Jedan od sudionika i predavača na teološkom simpoziju u povodu 60. obljetnice Drugoga vatikanskoga koncila, u organizaciji Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu, bio je dr. Edvard Punda, izvanredni profesor fundamentalne teologije i pročelnik odgovarajuće katedre na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Svećenik i teolog rado se odazvao na poziv Glasa Koncila da se dodatno osvrne na Koncil, na kontekst u kojem se slavi njegova 60. obljetnica, kao i na sam skup u Zagrebu.
Najprije bih podsjetio da je ova godina u Crkvi godina velikih obljetnica: najprije i povrh svega riječ je o Jubileju – Svetoj godini koju je papa Franjo proglasio Godinom nade. Uz 60. obljetnicu svečanoga zatvaranja Drugoga vatikanskoga koncila Crkva slavi i 1700. obljetnicu prvoga ekumenskoga koncila u Crkvi, Nicejskoga koncila 325. godine. A u našem se narodu slavi i 1100. obljetnica splitskih crkvenih sabora i početaka Hrvatskoga Kraljevstva, u povodu čega su i naši biskupi zajedno s biskupima iz Bosne i Hercegovine uputili pastirsko pismo. Za mene je obilježavanje obljetnice Drugoga vatikanskoga koncila u prvom redu stvar vjere, a onda, i samo u tom smislu, također stvar teologije. Kao što je govorio Ivan Pavao II., Drugi vatikanski koncil bio je događaj objave, stvarna »riječ Duha« koji je govorio Crkvi, događaj slušanja te riječi, odnosno događaj kojim je Crkva izrazila svoju vjeru u Boga. Drugi vatikanski koncil, prema tome, nije bio tek niz sjednica na kojima se govorilo o ovoj ili onoj (teološkoj) temi, nego događaj ‘par excellence’ vjere Crkve. Stoga je za mene promišljanje o Drugom vatikanskom koncilu snažan poziv i poticaj da obnovimo svoje povjerenje u živu i životvornu Božju riječ, u ljepotu i snagu liturgije, u Crkvu kao otajstvo i vidljivu zajednicu na čijem licu sjaji ‘Lumen Gentium’ – sam Isus Krist koji želi da ga svi ljudi upoznaju. Iz toga se, jasno je, rađa veliko povjerenje i u one koji ne pripadaju vidljivomu ustrojstvu Katoličke Crkve. To su i bile teme o kojima se govorilo na tom vrijednom simpoziju, a neke od njih bile su i u fokusu mojih promišljanja.
Jubilej je posebna godina koja se u Crkvi živi kao veliki blagdan. To mi se čini toliko važnim da bih se za početak malo udaljio od simpozija i njegova povoda kako bih se vratio našoj temi na jedan možda drukčiji način. Jubilej je zapravo objavljena stvarnost, o čemu nam najizravnije govori knjiga Levitskoga zakonika, ali i knjige Izlaska i Ponovljenoga Zakona. O tome se dosta govorilo pa bih samo napomenuo da je riječ o posebnom vremenu u kojem Bog daruje posebne milosti, možemo reći milosti koje su na neki način pridržane upravo toj godini, a to su u prvom redu milosti oslobođenja: »Zemljom proglasite oslobađanje svim njezinim stanovnicima. To neka vam bude jubilej, oprosna godina« (Lev 25, 10). Dakle »jubilej« o kojem je ovdje riječ nije tehnički termin za obljetnicu, makar je u lingvističkom smislu i to postao, nego je on milosno vrijeme za sve nas. Sam Isus Krist, koji je Jubilej u osobi, kaže da je došao proglasiti godinu milosti Gospodnje: biti blagovjesnikom siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene.
Dakle, došao je učiniti nas slobodnima kako bismo mogli ići putom svetosti i drugima naviještati da je već sada moguće živjeti zadovoljno i ispunjeno i da je moguće ljubiti. Stoga je ova godina i ozbiljan poziv da Bogu izručimo sve svoje zaslijepljenosti: umišljenost, samodostatnost… krive navezanosti: ljubav prema novcu, neuredne sklonosti… nutarnje potlačenosti: žalosti, ogorčenosti, neopraštanja… dakle sve ono što nam prividno daje život, a zapravo nas iznutra tlači i čini da nismo zadovoljni. Siguran sam da, ako s vjerom predamo Gospodinu makar jedno nutarnje ropstvo – da ostanemo na riječima iz Levitikuma i Isusovim riječima – on će nam dati da kušamo oslobođenje i na drugim područjima života. Kršćanska je duhovnost, naime, oduvijek isticala: kada s vjerom zavapimo Bogu da nam pomogne u jednom području nutarnjega života, on na otajstven način pomaže i na drugim područjima. Zato oni koji se makar malo otvore Bogu, vrlo brzo počinju osjećati kako im se čitav život počinje sređivati. U tom smislu za mene je upravo Jubilej najvažnije što živimo ove godine, a druge obljetnice, uključujući i obljetnicu Koncila, treba promatrati upravo iz te perspektive, na tragu značenja Jubileja, kao nešto što može pomoći da obnovimo svoju vjeru u Boga i da se otvorimo poticajima Duha Svetoga. Jasno je da se šezdeseta obljetnica Koncila »poklopila« s Jubilejem nade i da bi se ona slavila i da ove godine nije Jubilej nade, ali smatram da ta podudarnost, to poklapanje nije beznačajno, a može biti vrlo poticajno.
