Pastoralna suradnica župe bl. Augustina Kažotića na zagrebačkoj Peščenici Paula Fuček, otkad zna za sebe, aktivno živi pastoralni život svoje župne zajednice. Redovito čita misna čitanja, polazi studentske susrete za mlade i rado se odaziva u organizaciju većih župnih svečanosti. Studentica je ekonomije i sve poznatija igračica raznih kvizova.
Rođena je 22. veljače 2001. u Zagrebu u praktičnoj vjerničkoj obitelji. Majka joj je Brankica, djevojački Jurković, upravna pravnica po zanimanju, a otac Mario Fuček, diplomirani inženjer cestovnoga prometa. Oboje su rođeni Zagrepčani. Baka i djed s majčine strane vrlo su mladi došli u Zagreb iz Gorskoga kotara i Like, a očevi roditelji iz Podravine i Slavonije. Brankičini su roditelji pokojni, a Marijevi živi i vrlo su povezani sa svojom djecom, kao i Brankičina sestra. Bračni par Fuček osim Paule ima još dvije kćeri. Starija je Adriana, rođena 1991., a mlađa Klara, rođena 2002. Adriana je diplomirana ekonomistica, zasnovala je svoju obitelj, uskoro postaje mama, a Klara je studentica predškolskoga odgoja i donedavno vrlo aktivna u župnom dječjem zboru. I Paula i Klara žive s roditeljima u Vukomercu, kamo su se preselili s Peščenice prije više godina. No ostali su povezani sa svojom starom župom koja im je danas susjedna četvrt pa im nije daleko dolaziti u crkvu u koju ih srce vuče, k bl. Augustinu Kažotiću.
»Kao dijete često sam s roditeljima i mlađom sestrom Klarom provodila vrijeme u najvišem naseljenom mjestu u Hrvatskoj, Begovu Razdolju. Tamo smo odlazili k djedovoj sestri i njezinu suprugu. Oni su, nažalost, već nekoliko godina pokojni, no mi se i dalje trudimo barem jednom godišnje otići u to mjesto«, pripovijeda Paula. »Taj jedan dan obično je blagdan Velike Gospe pa mi je uvijek posebno sudjelovati na misi na otvorenom, okružena prekrasnim krajolikom. Iako danas ondje više nema toliko ljudi, nema dragih osoba uz koje sam odrasla, nema popodnevne zabave, no ostala je Marijina radost.«
»Mogu posvjedočiti da sam ponosna što sam istinski odrasla u vjeri i zahvaliti roditeljima što su me vjernički odgojili. Oni su nas odmalena vodili u crkvu, ali mi kao djetetu predškolskoga uzrasta mise i nisu bile neka radost. Jer tada nisam mogla razumjeti bit sudjelovanja na euharistiji. Sigurna sam da je kod sve male djece tako.
U početku smo na nedjeljne mise odlazili u župu Kraljice Svete Krunice na Koloniju, a nakon upisa u Osnovnu školu Petra Preradovića krenuli smo na misu u župu blaženoga Augustina Kažotića, u kojoj smo i danas. Crkva je tada bila u procesu gradnje. Često se našalim da se crkva gradila i uređivala kako sam ja rasla, i fizički i u vjeri. U rujnu 2010. krenula sam u treći razred, a onda i na pripravu za sakrament prve pričesti. Župni vjeronauk držala mi je časna Ana Jukić, koja nas je pozvala da nedjeljom dolazimo na dječju misu. To je misa u 10 sati, na koju dolazim i danas. Tada ju je uglavnom predslavio o. Mato Bošnjak, popularni pater Medo, koji je vjeronauk držao još i mojemu ocu, još u kapelici u Ludinskoj 10 koja je mnogim župljanima bila posebno draga jer je od nje sve započelo.«
»Za mene je početak mojega aktivnijega djelovanja u župnoj zajednici upravo misa u 10 sati. Na njoj sam uz o. Medu, o. Zvonka Džankića, a kasnije i o. Antu Gavrića, koji je i dalje s nama u 10 sati, naučila puno toga i shvatila da želim biti uključena u rad župe, ne samo kao vjernica, nego i kao liturgijska čitačica. Aktivno sam počela krajem srednje škole upravo na misi u 10 sati, a početkom 2022. godine dobila sam i službeni poziv voditelja župnih čitača Tomislava Eibla da čitam i na misama tijekom tjedna. Za mene čitanje pod misom nije samo puka forma. To smatram vrlo važnim u duhovnom smislu pa se uvijek trudim pravilno se pripremiti. Trudim se, također, sa svim što u životu radim povezati vjeru u Gospodina našega Isusa Krista. Ponekad imam osjećaj da se mnogi mladi i srame što su praktični vjernici. Osobno s tim nikad nisam imala problema. U osnovnoj školi o tome se nije raspravljalo. Kasnije sam upisala VII. gimnaziju, u koju su nam u sklopu nastave vjeronauka znali dolaziti svećenici poput vlč. Odilona Singboa. Tako da ni ondje nikomu nije smetalo što sam aktivna vjernica niti je to itko oko mene komentirao na loš način. Međutim, kasnije na Pravnom fakultetu, koji sam prvotno pohađala, a kasnije sam upisala ekonomiju na kojoj sam i danas, imali smo sociologiju na kojoj su profesor i nekolicina kolega s podsmijehom komentirali vjerovanje u Boga i praktične vjernike. Naravno, nije to razlog mojega odlaska sa studija prava, no tad sam shvatila kako je nekim vjernicima teško slušati takve komentare pa radije prešute svoju vjeru. Smatram da je stoga bitno imati neko mjesto na kojem mi mladi možemo razgovarati o tim problemima.«
»Prošle jeseni u našu je župu stigao o. Ivan Dominik Iličić, digitalni fratar, kako ga mnogi nazivaju, koji utorkom tijekom akademske godine organizira susrete za nas mlade. U početku smo dolazili mi iz župe i studenti s kampusa na Borongaju, gdje je pater sveučilišni kapelan, no kasnije su nam se pridružili mladi katolici iz cijeloga Zagreba.
Naši susreti izgledaju tako da se okupimo nakon večernje mise u dvorani ispod samostana, započnemo kratkom molitvom koju predvodi pater, zatim obrađujemo pojedinu temu, a na kraju susreta ostajemo na kratkom druženju na kojem se malo bolje upoznajemo. Na tom se vjeronauku dogodio i moj dečko. Zove se Mate Pokrajčić, iz Zapruđa je, apsolvent je ekonomije, a k nama je na župni vjeronauk za mlade došao privučen pozivom patra Ivana. Veseli me sve to moje u župi. Nerijetko čitam na misi i tijekom tjedna, a nedjeljom se nakon mise okupimo na kavi svi mi koji smo na misi aktivno sudjelovali: čitači, glazbenici, ministranti. Rado se odazovem i kada fratri pozovu za ispomoć oko nekih proslava. Pa se tako uključim oko slaganja jaslica za Božić ili oko podjele haljina za prvu pričest i slično. Ne namećem se, ne oblijećem oko fratara, ali se rado odazovem kada me pozovu.
Vjera mi jako puno znači. Ozbiljnije igram kvizove. Prije se obvezno pomolim. Ne da zaradim novac, nego da mi Bog da snagu da se junački borim s izazovom. Ako se ja ne potrudim, ne će biti ništa. A ako se potrudim i zamolim Boga za blagoslov, to je nešto sasvim drugo, dodatna snaga koja hrabri i nosi.«
