»Bio sam siguran da sam pozvan dati svoj život svjedočeći njegovu ljubav, milosrđe, vjernost. Ali nisam znao gdje. Uvjeren da Bog ne živi u apstraktnosti, nego u konkretnosti, ne u oblacima, nego na zemlji, tražio sam to ‘nešto’.«
»Rođen sam 22. ožujka 1994. u Zagrebu. Mama Blagica, od milja Blaga rođena Kvesić, i tata Željko Jelić, od milja Žac, rođeni su i odrasli u Hercegovini. Mama je odrasla na Kočerinu u brojnoj obitelji s roditeljima, četirima sestrama i petoricom braće, od kojih je jedan franjevac na službi u Kanadi već 30-ak godina. Tata je odrastao na Širokom Brijegu s roditeljima, bratom i dvjema sestrama«, pripovijeda Matej. »Trbuhom za kruhom i edukacijom oboje su došli u Zagreb, gdje su im se putovi isprepleli. Majka se ubrzo zaposlila kao medicinska sestra i nije mijenjala profesiju. Sada radi u Kliničkoj bolnici Sveti Duh na odjelu neonatologije. Tata je završio Geodetski fakultet, a većinu svoga života proveo je u prodaji elektromaterijala. Godine 1991. Bog ih je obdario mojom sestrom Mateom koja je danas diplomirana ekonomistica.
Zaposlena je u jednoj telekomunikacijskoj firmi, a najviše i najdublje njezin život ispunjava brak sa šogorom Hrvojem i malom kćeri Klarom kojoj sam ja krsni kum. Rođenje djeteta u našu je obitelj unijelo veliku radost, a s druge strane i odgovornost.«
»Odrastao sam na Vrbanima, gdje sam proveo djetinjstvo i završio osnovnu školu. Moram spomenuti ‘baku Maricu’, gospođu iz susjedstva, koja nas je čuvala dok smo bili mali – moji roditelji često kažu da su nas pola oni odgajali, pola ona. To je žena vjere, predanja, žena koja je uistinu obilježila naše živote. Kao obitelj redovito smo išli na nedjeljne mise, ponekad i tijekom tjedna kada je bila misa za nekoga pokojnika iz obitelji. Čvrsto vjerujem da je već tada Bog kao vrsni pedagog pripremao moje srce za ono što je došlo kasnije u mom životu. Trenirao sam stolni tenis od 1. razreda osnovne škole i bio relativno uspješan. Nastupao sam i za reprezentaciju pa sam puno vremena posvećivao tomu. Zatim sam upisao V. gimnaziju, matematički program, jer mi je to dosta dobro išlo. S upisom u srednju školu počeli su prvi izlasci, malo kasnija druženja i sve ono što se može sažeti u nekoliko riječi: mladi čovjek koji traži svoje mjesto na ovom svijetu, pod ovim sunčanim i zvjezdanim nebom. Jasno da je bilo i traženja na krivim mjestima. Mislim da sam bio relativno buntovan i da sam znao da nismo pozvani da ‘utonemo u blatnjavu prosječnost’, nego da ‘živimo za nešto što nas nadilazi’, kako nam je lijepo rekao papa Franjo.«
»Bogu hvala na prijatelju koji me u 3. razredu srednje škole pozvao u župnu zajednicu. Sjećam se da sam došao tamo, ali sam se trebao vratiti doma i pozdraviti goste. Išao sam trčeći da se mogu što prije vratiti. Bilo mi je lijepo, ugodno. Sada znam da sam tamo pronašao svoje mjesto pod suncem. Tako je počeo moj put u župnoj zajednici. Dinamičan, s usponima i padovima, ali predivan. Počeo sam redovito čitati Božju riječ na nedjeljnim misama, a uskoro sam, zajedno s prijateljima, počeo i ministrirati. Promatrao sam i druge župne zajednice, često bio ljubomoran, ali istodobno imao želju napraviti nešto takvo i na Vrbanima, imati prijatelje u vjeri, družiti se u župnim prostorijama, ići zajedno na ljetovanja, što mi je omogućio Ivan Valentić, tada naš kapelan, sada moj duhovnik. Bog je tada počeo mijenjati moje srce, polako, ali uistinu jest.«
