao dijete slali na vjeronauk, na mise. Nakon primljenih sakramenata (krstili su me u Maloj Gorici, a pričešćen sam i krizman u Petrinji) više me nisu poticali na odlazak u crkvu, ali mi nisu ni zabranjivali. Časna Kristina spremala me za pričest, a kapelan za krizmu. Znali su nas dobro motivirati pa smo lijepo naučili. Kao prvopričesnik sam pjevao u dječjem zboru.«
»Polazio sam Prvu osnovnu školu u Petrinji. Bio sam vrlo dobar učenik, društvo mi je bilo iz vrtića, dobro poznata ekipa, učiteljica dobra, ugodna, a i predmetni su profesori bili u redu. Prije škole smo igrali nogomet, a nogomet sam trenirao i u NK ‘Mladost’. To je naš glavni petrinjski nogometni klub. Bili su tamo ozbiljni treninzi, četiri, pet puta tjedno po dva sata. No stizao sam još s društvom pecati ribe po Petrinjčici. Osnovnoškolsko doba bilo mi je baš lijepo, puno mi je lijepih uspomena.
Srednju sam ekonomsku školu polazio u Glini. U nju su išli moji bratić i sestrična pa su povukli i mene, motivirali su me. Nisu mi išli strani jezici, ali sam u ostalim predmetima bio dobar. Tada nisam imao ideju što bih želio biti. Dobro mi je bilo. Putovao sam autobusom 45 minuta u jednom smjeru pa sam dosta vremena gubio na putovanje. Srećom, putovao sam s dobrim društvom. Jedna kolegica je bila baš iz mojega razreda iz osnovne, a dvojica kolega bili su iz iste škole, samo iz drugoga razreda. Svi smo se četvero lijepo družili u busu. Po Glini baš i nije bilo ‘zujanja’ jer smo bili vezani uz bus. U školi je bilo u redu, učio sam redovito pa nije bilo problema. Išao sam na školska natjecanja iz nogometa, košarke, rukometa. Dolazili smo do županijskih natjecanja. I u srednjoškolskom sam vremenu igrao za NK ‘Mladost’, ne do kraja, negdje do polovice srednje škole. Onda sam odustao. Sredinom srednje škole jedan me je kolega nogometaš pozvao da sa zajednicom Marijina legija pođem na Mladifest u Međugorje. U to sam vrijeme na misu išao tek povremeno jer sam se nakon krizme malo pogubio. Znao sam sjediti na koru u kutu. Jednom mi se prigodom u tom vremenu obratio moj osnovnoškolski vjeroučitelj Vlado Sučec koji me je također potaknuo na odlazak u Međugorje. On je imao vrlo poticajnu ulogu u mojem vjerničkom životu, posebice po savjetima i poticajima za moj unutarnji duhovni život. Zaprjeka za odlazak u poznato marijansko svetište bila mi je jedino praksa u mesnoj industriji, koju sam ipak uspio odraditi prije Mladifesta. Stigao sam u Međugorje. I tamo mi se preokrenuo život. Bio sam oduševljen i Mladifestom, ali i zajednicom Marijina legija s kojom sam došao. Doživio sam tamo čudesno jedinstvo djece, mladih, starih, svih, divno mi je bilo.«
»Kad sam se vratio doma u Petrinju, pozvali su me da dođem u župu na jedan sastanak Marijine legije. Došao sam i ostao, postao sam član zajednice. Godinu i pol sam i predsjednik kurije Gospe Snježne u Petrinji, a kurija okuplja prezidije, osnovne molitvene zajednice. U našoj su Sisačkoj biskupiji tri kurije, dvije u Sisku i naša u Petrinji. Mi držimo južni dio biskupije. Sastojimo se od 24 prezidija i 8 prezidija za mladež do 18 godina. U kuriji Gospe Snježne nas je oko 300. Vodstvo kurije biraju prezidiji koji se okupljaju jedanput tjedno, a vodstva prezidija u kuriji