Te su tvrdnje izrečene u drugim predavanjima i izazvale su veliku pozornost slušatelja i plodnu diskusiju. Bile su to jako zanimljive i u mnogočemu rasvjetljujuće misli. A da su bile poticajne vidi se i iz Vašega pitanja. Ako se Koncil shvati samo kao zbirka tekstova, ne čudi da široki vjernički krugovi ne će imati zanimanje za to. Ne će previše zanimati ni studente teologije. Ne mogu odgovoriti stoji li ili ne stoji tvrdnja da je recepcija Koncila u stagnaciji, ali mogu sa sigurnošću reći da se pod imenom Koncila predstavljalo i da se predstavlja sve i svašta. Nije moguće navesti ni djelić onoga što se sve, sasvim pogrješno, predstavljalo kao »koncilska Crkva«. Da ne ulazim u dublje teološke prosudbe, ostat ću na onom najjednostavnijem: krilaticom »koncilska Crkva« napadala se, primjerice, pučka pobožnost kao nešto nazadno, a upozoravanje na opasnosti i zavodljivosti svijeta prikazivalo se kao zatvorenost. U svojem sam predavanju, govoreći o nužnoj otvorenosti prema svijetu, rekao i to da otvorenost svijetu ne znači da Crkva zanemaruje onaj svetopisamski pogled na svijet i opomenu da se ne suobličujemo ovomu svijetu, nego otvorenost može pomoći Crkvi da tu opomenu promatramo na drukčiji način. Poganstvo nije tek u svijetu. Postoji poganstvo u samoj Crkvi. Ovdje se ne možemo time detaljno baviti, ali je dovoljno da vidimo kako su važne perspektive iz kojih se promatra koncilski nauk.
Stoga bih rekao da u određenom smislu i pohvaljujem stagnaciju u recepciji Koncila. Ne stagnaciju u recepciji Koncila otaca, da se izrazim riječima pape Benedikta XVI., nego stagnaciju u recepciji Koncila medija ili Koncila koji je svatko mogao skrojiti po svojem nahođenju. Istodobno vjerujem u daljnju dobru recepciju Koncila i nadam se da će se s vremenom o Koncilu još više promišljati u njegovoj izvornosti.
Kao mogući pokazatelj nezanimanja za Koncil na skupu je bilo aludirano i na njegovu razmjerno slabu posjećenost. Istina je da neka druga okupljanja, crkvena ili duhovna u širem smislu riječi, imaju puno veću publiku…
Najprije bih rekao da pitanje publike, kako ste rekli, odnosno sudionika u slučaju teoloških simpozija ne treba uspoređivati s kvantitativno brojnijim skupovima u Crkvi. Teološki simpoziji po svojoj naravi ne pretpostavljaju masovnu publiku. Također jednu vrstu skupova i okupljanja u Crkvi ne treba promatrati kao konkurenciju drugoj. To sve govorim s pretpostavkom da je riječ o istinski crkvenim skupovima. Ne mislim na okupljanja pseudoreligioznih predznaka. Neki su skupovi tematski zahtjevniji, a tu posebno mislim na teološke skupove u pravom smislu riječi. Oni zahtijevaju sudionike s posebnim, da se tako izrazim, predznanjima i kompetencijama. To, naravno, ne znači da nisu otvoreni i svima drugima, ali zbog svoje sasvim posebne forme oni uglavnom nisu privlačni širemu auditoriju. Ako se pak promišlja neka teološka tema koja se naslovom čini bližom ljudskomu iskustvu ili je izazovnija ili po nečem aktualnija, jasno je da će privući veći broj sudionika/slušatelja nego što će to jedan simpozij o obilježavanju obljetnice zatvaranja Drugoga vatikanskoga koncila. Mislim da i nije smisao teoloških simpozija u tome da okupe velik broj sudionika, nego u tome da se teme mogu izlagati na takav način da slušatelji čuju nešto novo, drukčije, pa ako hoćete i osobnije iz pojedinih promišljanja, te da se time potaknu otvorene rasprave. Upravo sam tako doživio taj simpozij. Moram također sasvim osobno reći da sam tih nekoliko dana u Zagrebu živio lijepo zajedništvo s kolegama iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a to je također jedan od doprinosa simpozija, pa i njegove teme.
