Teološki govor o odnosu milosti i grijeha nikada nije bilo lako shvatiti. Svi će se složiti da im je više ili manje jasna narav grijeha jer u svojem životu kušaju njezinu razornost. No postoje i oni koji ni sam grijeh u sebi ne shvaćaju do kraja. Jednima je to tek prekršaj norme koju bi nametao zakonodavac ili pak sam Bog, a drugima kao da to više i nije tako važno. Isti problem spominje još papa Pio XII. četrdesetih godina 20. stoljeća kad u svojim katehezama upozorava kršćane da su već pomalo izgubili osjećaj za grijeh.
Koliko god je, dakle, pogrješno stajalište onih koji na grijeh gledaju tek kao na prekršaj zakona, i to moralnoga zakona, čini se da još više griješe oni kojima grijeh uopće više nije problem jer ne vjeruju u njegovu duhovnu moć. Upravo će iz toga razloga dijelu vjernika uistinu biti teško shvatljiva liturgijska čitanja četvrte korizmene nedjelje koja redom govore o grijehu kao razornoj sili.
No kao i u Drugoj Ljetopisa tako i kod Pavla, a onda i u evanđeoskom odlomku, rješenje turobne situacije bit će u promatranju grijeha kao razorne sile koja čovjeka lišava identiteta te ga čini očajnim.
Grijeh i milost nisu dakle u kompatibilnu odnosu. Naime, često se u teološkom i javnom diskursu može uočiti uistinu nejasan govor o tom odnosu. Ili se odveć naglašava grijeh ili pak milost koja time postaje zakrpa za ljudsku glupost. Sve pak uklopljeno u lijepo usklađen govor o poniznosti pred Bogom i malenost čovjeka koji, čini se, uopće nije sposoban biti dobar, odnosno živjeti istinski moralno. Na taj način odnos grijeha i milosti biva uvelike banaliziran, a mnogima je upravo to razlog napuštanja vjere. Jer, kao što će reći poznati talijanski pisac koji piše pod imenom Pif: »Pih, kada Bog svima prašta!«
I doista iskustva svećenika u pastoralnom radu s ljudima pokazuju da je čovjek u govoru o grijehu i milosti nerijetko zbunjen. Pita se: Kako to da Bog svima prašta, bez obzira što radili u svojem životu? Kako bi se razriješila zbunjenost i nelagoda u vjerničkom promišljanju o grijehu i milosti, valja pogledati Ivanov evanđeoski odlomak koji nam donosi spasonosno, ali nipošto banalno rješenje.
Ivan pripovijeda o Kristu koristeći se Mojsijevom gestom u vrijeme turobnih izraelskih peripetija s Bogom. Na tjeskobnu putu izlaska iz ropstva u slobodu narod je proživljavao i uspone i padove u vjeri. S jedne je strane vjerovao, jer inače vjerojatno ne bi ni pošao na put prema slobodi, a s druge je strane često na tom putu propitivao sama sebe o smislu putovanja. Često mu se činilo da je možda lakše ostati u ropstvu, čak i pod cijenu gubitka vlastitoga identiteta. Posebno se u trenutcima gladi i ugriza zmija prisjećao ljepote života u sitosti i sigurnosti. Doduše, pod tuđim barjakom – ali siti i vrlo zaposleni. Tada se o odnosu s Bogom i ne razmišlja. Nego se živi i radi. No takav je život za biblijskoga pisca lišen punine i istinskoga zadovoljstva, upravo zato što je lišen odnosa s Bogom. No u to treba istinski vjerovati, inače sav govor o grijehu, milosti i Bogu nema velikoga smisla. Međutim, kako vjerovati i kada vjerovati?
Vjerovati, čini se, treba sada! I to u realnim okvirima svojega života pod nebom; života koji već sada valja živjeti u punini, a ne tek u čekanju nečega što će doći. I baš se u tome »sada i ovdje« krije temeljni problem. Naime, kako bi istinski živio sada, čovjek mora uvidjeti da mu je za ispunjenost njegova trenutka i za davanje smisla tomu trenutku na zemlji uistinu potreban odnos s Bogom. Taj će odnos često biti nejasan, pun svakojakih pitanja – ali će to ipak biti odnos sa živim Bogom, i to odnos u vjeri. Isti će odnos često biti zamagljen grijehom koji se događa u tijelu i po tijelu.
Uočivši grijeh i spoznavši da mu upravo on stvara teškoće u življenju njegova trenutka na zemlji, čovjek je uvijek nanovo doveden pred izbor: iznijeti taj grijeh na svjetlo i predati ga Bogu ili pak i dalje ostati nezadovoljan i gledati ranjenost osobnim grijehom, a ne biti zagledan u ranjenoga Krista.
Čini se da je tu smisao Ivanova simboličnoga govora o uzdignutoj zmiji i Kristu na križu. Oni su prikaz čovjeka pred otajstvom svojega lutanja i odlaženja od Boga te istodobno prikaz istoga otajstva čovjeka pred otajstvom Boga koji nudi lijek za ljudsku ranjenost.
Lijek je, dakle, u tome da se vlastita ranjenost i grijeh, koliko god se oni činili nerješivima, stave pred križ koji prikazuje Krista ranjenika. Ali ne ranjena vlastitim grijesima, nego ranjena iz ljubavi prema ljudskim ranama. I tada se, u susretu dvaju ranjenika, ranjena čovjeka i ranjena Krista, događa izlijevanje milosti. I ponovno biva jasno: osobni grijeh u susretu s milošću ne biva opravdan ili proglašen dobrim, jer bi tako čovjek ponovno bio na početku, u svojem lutanju, nego biva oprošten. Štoviše, po snazi milosti oproštenja i sam oprošteni grijeh postaje poziv na trajni ostanak u prostoru slobode i Kristova dara milosti. Tada se uistinu ispraznim i suludim čini ponovno griješiti i sebe ranjavati.
