Na drugu adventsku nedjelju, 10. prosinca, podnevna misa nije, kao što to obično biva, održana u sljemenskoj župnoj crkvi Majke Božje Sljemenske Kraljice Hrvata na Sljemenu ponad Zagreba, nego kod Šumarskih jaslica na glavnom sljemenskom raskršću. Misom je župa željela skrenuti pozornost na vrijednost jaslica koje su nastale prije 29 godina kao inicijativa uprave i djelatnika zagrebačke podružnice Hrvatskih šuma koji i dalje svake godine postavljaju jaslice. No blagoslov jaslica nije jedini povod za razgovor s isusovcem o. dr. Tomislavom Špirancem, župnikom župe koja nema trajno nastanjenih vjernika, nego je uspostavljena prije 60 godina upravo za planinare i turiste.
Polnoćka na Sljemenu imala i nacionalnu notu
Između Božića i sljemenske crkve, koja je ove godine proslavila 90. obljetnicu, vlada, naime, neki poseban odnos. Tko je doživio polnoćku na Sljemenu, kaže da je posebno iskustvo. »Prva misa koja je u ovoj crkvici proslavljena bila je polnoćka 1932. godine. Osim toga, uz vjersko i liturgijsko značenje polnoćka je ovdje, posebno u teškim vremenima komunizma i njegove ateizacije – znamo da je Božić bio običan radni dan – uvijek imala i dodatan naboj, također s prepoznatljivim notom čuvanja nacionalnoga identiteta«, kaže o. Špiranec.
Nije ni čudo s obzirom na to da je crkvica sagrađena u sklopu proslave 1000. obljetnice postojanja hrvatskoga kraljevstva. »Nekada je doći ovdje na polnoćku«, nastavlja sljemenski župnik, »bilo povezano s velikom žrtvom. Hodalo se s fenjerima kroz noć. Neki su Zagrepčani, primjerice oni iz Dubrave, najprije trebali doći do Gračana kako bi se popeli ovamo. Pripovijedao mi je netko da je jedne godine snijeg bio tako visok da se svaka dva ili tri metra na čelu kolone izmjenjivao predvoditelj koji je krčio snijeg. Dva – tri metra jedan, dva – tri metra drugi i tako redom, pa ponovno. A onda misa na hladnoći.«
S Božićima na Sljemenu sugovornik baš i nema nekih iskustava, ali na tvrdnju da mnogi koji su doživjeli sljemensku polnoćku o njoj govore biranim riječima kaže: »Čini mi se da relativna surovost i oskudica ovoga mjesta bolje održavaju stvarnost onoga pravoga betlehemskoga Božića, jaslica koje nisu bile mirisave, nije bilo puno svjetla i topline. Ima ovdje nešto čarobno, nešto od te jednostavne ljepote u surovosti. Ljudi to nekako osjete, ‘nanjuše’. Naši to ljudi vole, a ja se nadam da ne će prestati voljeti.«
Jasnije razgraničiti Božić i advent
Većina onih starih posjetitelja, koji su se s fenjerima kroz snijeg u teško vrijeme probijali na sljemensku polnoćku, a i inače su redovito dolazili na nedjeljne mise, onemoćali su, ostarjeli ili preminuli. Korona je definitivno pokazala da se »demografska slika« polaznika misa na Sljemenu mijenja. Javljaju se novi vjernici koje oduševljava sljemenska oskudnost. Među njima je, pomalo na čuđenje o. Špiranca, razmjerno velik broj višečlanih mladih obitelji, a ima i mladih. Pomalo se čudi i brojnim »kvalitetnim ispovijedima«, kojima često pristupaju ljudi iz kategorija od kojih bi se prije očekivalo nasilje nego krotko priznanje grijeha. Jasno, sugovornik je svjestan da većina Zagrepčana i ne zna za mise na Sljemenu. »Dođu ovamo na grah i kobase, a onda otkriju misu. Mnogi prođu mimo, neki se zaustave, a od tih koji se zaustave neki se vraćaju«, kaže o. Špiranec.