okupljaju se jedanput mjesečno. U prezidiju je osam članova, može biti i više i manje. Svaki susret prezidija započinje molitvom krunice, pa se čita službeno štivo Marijine legije, pa zapisnik s prethodnoga sastanka, izvještaj o blagajni, razgovara se o duhovnoj problematici i izvješćuje se o tjednom obavljenom apostolatu. A taj se apostolat odnosi na posjet bolnici, domu umirovljenika, Maloj kući u kojoj žive osobe s invaliditetom, na susret s napuštenim osobama, na rad s mladima… Na nama je da izdvojimo barem dva sata tjedno za dobro djelo. Kao predsjednik kurije uređujem internetsku i Facebook stranicu Marijine legije u Petrinji. Na raspolaganju smo i župniku, pomognemo mu što god zatreba. Predmolimo krunicu prije mise, za Božić stvaramo žive jaslice, a za Uskrs pasiju, glazbeno-scenski prikaz Isusove muke, koju rado, ako nas pozovu, izvedemo i izvan Petrinje. Lijepo mi je u Marijinoj legiji, obogaćuje me duhovno. Plod je mojega Međugorja. Najvažnije je da sam tamo iz tradicionalnoga vjernika postao praktični. Otada sam gotovo svaki dan na misi, češće se ispovijedam. Nakon Međugorja sam krenuo i na susrete mladih u župi petkom. Pripremali smo se za nacionalne susrete mladih u Sisku, Dubrovniku, pred nama je Vukovar. Na te su nas susrete vodili kapelani i časne sestre. Lijepo mi je na tim susretima, odem i danas, bude nas 15, 20. Vodi nas časna sestra Vesna, pripadnica Kćeri Božje ljubavi. Župnik nam je Josip Samaržija. S nama je tri, četiri godine. Dobar nam je, samozatajan, imamo njegovu potporu u svemu, i ljudski, i duhovno, i financijski. Zreliji je čovjek. Nema kapelana, ima đakona i nas laike. Član sam i župnoga ekonomskoga vijeća, potpisujem što je potrebno.«
»Maturirao sam 2012. i upisao studij, Fakultet organizacije i informatike sa sjedištem u Varaždinu, ispostava Sisak, smjer Primjena informacijskih tehnologija u poslovanju. Putovao sam u Sisak 15, 20 minuta autobusom. Nisam se u tome našao. Bilo je previše ekonomije, a premalo informatike za moj ukus. Odustao sam nakon dvije godine i otišao na prekvalifikaciju u Zagreb u Državnu upravu za zaštitu i spašavanje, u školu za profesionalnoga vatrogasca. To traje godinu dana nakon završene redovite srednje škole. Stanovao sam u sklopu škole, hranio sam se u menzi i kojekuda. Dobro sam se snašao u Zagrebu. Ne bih u njemu živio, ali sam tu godinu preživio. Zagreb mi je prevelik i preskup, vidim se u manjoj sredini, u svojoj Petrinji. Profesionalni vatrogasac postao sam lani u lipnju i zaposlio se u firmi ‘Sokol Marić’ na Jakuševcu u Zagrebu. Kao vatrogasac dežuram na smetlištu. Smjena mi traje 12 sati, a hranu si nosim od kuće. Nije lako, naporno je jer se radi i po noći i vikendom. Zato više ne stižem po Petrinji, posebice u župi i Marijinoj legiji, činiti sve što želim.«
Moj mi je vjernički angažman životni smisao, moj život posvećen drugima, pomaganje ljudima kroz apostolat. Vjera mi znači snagu. U ovom lijevo-liberalnom svijetu kojim smo okruženi izgubio bih se bez vjere. Baš kao i mnogi koji su se bez vjere pogubili pa žive od danas do sutra, ne znajući tko su i što su i što im je životni smisao. Bog me je od toga očuvao, dobio sam spoznaju koju planiram obogaćivati sebi i drugima na korist.«