»Nakon završetka srednje škole upisao sam Medicinski fakultet u Zagrebu, koji sam i završio 2018. godine. To razdoblje pamtim po nekoliko stvari. Jedna od njih je, jasno, učenje koje je trebalo biti redovito kako bih uspješno završio fakultet. Na otprilike trećoj godini mojega fakulteta naša župna zajednica doživjela je procvat i postali smo ‘ne više tako mala’ obitelj. Župnik Danijel Dukić dao nam je ključ pastoralnoga centra, iskazavši nam time povjerenje i pokazavši da crkva stvarno jest naš dom, i na tome smo mu svi neizmjerno zahvalni. Tamo se učilo, spavalo, družilo, igralo, jelo… Godinu kasnije smo, uz pomoć kapelana Martina Krizmanića i Petre Radin, napravili predstavu ‘Križni put s Veronikom’, što se može pogledati na Youtubeu, što nam se svima duboko urezalo u srce. Tih godina Bog mi je u srce stavio želju da idem na mise tijekom tjedna, a počeli smo i zajedno obiteljski moliti, više razgovarati, što je učvrstilo naše odnose. Ljetovanja na Prviću i Mladifest u Međugorju postale se nezaobilazne točke moga odmora.
U tom razdoblju intenzivnije sam propitkivao svoj životni poziv – kamo me Bog zove, gdje želi da služim. Bio sam siguran da sam pozvan dati svoj život svjedočeći njegovu ljubav, milosrđe, vjernost. Ali nisam znao gdje. Uvjeren da Bog ne živi u apstraktnosti, nego u konkretnosti, ne u oblacima, nego na zemlji, tražio sam to ‘nešto’. Zajedno s prijateljima krenuo sam na kateheze o 10 zapovijedi koje je predvodio vlč. Jakov Rađa, a formaciju smo završili s katehezama o sedam znakova iz Ivanova evanđelja.
Iako sam bio tvrdoglav i jedan od onih koji misle da je to samo jedna od aktivnosti u kršćanskom životu, te su se kateheze duboko urezale u moj život.«
»Nakon završetka studija radio sam osam mjeseci u Hrvatskoj Kostajnici u izvanbolničkoj hitnoj službi, a od siječnja 2020. godine na specijalizaciji sam pedijatrije u Kliničkom bolničkom centru Zagreb. Želja mi je raditi na dječjoj hematologiji i onkologiji. Ove sam godine upisao sveučilišni poslijediplomski studij iz biomedicine i zdravstva. Sada čvrsto vjerujem da je medicina, konkretnije dječja onkologija, mjesto gdje me Bog želi upotrijebiti. Takav posao nosi sa sobom opasnost oholosti, ali kako kaže moj duhovnik: Bog je obećao da će ‘raspršiti oholice umišljene’ i da se ne trebam brinuti ako se uzoholim. Pitanje je vremena kada će me ‘zbaciti s prijestolja’ i hoću li onda dopustiti da ‘uzvisi ono neznatno u meni’. Slušajući predavanja na doktorskom studiju, često čujem riječi karijera, napredak. Pitam se što mi vrijedi sve to ako svoje srce izgubim, ako Krista izgubim? U život vječni ne će me uvesti ‘titule, uspješni i moćni, nego gladni, žedni, tuđinci, goli, bolesni i utamničeni’. Mislim da biti kršćanin doktor ne znači samo biti uvijek pristojan i susretljiv, nego puno više od toga. Vjerujem da treba uložiti puno vremena u učenje kako bismo bili stručni u svom području i na taj način svjedočiti Gospodina dajući našim pacijentima najbolju moguću skrb uz, naravno, svijest da Gospodin ima zadnju riječ. Prikazivati zdravlje i duše svojih pacijenata u misama, molitvama – to je isto kršćanin doktor pozvan raditi. Vjerujem i želim da se Bog proslavi kroz moj život, da mogu reći: ‘Sluga sam beskoristan. Učinih što sam bio dužan učiniti.’«