Male, ali značajne promjene o. Špiranec je već uveo ili kani uvesti. »Prije svega želimo jasnije odijeliti advent od Božića. Postoji vrijeme kad smo pozvani biti svjesni svoje nedostatnosti i svoje potrebe za Bogom, vrijeme čeznutljive molitve, vrijeme pokore i milostinje; vrijeme radosnoga iščekivanja – nabavio sam ružičastu misnicu za treću nedjelju došašća. A postoji i vrijeme izričitoga veselja zbog Božjega dolaska. Sve su to jednostavne stvari stare stoljećima. No čovjek se u biti nije promijenio.«
Ovoga se adventa uspjelo ograničiti na adventske pjesme. Do trenutka vođenja razgovora na Sljemenu animirala su misu i održala koncerte tri zbora: pučki pjevači KBF-a, Hrvatsko seljačko pjevačko društvo »Sljeme« iz Šestina te zbor mladih zagrebačke župe sv. Blaža. No repertoar je bio isključivo adventski.
Neke su promjene tek u planu. »Rekao sam šumarima: ‘Dečki, Isus sljedeću godinu mora na Božić doći u jaslice, a ne dok se još nije ni rodio.’ A oni: ‘Jooj, kako ćemo to izvesti?’ Pa smo se dogovorili da se same jaslice postave i blagoslove ranije, ali bez Isusa; a nakon polnoćke u procesiji ćemo se zaputiti do jaslica i u njih svečano položiti Isusa«, kaže o. Špiranec.
Što se ovogodišnje polnoćke tiče, rekao je: »Obavijestili smo župe s obiju strana Sljemena. Za slavlje polnoćke učinili smo sve da bude što ljepše i svečanije. A ljudima obećavam: tko dođe, u kući ćemo se poslije mise počastiti. Tko dođe, sigurno ne će otići gladan i žedan. Malo se šalim, a možda i ne: siguran sam da će biti onih čije će se bdjenje produžiti do božićne mise u 12 sati. Tko hoće, može se ovdje i odmoriti.« Jer Božić jest i mora biti vrijeme veselja, ali veselja s razlogom.
Obične jaslice i blještavilo trga
U svojim razmišljanjima o. Špiranec polazi od uvjerenja da Bog želi uspostaviti zajedništvo sa svakim čovjekom, ali to mi ljudi često ne želimo, bojimo se da ćemo time nešto izgubiti. Božićnim jezikom govoreći: Bog se želi roditi u svakom srcu. U tom je smislu »Božić svaki dan«. Što se ipak može dogoditi da u srcima zaživi Božić? »Čini mi se da treba pomoći ljudima da iznutra dožive otajstvo Božića. Mislim da su geste, simboli, ma kako male bile, uspješnije od naših racionalnih tumačenja. Jedno je znati da postoji očinstvo i majčinstvo, nešto drugo je u ruci držati dijete, a nešto posve iznad toga je znati da je to dijete vaše. Kako doživjeti susret s Isusom što bliže ovomu trećemu načinu? U tome je ‘kvaka’. Liturgija i Crkva iz godine u godinu teže prema tomu. Biti zajedno. Jedno je elaborirati o zajedništvu, a drugo je biti zajedno. Zato Božić samo uz jelo i piće ne funkcionira. Napijemo se, a ne znamo zašto smo se napili. Mislim da to ljudi razumiju, ali ne znaju izići iz začaranoga kruga. I onda obična crkvica, obična tišina, obična slika, obične jaslice odjednom naprave nešto što ne može Jelačićev trg sa svom silom izvanjskoga blještavila, hrane i pića. Ljudi se u tišini susretnu s Isusom, s Marijom, Josipom, i u njima se rodi nešto novo«, kaže o. Špiranec. Da bi opisao to novo, vraća se jaslicama: »Od planinskoga su javora napravljene jaslice. Figure su i dalje planinski javor, ali ujedno nešto više od njega. Staro nije uništeno, nego je oplemenjeno. To je ono što je Isus želio postići svojim dolaskom; to želi za svakoga od nas.«