Pokušat ću odgovoriti sasvim otvoreno. Logično je da se na simpoziju dosta puta spominjao papa Franjo. Ali isto tako i drugi pape od Koncila naovamo: Ivan XXIII., Pavao VI., Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI. Teško mi je reći koji se papa najviše spominjao. To možda nije ni bitno. Kada je riječ o papi Franji, posebno se spominjalo pitanje sinodnosti kao ostvarenja recepcije Drugoga vatikanskoga koncila. Smatram da tomu pitanju treba pristupiti ozbiljno i sustavno. Velika je zasluga pape Franje sinodnost, sinodski duh u Crkvi. Ali ostaje pitanje u kojoj je to mjeri ostvarenje recepcije Drugoga vatikanskoga koncila – što nesumnjivo jest! – a još više pitanje u kojoj se mjeri može govoriti o sinodnosti kao najvažnijem obliku recepcije Drugoga vatikanskoga koncila.
To su po meni ozbiljni zahtjevi pred teolozima i nadam se nekomu dobromu i sustavnomu promišljanju/studiji upravo o toj temi. Nije dovoljno tek baratati pojmovima sinodnost i recepcija Koncila i jednostavno ih, zdravo za gotovo, povezati. Također je neozbiljno, zbog nekih oblika recepcije, pojednostavnjeno reći da je papa Franjo više aktualizirao Drugi vatikanski koncil nego što je to učinio papa Benedikt, što se nerijetko ima prilike čuti. Isto tako ne mogu se složiti s mišljenjima o nedostatnoj kristologiji kod pape Franje. Posebno su važne njegove misli u kojima se vidi usmjerenost ekleziologije na kristologiju i obrnuto, a sve u odnosu na konkretnoga čovjeka, vjernika. Navodim tek jedan primjer riječi pape Franje o toj usmjerenosti: »Kršćanin bez Crkve je ideja, a ne stvarnost: ne može se shvatiti kršćanina samoga, kao što se ne može shvatiti samoga Isusa. Isus Krist nije pao s neba kao neki heroj koji dolazi da nas spasi. Ne. Isus Krist ima povijest.
Možemo dakle reći i istina je ovo: Bog ima povijest, jer je želio hoditi s nama. Bez povijesti se ne može shvatiti Isus Krist, tako se ni kršćanina ne može shvatiti bez povijesti, bez naroda, bez Crkve.« Kao što sam rekao na simpoziju, Bog u svakom vremenu vodi Crkvu i preko konkretnih ljudi, a preko papa nam zasigurno pokazuje i put kojim želi voditi svoju Crkvu u konkretnom povijesnom trenutku. Tako je i sada. U tom smislu možemo promatrati geste i slušati riječi i pape Lava XIV. Možda bih samo kratko rekao da nas papa Lav poziva da radije više radimo i slušamo nego što govorimo.
Najprije želim istaknuti da krilatica »Crkva da, Krist ne« zapravo ne može postojati jer je Krist glava Crkve i nema Crkve bez Krista. Inspiracija mi je došla iz one poznate krilatice »Krist da, Crkva ne«, koja također u biti ne može postojati jer čitavi Krist – »totus Christus« – uvijek uključuje i Crkvu. Ukratko, ne može se odvajati Krist od Crkve ni Crkva od Krista. Ipak, kada se kaže »Krist da, Crkva ne«, tada se, pojednostavnjeno govoreći, želi reći da se prihvaća Isus Krista, ali ne i život ili važnost Crkve za vjeru u Isusa Krista. Obrnuta pak sintagma »Crkva da, Krist ne«, koju sam izrekao na skupu, sadržajno je inspirirana susretom s papom Franjom prošle godine u Rimu na međunarodnom susretu »Župnici za Sinodu« na kojem sam sudjelovao kao delegat Hrvatske biskupske konferencije. Papa nas je u spontanu i otvorenu razgovoru upozorio na veliku napast okrenutosti prema sebi, na opsjednutost strukturama, funkcijama, zbog čega se gubi revnost za evangelizaciju, a Crkva služi za vlastite probitke i komoditet. To sam shvatio upravo kao zaborav Isusa Krista i krivi odnos prema Crkvi. Ali »Crkva da, Krist ne« nije samo u onima koji se koriste Crkvom za vlastite ciljeve i samoodržanje, nego i u onima koji se samo bave analizom i prosudbom Crkve, čestim dubokoumnim analizama stanja u Crkvi, teolozima i pastirima koji možda plijene pozornost sposobnošću estetskoga narativa, često odjevena u ruho samokritičnosti, ali ostaju samo na kritici Crkve i nemaju sposobnost ponuditi nadahnuća za otkrivanje ljepote Crkve, liturgije i povjerenja u njezine strukture. Dakle, time sam htio upozoriti na napast na koju nitko od nas nije imun, a svatko sebi treba odgovoriti koji od tih dvaju oblika te napasti više vreba njegovu dušu. Ovdje svakako želim nadodati da čvrsto vjerujem i zagovaram snažno »Crkva da«, koje je ujedno »Krist da«.
