REDOVNICA ČIJE SU PJESME I OPJEVANE Spomenar vjere u poeziji Ane Zorke Kojaković

Među hrvatskim pjesnikinjama redovnicama istaknuto mjesto pripada i Ani Zorki Kojaković.

Rođena je 18. siječnja 1917. u Čibači pokraj Dubrovnika. U rodnom je mjestu pohađala pučku školu. Još u djetinjstvu, tijekom boravka u bolnici na Boninovu, upoznala je redovnice milosrdnice sv. Vinka Paulskoga te poželjela biti redovnica. Za dozrijevanje njezina zvanja bilo je važno ozračje orlovske, kasnije križarske organizacije, u kojoj je bila aktivna. Godine 1931. došla je u Zavod i školu Milosrdnih sestara svetoga Križa u Herceg-Novom, a nakon godinu dana otišla je u Đakovo. Godine 1940. položila je prve zavjete. Radila je u školama u Đakovu i u Osijeku kao učiteljica hrvatskoga jezika, polažući istodobno više razrede gimnazije, a godine 1945. upisala je studij hrvatskoga i francuskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, diplomiravši 1950. Vrativši se u Đakovo, predavala je hrvatski jezik redovničkim kandidaticama. Nakon toga došla je u zajednicu sestara u Stari Bar. Ondje je opet pomagala u učenju sestrama koje su, uz posao, polagale srednju medicinsku školu na Cetinju. Godine 1964. imenovana je voditeljicom novicijata, djelujući do 1977. Od školske godine 1978./79. do 1990./91. predaje hrvatski jezik i književnost na Biskupijskoj gimnaziji »Josip Juraj Strossmayer« u Đakovu. Umrla je 23. prosinca 2013. u Đakovu.

Imajući pjesničkoga dara, objavljivala je u redovničkom glasilu »U znaku Križa« i drugim listovima. Prva joj je objavljena zbirka »Pjesma otkupljene« 1983. »Cijela zbirka veliki je dnevnik, ispovijed, otkrivanje nedokučive tajne koja se zove život« (N. Dogan). Drugu zbirku »Radost postojanja« objavila je 1993. Pišući prikaz o njezinim pjesmama »Pjesme otkupljene«, fra Stanko Vasilj upustio se u svojevrsnu polemiku s tezom Miroslava Vaupotića koji piše: »Svi poznati i priznati religiozni pjesnici suvremenosti, a spominjat ih nećemo (nomina sunt odiosa), više su ili manje školnički ropski vezani uz onaj krak hrvatske pjesničke sljedbe, kojemu su retorika, pričalačka opisnost, vezani stih i uzročno-posljedični niz pjesmovne izgradbe alfa i omega.« Napisao je: »Kad je riječ o religioznoj poeziji, jednu stvar treba posebno uočiti. Religiozna publicistika redovito je raspolagala s manje ‘stručnih’ kadrova u uređivačkim kolegijima, pa je s blažim kriterijima tiskala priloge svojih suradnika. Zato odbijanje religiozne lirike kao nečeg manje vrijednog ima svoje objektivne razloge, ali i subjektivno uvjetovane predispozicije manje ili više areligioznih kritičara.« Ipak, prihvaća da takvih stihova ima u pjesništvu s. Ane Zorke, no tamo »gdje se… oslobodila te manire… dala je pjesme koje bi se, bar iz formalnih razloga, mogle dojmiti i onih koji inače nisu blizu našim religioznim nadama i simbolima«. Koliko je u tome uspjela, najbolje će posvjedočiti njezina poezija, primjerice pjesma »Tebi u Spomenar«, koja je njezina svojevrsna pjesnička oporuka:

Riječ je dakle o narativnoj poeziji slobodnoga stiha, u kojima povremeno uspijeva postići originalnu liričnost, kao u pjesmi »Bijela tunika«:

Njezini recitali i pjesme izvođeni su u mnogim prigodama. Glazbeni sastav »Kefa« župe sv. Petra iz Zagreba izveo je na Uskrsfestu 1985. pjesmu »Radost postojanja« i osvojio prvo mjesto. Uglazbljene su joj i pjesme »Dolasci«, »Zašto ne?«, »Pjesma mladosti«, »Mir«, »Most« i druge. Neke su joj objavljene u nekoliko antologija te u školskim udžbenicima i priručnicima.